Dubrovačka arhitektura danas: rekli su nam, pođite vidjet onog “čudnovatog kljunaša” u Šipčinama

A, jesi vidjela onu zgradu u Šipčinama? – u zadnje vrijeme me je pitalo nekoliko poznanika uz neki čudnovati izraz lica.

Opisivali su je kao “nekakvu tanku i dugačku” građevinu koja se “posadila” ispod puta. Po slobodnoj nekoj njihovoj procjeni oko 6 metara je široka. Nisam uzimala metar u ruke i mjerila, a nisam stručnjak za “od oka” procjenu, pa ne znam jesu li i koliko pogriješili.

Dakle.

Ako mislite da ste vidjeli sve arhitektonske bisere koji niču u prostoru oko nas ili onome čemu svi političari i istaknuti gradski dužnosnici tepaju kao “najvrijednijem” resursu grada, nemojte biti baš sigurni. Pođite do Šipčina.

Jer, stambenu zgradu koja je dobila građevinsku dozvolu početkom svibnja 2023. moglo bi se opisati kao “čudnovatog kljunaša” koji je “uguran” na tu parcelu za koju sigurno nitko tko nije u građevinsko nekretninskom miljeu nije mogao pretpostaviti da može “primiti” neke buduće stanare. I to vlasnike stanova koji su, navodno, za kvadrat bili spremni izdvojiti i po 6 tisuća eura.

Ovo je, dakle, gradnja po tim nekim novim odredbama i preinakama postojećih prostornih planova za koje su nas brojni odgovorni i nadležni uvjeravali da uvode većeg reda u “do njih” već namučeni i već isplanirani, izmrcvareni prostor.

Budući su dobili građevinsku dozvolu, znači sve je ok. Po zakonu je, kako bi se reklo, uz defetističko slijeganje ramenima.

Na tabli stoji kako je investitor Fluctus projekti, tvrtka čiji je vlasnik Toni Lulić, a član Uprave Joško Lulić, radi se prema projektu arhitektice Vesne Nikolić, uz nadzor Skeletona, vlasnice Ivane Marčinko. Joško Lulić je nešto starijoj generaciji Dubrovčana poznat kao javna osoba iz vremena kada je bio direktor “Čistoće” u poratnim godinama.

Teško je za ovako nešto u prostoru kriviti investitora, iako je uvijek na njima najveće “zvono”. Teško je zamjeriti i onome tko je potpisao dozvolu, jer valjda je to učinio uz odgovornost poštivanja zakonskih akata, podakata, uvjeta, svih prikupljenih potrebnih potpisa… i vraćamo se na famozne prostorne planove koji se nađu u ustima svih mogućih političkih opcija, a osobito u predizborno vrijeme.

No, kako vrijeme odmiče i građevinske dozvole koje se izdaju temeljem prostornih planova gotovo svakodnevno izlaze na svjetlo dana, posve je jasno da je bitka s prostorom izgubljena i u uvođenje reda u “najvrijedniji resurs grada” više ne vjeruju ni najveći “generalići” s ovih prostora. Zato jer politika to ne želi. Ili, bolje rečeno, ne može. Zato jer je građevinski lobi prejak. Zato što novac uvijek nađe put, poput vode. Zato jer su zakoni i prostorni planovi napisani tako da ih se može protumačiti i ovako i onako, a kroz tu šumu, običnim ljudima nerazumljivih odredbi nemoguće se probiti.

Stoga, bez čuđenja i poželjno, bez nerviranja, moramo promatrati prostor oko nas i uzdizanje arhitektonskih zdanja koja nikad neće biti vrijedna biti uvrštena u ikakvu uglednu strukovnu ediciju ili išta slično.

I nisam, naravno, otkrila vruću vodu. I ova je zgrada tek jedna u nizu koja je mogla inicirati istovjetan tekst.

I zato nam verbalno milovanje ušiju aktualnog dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića izjavama o tome da bi bio najsretniji da može zabraniti svu gradnju od Kantafiga do Sv. Jakova (barem), iz dana u dan sve više sliči šali. Na koju se oni koji priželjkuju red u prostor koliki-toliki mogu sad već samo kiselo nasmijati, a građevinarima i nije nikad bilo do šala. Oni su itekako ozbiljni.