Ovaj krug izbora sam presjedala na klupi. Aktivizam mi je na nula. Nekako sam anemična po tom pitanju u zadnje vrijeme.
Mada i dalje iznimno cijenim napore onih koji se lavovski bore za ideju javnog dobra i ne posustaju, želja da to podržim bar nekim trudom jer vjerujem u individualnu odgovornost za promjenu svijeta, ovaj put je ostala samo na dobroj ideji.
Ako išta ne volim, to su kauč-sportaši i kafić-političari koji viču samo pred istomišljenicima, i to nakon što je prilika za akciju promakla i drugi su već odlučili za njih.
No, kako je i Isus upozorio „Ne sudite, da ne budete suđeni….“, to mi se kad-tad vrati iz kozmičkog ogledala.
A vidim ima nas preko nekoliko u tom taboru. Opet nas skoro pola nije izašlo na izbore i status quo se nastavlja.
Ja jesam izašla, no na tome je ostalo. Tek nakon izbora sam se užasnuto prenula iz apatije kad sam čula da nam je u X. izbornoj jedinici falilo samo 300 glasova za jedan mandat. To bi bilo samo 0,17% od onih koji taj dan nisu glasali.
Shvatila sam koliko bi značilo da je svatko od nas bar jednu apatičnu osobu koja „ne želi sudjelovati u politici“ protresao i objasnio da je ne-glasanje sudjelovanje na strani onih koji su svoju dominaciju osigurali korupcijom i telefonskom listom „dužnika“ koji moraju na glasanje.
Kažu da svatko od nas ima prosječno 50 ljudi u svom krugu utjecaja, dakle tih 300 je onda 0,08% od svakog našeg individualnog kruga.
No ja se prva nisam pomakla. Jeste li vi? Za one koji jesu, hvala vam i oprostite nam.
Zašto sliježemo ramenima kad je prilika za sudjelovati i upravljati odlukama koje se tiču same naše životne stvarnosti i preživljavanja? Zašto dozvoljavamo zloupotrebu naše građanske volje i zajedničkih resursa?
Kad čujemo ženu koja se cijeli život žali da je muž ponižava i tretira kao služavku, odmah bi joj rekli da je sama kriva što ostaje u tom braku. Što ona, naravno, iskoristi da još glasnije poentira svoju ulogu žrtve. Tako i mi sa svojim građanskim pravima i dužnostima.
U čemu je „kvaka“ ovog sindroma žrtve…? Zašto bi itko izabrao biti pasivna žrtva i promatrač zloupotrebe i otuđivanja svog digniteta, prava i resursa? Nije tako teško razlučiti što je dobro za nas a što nije…
Može li biti da je razlog lijenost? Previše je posla iščitavati i proučavati sve te materijale i kontekst koji su potrebni za donijeti samo jednu odluku Gradskog vijeća ili Sabora. (…Neman ti kad! Neka to netko drugi.)
Možda je krivo obrazovanje? Previše smo vremena proveli na glavnim gradovima afričkih država, latinskim izrekama i datumima bitaka, nismo stigli baš praktično obuhvatiti vještine upravljanja vlastitom zajednicom i resursima. (Kompleksno je to…. to Oni trebaju riješit, pa valjda zato Oni primaju toliku plaću a ne ja!?)
A vjerojatno je problem i nedoraslost, odricanje od odgovornosti jer živimo i dalje u toj iluziji patrijarhata da će neki „pater familias“ to za nas riješiti i da nije naš posao da se miješamo u odluke. Ostalo nam je zapisano u DNK da mi samo odrađujemo naš mali beznačajni posao i da je dovoljno da na kraju dana dobijemo za jest, pit i leć (Pušti đav’la, neka netko drugi razbija glavu i preuzme odgovornost). Zadovoljština je u pripadanju čoporu, zaštita i resursi koje to nosi. Plemenski poredak i feudalizam teško je izbiti iz genetike.
Možda je pak psiholog Martin Seligman imenovao korijen problema kad je govorio o toj „naučenoj bespomoćnosti“. Na kolektivnom nivou taj obrazac nastaje iz odrastanja u okruženju gdje je kolektivna trauma kompleksna, sveprisutna i normalizirana, a negativno razmišljanje naglas društveno prihvaćeni način samozaštite. Optimizam i proaktivnost tu su nepopularni i a priori sumnjivi pa često pokušaju promjene izostaje podrška a time i rezultati. (Ma pusti budale, bore se protiv vjetrenjača, opet će ostat isto.)
Suprotno „naučenoj bespomoćnosti“ je „naučeni optimizam“. To nije tek puka naivna promjena percepcijske prizme kroz okretanje prema ugodnijim temama i duhovnim floskulama, već aktivni put stvaranja novih uvjerenja kroz praktične izbore i djelovanje.
E sad… Čarobno ogledalo meni osobno kaže da bi bilo bolje da sam ovo sve ovo osvijestila i napisala prije izbora, te da sam osobno nagovorila bar jednu osobu da izađe na glasanje taj dan.
No, svaki dan su neki izbori i prilike za suočavanje sa sobom i drugačiji odabir. Ako ste ovaj blog pročitali do kraja i svaka vaša sljedeća misao koju pošaljete u kolektivni eter je malo drugačija od prethodnih, možda će i sljedeći izbori izgledati drugačije. Učenje optimizma je upravo to, a izlaznost na izborima ipak je ove godine bila malo bolja nego prošlih.
