Kristina Kojan Goluža 15 je godina radila kao nastavnica na Odjelu za umjetnost i restauraciju dubrovačkog Sveučilišta.
U rujnu prošle godine, zajedno sa cijelom svojom obitelji, suprugom i dvoje djece preselila se u Beč, gdje sada radi u Uredu savezne vlade Donje Austrije kao ekspert za konzervaciju i restauraciju savezne arheološke zbirke, koja broji preko 5,5 milijuna predmeta!
Zašto je dala otkaz na dubrovačkom sveučilištu, napustila stalan posao, dom i grad koji voli?
Kristinu poznam preko posla, jedna je od onih ljudi koji nikad ne miruju. Njezini studenti na odjelu keramike, zahvaljujući njezinom trudu i međunarodnim suradnjama, putovali su u Njemačku, Austriju, Englesku. Obilazili su tvornice keramike, muzeje, konferencije… Vodila je radionice izrade keramike za građane, te kroz njih uputila nekoliko osoba da se bave ozbiljnije keramikom. Uza sve to tijekom ljeta je vodila turiste po Gradu, a ručno je izrađivala unikatne kikare. Samostalno je pokrenula projekt valorizacije i obnove stare dubrovačke kupe.
I onda čujem dala je otkaz na Sveučilištu. Kako? Zašto?
Izgubljena nada
– Shvatila sam da smjer keramike jednostavno ne može dalje napredovati, a zbog dugogodišnjeg neulaganja u smjer i velikog nerazmjera u politici opremanja različitih smjerova na istome studiju Konzervacije i restauracije. S korona-krizom sam shvatila kako je moja nada da će jednom biti bolje i da će svi studenti imati iste uvjete studiranja, zapravo uzaludna.
Tijekom ljeta 2021. dva mjeseca sam radila na Institutu za konzervaciju i restauraciju Sveučilišta primijenjenih umjetnosti u Beču. U tom sam periodu shvatila kako želim isključivo stvarati u produktivnom i pozitivnom okruženju, gdje je posao doista uvijek iznad privatnih animoziteta, a na marendi se raspravlja o novim spoznajama, a ne o aktualnim političkim prepirkama ili tračevima.
Ovdje i različite institucije surađuju i zajednički koriste svoje resurse u vidu dijagnostičkih uređaja i stručnjaka u pojedinim uskim područjima pa je dostupno sve što je na raspolaganju. Kad sam kolegama u Beču prenijela svoje nedoumice, rekli su da dam otkaz i da će me podržati.
Iako je Kristina doktorirala umjetnost u Zagrebu, a fakultete završila u Austriji i Njemačkoj, te se višestruko usavršavala u inozemstvu pri tom se većim dijelom sama financirala radeći, između ostalog tijekom studija i kao kućna pomoćnica. Nije bilo baš jednostavno dobiti, kao stranac, stalni posao u struci i državnoj službi. A kako taj proces izgleda u Austriji?
-Na natječaj sam se javila još u srpnju 2021. a potom su uslijedila testiranja osobnosti i inteligencije, koje mora proći svatko tko želi ući u državnu službu. Nakon toga vodi se razgovor koji traje sat i 15 minuta gdje vas agentica ispituje o čitavom životu, uključujući i privatni i to naglavačke.
Nakon toga, slijedio je razgovor s voditeljima različitih zbirki i mojom sada nadređenom koji se svodio na restauratorska pitanja direktno vezana uz specifična znanja. Nakon toga išao je razgovor s pomoćnikom guvernerke za znanost i kulturu. Nakon svega, dva mjeseca sam čekala njihovu odluku, hoće li me primiti na posao.
Nisam imala austrijsko državljanstvo, a Austrijanci uvijek imaju prednost. Prevagnula je činjenica da sam na svim testiranjima prošla skoro duplo bolje od prvog sljedećeg kandidata. Osim testiranja predala sam i izvrsne preporuke iz Berlina, Mainza i Beča, što je zasigurno olakšalo proces.
Ono što mi je bilo zanimljivo da je sastavni dio svake preporuke navedeno da je ugodno sa mnom raditi i da ću svojom osobnošću sigurno doprinijeti radnoj okolini.
U glavnom gradu Austrije Kristina je nekoliko mjeseci čekala odluku, a u međuvremenu je pronašla stan. Njen suprug je pronašao posao, a djeca su se upisala u vrtić i školu. Novi je život počeo.
Neposredno nakon dolaska sudjelovala je i u umjetničkom projektu “time4artists” u gradu Beču gdje je izvela performans „Bečki sapun“ koji osim o temi rata i govori, kaže ona, i o gorkom odlasku iz Dubrovnika.
Na Sveučilištu u Dubrovniku nije se uspjela pronaći adekvatna zamjena za njezino radno mjesto, jer realno u Hrvatskoj je malo ljudi koji su usko specijalizirani za područje keramike.
Odbijenica s dubrovačkog Sveučilišta
-Vezano uz taj performans, i rat i moj odlazak, oboje je trebalo biti nešto pozitivno, a tako reći, preko noći, poprimilo je gorak okus. Naime, ponudila sam se Sveučilištu da ću kao vanjski suradnik nastaviti predavati na Odjelu, no oni nisu bili zainteresirani. Stručno vijeće Odjela za umjetnost i restauraciju, prema navodu kolega i pročelnice Odjela, zbog upute o štednji Uprave Sveučilišta u Dubrovniku, nije me angažiralo.
Kasnije su tu odluku u Zapisniku izmijenili i naveli da me nisu mogli angažirati radi kumulativne nastave, iako u tom razdoblju nisam uopće bila u radnom odnosu i imala sam vremena na pretek.
Ponudila sam vanjsku suradnju jer sam smatrala da mojim angažmanom u inozemstvu smjer keramika i Odjel, može, isto kao i ja, samo profitirati i napredovati.
Kristina tako danas kao vanjski suradnik predaje na Fakultetu likovnih umjetnosti – Univerziteta Crne Gore.
Drago mi je da ipak i dalje imam mogućnost podučavati mlade generacije, iako ne na svome tlu, već na tuđoj zemlji.
Kako ste se snašli u novom gradu, novom životu?
-Ono što čovjek svakom selidbom dublje spozna jest činjenica da nam je zapravo u životu potrebno vrlo, vrlo malo stvari, a mnogo više toplih riječi. Beč je divan grad i ima svoje čari.
Doista uživam radeći u ovim uvjetima. Depoi Arheološke zbirke Donje Austrije, u kojima su predmeti o kojima ja brinem, smješteni su na tri različite lokacije.
Neki su izgrađeni baš s tom svrhom, a drugi su smješteni u napuštene, obnovljene zgrade. Ono što se kod nas uči u teoriji o čuvanju i preventivnoj zaštiti muzejskih predmeta, ovdje je praksa koja se konstantno unaprjeđuje.
Kolege restauratori obnavljaju najoštećeniju građu. Arheolozi istražuju. 3D meštri snimaju u svrhu digitalizacije građe i izrađuju 3D rekonstrukcije. Arhitekti zajedno sa svima nama rade planove rekonstrukcija unutarnjeg prostora ili ojačanja dijelova zgrade s ciljem detaljnije podjele oštećene građe, prema tipu materijala radi boljih mikroklimatskih uvjeta.
Doma je uvijek doma
Ovdje u odlukama ravnopravno sudjeluju svi koji rade na projektu. Svi ti ljudi zaposleni su u jednome depou, no u isto vrijeme zaposlenici su triju različitih institucija. Isti sustav se ponavlja i na drugim lokacijama, tako da je način rada vrlo transparentan.
Nedostaju li vam Dubrovnik i Konavle?
-Dubrovnik i moje Konavle, naravno nedostaju, no ti su sentimenti manjeg intenziteta. Da budem potpuno iskrena, da nema direktne zračne linije Ryanaira, ne bih se odlučila na ovaj potez.
Od ožujka do studenog, dva puta tjedno za svega 40 eura Beč i Dubrovnik su povezani zračnom linijom. Od trenutka uvođenja te linije krenula su i moja razmišljanja o preseljenju.
Nismo požalili i doista se ovdje osjećamo dobrodošlo, a ujedno znamo da je doma vazda doma i da se uvijek možemo vratiti.
