16.8 C
Dubrovnik
Utorak, 28 svibnja, 2024
NaslovnicaVijestiPedijatrica, dr. Marija Radonić kaže da je knjiga najbolji poklon najmlađima, jer...

Pedijatrica, dr. Marija Radonić kaže da je knjiga najbolji poklon najmlađima, jer “Samo najbolje je dovoljno dobro za djecu”

Pisci, urednici, prevoditelji, izdavači, knjižari, knjižničari… naravno da u prvom redu mislimo o njima kada govorimo o knjizi i nakladništvu ali zapravo je krug oko knjige znatno širi, uključuje i druge važne djelatnosti, iz kojih ponekad dolaze pojedinke i pojedinci koji svojim radom i idejama, osmišljenim programima mogu znatno utjecati na položaj knjige i čitanje u društvu, pa čak i na promjenu paradigmi prema kojima se društvo postavlja prema knjizi i čitanju.

U ehu obilježavanja Noći knjige i rezultata ankete koja kaže kako se u Hrvatskoj manje čita nego prije, te kako je to posebno naglašeno u kategoriji najmlađih, prenosimo intervju koji je s dr. Marijom Radonić, dubrovačkom pedijatricom koja je inicirala program “Rođeni za čitanje” napravio Nenad Bartolčić za portal Moderna vremena. Iako smo, zahvaljujući dr. Radonić, već dosta informacija stekli o važnosti čitanja djeci, nije na odmet ponavljati i ponavljati, uvijek ponavljati da čitanje i knjige smanjuju stres, ljutnju, mržnju, sve ono što nas čini manje zadovoljnim i dobrim članovima društva.

Takav bi bio i primjer dubrovačke pedijatrice prim. mr. sc. Marije Radonić, koja je idejna ali i praktična začetnica programa “Rođeni za čitanje”, čiji je cilj kroz višegodišnje aktivnosti na nacionalnoj razini promicati čitanje od najranije dobi i baviti se predškolskom djecom kao čitateljima uz aktivnu ulogu pedijatara, kao i uputiti svakog roditelja na redovitim sistematskim pregledima o važnosti čitanja naglas za razvoj djetetovih čitalačkih navika, čitanja iz užitka i utjecaja na sveukupni djetetov razvoj.

O značenju ovog programa koji je trenutno glavni i “najopipljiviji” realizirani segment Nacionalne strategije poticanja čitanja, o njegovim počecima na lokalnoj razini na području Grada Dubrovnika pa do razvoja do razine nacionalnog programa razgovaramo s Marijom Radonić.

Cilj programa ‘Rođeni za čitanje’ je učiniti okruženje u kojem bi dijete odraslo s ljubavi prema knjizi, a ne kako se često pogrešno misli, kako bi ono što ranije naučilo čitati i pisati.

Nenad Bartolčić: Čitav život radite kao pedijatrica, specijalist ste dječje medicine, godinama ste radili u bolnici u Dubrovniku, više od 20 godina kao voditeljica Odjela… Kako je došlo do toga da počnete razmišljati o važnosti čitanja najmlađima? Kada ste i kako započeli program “Rođeni za čitanje” u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji?

Marija Radonić: Za program „Nati per leggere“ ili „Rođeni za čitanje“ prvi put sam čula na Kongresu socijalne i preventivne pedijatrije u Trstu u rujnu 2007. godine od prof. Giorgija Tamburlinija. Oduševljena, odlučila sam kako ću taj Program početi u Dubrovniku i proširiti ga na sve pedijatre, djecu i njihove roditelje u našoj zemlji ni ne sluteći koliko će zahtjevan i uzbudljiv taj put biti. Slijedio je poziv profesoru i koordinatorici projekta u Italiji profesorici Alessandri Silla koji su nam predstavili program u Gradu. Već sljedeće godine, 2008.  imali smo prvu tiskanu slikovnicu, “Gledaj ova mala slatka lica” (Guarda che faccia) za one najmlađe, djecu u dobi od 6 mjeseci do godinu i pol, koja je odmah osvojila sve, pedijatre, mališane i njihove roditelje. Rekla bih da je ta slikovnica širom otvorila vrata cijelom programu.

Što me motiviralo? Mi pedijatri puno vremena posvećujemo preventivnom radu bez obzira gdje radimo, u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili u bolnici, kao što sam ja radila. Počela sam uočavati jedan zabrinjavajući trend kako i pored silnog truda neki roditelji kao da ne čuju naše upute; ne slijede se preporuke o pravilnoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti i imamo sve više djece s prekomjernom tjelesnom težinom, sve je manja stopa procijepljenosti među djecom pa s vremena na vrijeme svjedočimo manjem ili većem broju oboljelih od zaraznih bolesti na koje smo skoro već bili zaboravili, naše hitne ambulante postaju sve gužvovitije od djece i roditelja koja traže pomoć za simptomatsko liječenje za koje naši roditelji s nama nisu ni išli liječniku, i mogla bih tako dugo nabrajati.

S druge strane počela sam se sve češće susretati s djecom koja nisu znala listati slikovnicu, uporno su prstićem lupkala po prvoj stranici, a kako se slike nisu mijenjale, bila su vidljivo razočarana. Sve su mi to bili dovoljni znaci da nije samo moje oduševljenje motiv, nego silna potreba da nešto kao struka napravimo s ciljem promocije pismenosti od najranije dobi. Mislim da nije bilo skoro niti jednog stručnog pedijatrijskog skupa u to vrijeme koji je po tematici bio makar i malo blizu temi a da nisam sudjelovala s temom o čitanju i prikazivanju naših iskustava.

Prvi tekst objavljen o važnosti čitanja u najranijoj dobi ali i kratke upute o osobitosti čitanja s najmlađima napisala sam u koautorstvu s prof.dr.sc. Ivankom Stričević – Rođeni za čitanje – Promocija ranog glasnog čitanja djeci od najranije dobi.

Prvo veliko, i do sada jedino istraživanje s roditeljima djece predškolske dobi proveli smo u travnju 2014. s više od 1000 roditelja anketiranih u pedijatrijskim ambulantama i na odjelima županijskih bolnica. Istraživanje je pokazalo kako mali broj roditelja uživa u čitanju, kako su najmlađi, djeca do 3 godine skoro potpuno lišena čitanja i pričanja priča pred spavanje, kao dijela svakodnevne rutine, kako knjižničari imaju još puno prostora za rad s najmlađima a da pedijatri imaju jedinstvenu priliku uključiti se u promociju pismenosti obzirom na veliki broj posjeta djece kroz godinu.

U vremenu od  2014/2016 god. bili smo s “Rođeni za čitanje” aktivni sudionik ELINET-a (The European Literacy Policy Network ) kao jedan od 80 programa iz 28 zemalja europske unije.

O čemu se zapravo radi u programu “Rođeni za čitanje”? Molim vas, objasnite onima koji nisu čuli za njega, zašto je taj program važan i zašto je čitanje najmlađima toliko važno.

Ima li netko tko još nije čuo za “Rođeni za čitanje”? Ukratko, pedijatri na redovitim sistematskim pregledima  čitaju s djecom i roditeljima za dob djeteta adekvatne slikovnice. Pregled se počne sa slikovnicom koja može poslužiti i kao sredstvo u procjeni psihomotornog razvoja djeteta, kao npr. sredstvo za distrakciju kod cijepljenja, na kraju pregleda slikovnica se poklanja djetetetu s kratkim uputama roditeljima o važnosti čitanja djeci od najranije dobi. Svako dijete će tako od dobi od 6 mjeseca do odlaska u školu dobiti na poklon 4 slikovnice i sa svojom malom bibliotekom startati u školu.

Cilj programa je učiniti okruženje u kojem bi dijete odraslo s ljubavi prema knjizi, a ne kako se često pogrešno misli, kako bi ono što ranije naučilo čitati i pisati. Misija programa je da promocija pismenosti, a pismenost se bitno reflektira na zdravlje, kroz poticanje čitanja djeci od najranije postane standardnim dijelom preventivnih programa u pedijatriji i na taj način dio javno zdravstvenih mjera u očuvanju zdravlja djece.

Čitanje od najranije dobi, u interaktivnom odnosu djeteta i onog koji mu čita osobito je važno prve 3 godine života kada se još uvijek oblikuje dječji mozak. Već sada svjedočimo nizu iskustava i dokaza o negativnom utjecaju izloženosti ekranima  u toj dobi, ponajviše su to teškoće komunikacije uz slabiji razvoj govora. Zainteresiranima preporučujem knjige autorica Maryanne Wolf“Čitatelju vrati se kući” i Anite Peti Stantić “Čitanjem do (spo)razumijevanja” koje su i meni puno pomogle u svladavanju ovog kompleksnog problema.

Možete li nam reći nešto o suradnji s talijanskim partnerima vezano uz proizvodnju slikovnica, ali i edukaciju i kontakte s onima koji u Italiji provode program “Nati per leggere”?

Talijanski program je bio ishodište i od njih sam „sve“ naučila. Profesorica Alessandria Silla nam je u svemu nesebično pomagala, čak i u postizanju dobre cijene za slikovnice. U tim počecima 2008. godine iz kataloga “Nati per leggere” sam odabrala četiri slikovnice adekvatne za pojedinu dob: “Gledaj ova mala slatka lica” za dob od 6 do 18 mjeseci; “Idem spavati” za dob od 18 mjeseci do 3 godine; “Gdje je moj tata” za dob od 3-5 godina i slikovnicu “Crne mačke, bijele mačke” za dob od 5 godina do odlaska u školu. Slikovnice su tiskane u Firenci i dostavom stizale u našu bolnicu gdje su bile uskladištene. Od tuda bismo ih raznim poluprivatnim načinima dalje dostavljali pedijatrima u primarnoj zdrastvenoj zaštiti.

Jeste li u početku provođenja programa imali podršku lokalne zajednice ili čak podršku na nacionalnoj razini? Jeste li pokušavali ‘prenijeti’ program i u druge sredine?

Podrška lokalne sredine bila je sjajna, od samog početka, od Grada Dubrovnika kao institucije, koji je u cijelosti financirao projekt sve ove godine, do pojedinaca, mojih poznanica i prijateljica koje su prevele slikovnice sa talijanskog, lektorirale ih. Zarazno je bilo njihovo oduševljenje programom kao i oduševljenje lokalnih medija ali i HRT-a koji su pratili projekt od početka. Neka od te djece prvih čitatelja su sada na pragu punoljetnosti i još kod kuće  imaju napola izgrižene korice svoje prve slikovnice i žele ih dati u arhivu.

Puno smo se trudili, upotrijebila sam svu svoju umješnost u komunikaciji. Tiskali smo slikovnice u Firenci u nakladi od 5000 primjeraka. Tada je Dubrovnik imao oko 1000 poroda godišnje pa sam tako htjela osigurati kontinuitet programa za naredne godine. Povremeno bismo slali slikovnice, posebno ovu prvu, “Gledaj ova mala slatka lica”, pedijatrima u Knin i Vukovar koji su imali po 300 poroda godišnje, bila je to mala količina koje smo se mogli odreći. I sada čuvam zahvalnicu pokojne doktorice Bosanac i rado se sjetim tih dana. U Knin smo ih odnijeli i predali dr Kljajić a prigoda je bila postavljanje spomenika kralju Zvonimiru u Kninu.

Zašto pričam sve ove detalje. Program je obilježio mojih 15 godina karijere kao što je program humanizacije bolničkog liječenja obilježio mojih prethodnih 15 godina. Vidim  kako Vas zanima razvoj, dinamika, sporo je ali ostvarivo. Sporo je nama koji bismo to htjeli sada i odmah, ali za takve programe važno je ustrajati, kada zažive više nitko ne pita koliko je vremena trebalo, važno je da se dogodilo i da traje. I da je djeci na dobrobit.

Kakva su, tijekom godina, bila vaša iskustva s pedijatrima, a kakva s roditeljima i s djecom? Možete li nam ispričati neke događaje kojih se sjećate, za koje mislite da su karakteristični.

Najljepša i najživotnija iskustva su ona s djecom. Djeca vole poklone, ne rijetko već i pitaju za poklon, naučeni su da će dobiti medalju za hrabrost ili čokoladicu. O tome imam svoje mišljenje, ali stava sam, ako nešto poklanjamo neka to bude nešto najljepše i najbolje na svijetu što se može pokloniti, a to su slikovnica ili knjiga. Sjetimo se kako je poznata pedijatrica Marija Montesori rekla „samo najbolje je dovoljno dobro za djecu“. Neki roditelji su u početku bili malo zetečeni, sada već svi pričamo o o tome kao se čita, što se čita. Sve veći broj pedijatrijskih čekaonica ima mjesta za slikovnice. Moram naglasiti kada sam to počinjala sama, pa bez obzira što je to bilo u mom Gradu i poznatoj sredini, nisu svi uvijek istovremeno bili spremni na novine. To je i za razumjeti.

Ali tu sam naučila jednu važnu lekciju. Treba pustiti vremenu da se suradnici upoznaju s idejom, da ju zavole i prihvate. I onda to nezaustavljivo krene. Stoga i nacionalni program ne ide kao obaveza a u dvije godine od kada smo počeli već imamo 70% pedijatrijskih ambulanti uključenih u program. To praktično znači kako su svi već s prvom generacijom iščitali prvu slikovnicu “Bebe su super” a sada počinju čitati drugu, budući su ta djeca sada u dobi iznad jedne i pol godine. Nova slikovnica zove se “Moj medo”.

Uloga pojedinca je ključna. Zato Program i ne ide kao obveza dvaju nadležnih ministarstava, ostavljeno je pedijatrima da se sami uključuju.

Jeste li tijekom provođenja projekta u Dubrovniku, osim s drugim pedijatrima, ostvarili suradnju i s knjižnicama i predškolskim institucijama ili je projekt bio vezan isključivo uz pedijatre?

Od samog početka smo surađivali s vrtićima i knjižnicama i to je u našoj lokalnoj sredini znatno olakšalo provođenje nacionalnog programa. Suradnja s knjižnicama osobito se intenzivirala od kada smo krenuli s Nacionalnim programom, upravo sada napravili su popis slikovnica za sve dobne skupine za predškolsku djecu. Knjižnice su sakupljale slikovnice i redovito ih donirale našoj otvorenoj knjižnici ispred ulaza na Odjel pedijatrije. Na samom Odjelu također postoji knjižnica kao rezultat donacija raznih udruga i pojedinaca.

Odgojiteljice u vrtićima su jako motivirane i čvrsti su partneri. Mislim kako sam u Dubrovniku i široj okolici u više navrata obišla većinu vrtića pričajući odgojiteljima i roditeljima o važnosti čitanja što su nerijetko i oni sami tražili. Sve informativne susrete s pedijatrima, knjižničarima i odgojiteljima u svim gradovima za vrijeme predstavljanja Nacionalnog programa imali smo u knjižnicama. Ne mogu se ne osvrnuti na knjižnice u Požegi, Vinkovcima, Šibeniku, Varaždinu, Gospiću. Ipak je knjižnica „dom knjige“ ali potrebna je i njihova prilagodba jer je vrijeme za aktivniji pristup knjižničara u Programu. Njima je to prilagodba, a nama skroz nova djelatnost. Nije li poticajno nositi se sa izazovima? Kako kaže Aristotel „Sunce je novo svaki dan“.

Kako je došlo do toga da program koji ste godinama provodili u Dubrovniku postane nacionalni projekt?

U uvodu sam kratko opisala početke i tijek do 2014. godine. Tada je nastupilo malo zatišje. Međutim u studenom 2017. godine na sjednici Vlade RH usvojena je Nacionalna strategija poticanja čitanja (u čijem stvaranju sam i sama sudjelovala što mi je bilo vraški zahtjevno imajući na pameti svoj krajnji cilj). Cilj strategije je poticanje međusektorskog povezivanja i suradnje svih institucionalnih i izvaninstitucionalnih sudionika na području poticanja čitanja.

Akcijskim planom predviđeno je da program „Rođeni za čitanje“ na nacionalnoj razini provode Ministarstvo kulture i medija (MKM) u suradnji s Ministarstvom zdravstva Republike Hrvatske, uz podršku Hrvatskog pedijatrijskog društva i Hrvatskog društva za socijalnu i preventivnu pedijatriju. Program će višegodišnjim aktivnostima na nacionalnoj razini promicati čitanje od najranije dobi i baviti se predškolskom djecom kao čitateljima uz aktivnu ulogu pedijatara. Tako to kažu zakonski akti, a 22. ožujka 2023. na 203. sjednici Vlade RH nacionalni program „Rođeni za čitanje“ dobio je svoj legitimitet.

Tijekom četiriju pedijatrijskih pregleda, od šestog mjeseca života do polaska u školu, pedijatri djeci čitaju slikovnice prilagođene dobi djece te na kraju pregleda poklanjaju slikovnice da bi roditelji/skrbnici nastavili čitati u obiteljskom okruženju. To su “Bebe su super”, slikovnica za najmlađe, od 6 mjeseci do godinu i pol; “Moj medo” od godinu i pol do 3 godine; “Što sve trebam danas uraditi” za dob od 3-5 godina i “Sve mogu sama/Sve mogu sam” za predškolsku dob.

“Čitalačka pismenost jedna je od bitnih životnih vještina koja utječe na naše zdravlje, stoga je namjera da poticanje čitanja djeci od najranije dobi postane sastavni dio preventivnih i javnozdravstvenih mjera u promidžbi zdravlja djece.” Kao što vidite MKM RH u potpunosti je slijedilo i uvažilo 15 godišnje iskustvo i praksu lokalnog projekta. Naravno da sam bila presretna ali ne i iznenađena jer sam u to čvrsto vjerovala. 

U Republici Hrvatskoj u prosjeku se rodi 35 000 djece godišnje, a Ministarstvo kulture i medija tiskat će i dostaviti u 249 pedijatrijskih ordinacija slikovnice za svako dijete, ukupno četiri slikovnice do djetetova polaska u školu. Sustav za podršku i promidžbu čitanja od najranije dobi uz aktivnu ulogu pedijatara uključuje mrežu dionika: 21 županijski tim,  873 dječja vrtića i 1127 područnih vrtićkih objekata, 232 knjižnice i volontersku mrežu.

Sredstva potrebna za realiziranje programa Rođeni za čitanje osigurana su u Državnom proračunu RH za 2023. godinu i projekcijama za 2024. i 2025. u iznosu od 265.445,62 eura godišnje.

Kad je projekt službeno postao nacionalni i što je to značilo vama osobno nakon godina provođenja projekta u svojoj zajednici te što očekujete od njegova provođenja diljem zemlje?

Moj cilj  se ostvario. Sada je posao puno zahtjevniji, kako je rekla ministrica Obuljen Koržinek, slijedi nam rudarski posao. Ali na neki način za mene osobno usudila bih se reći puno lakši, možda ne tolik lakši koliko manje manje stresan. Državne institucije imaju svoj ustroj i na raspolaganju profesionalce na svim poljima što je jako važno. Kreirana je fb stranica sa redovitim mjesečnim objavama, mrežna stranica

Moj posao je sada što više kolegama približiti program u njegovom sadržaju i konačnom cilju i prenijeti im ono što prof Berry Zuckerman kaže, kada jedan put počnete raditi na ovakav način, više se ne možete vratiti starom načinu rada, upravo ono što se meni dogodilo. I poticati ih u tome. To je organizirano kroz nastavak serije susreta, predavanja i izmjene iskustava sa svima. Zagarantirani izvor financiranja daje sigurnost, naravno. Sada imamo jedan set slikovnica a uskoro bismo izašli s natječajem za drugi.

Kakav je trenutni status projekta, kako ga se danas provodi?

Preko 170 pedijatrijskih timova je prihvatilo i aktivno se uključilo u program. Tiskanjem druge slikovnice poslije Nove godine ponovno ćemo početi sa susretima sa pedijatrima, knjižničarima i odgojiteljima, neki su pošli u mirovinu, novi se zaposlili, ovo je program u kojem je osobni kontakt i dijeljenje osobnih iskustava jako poticajno. Jer sve osim tog osobnog možete naći negdje napisano. To napisano možete racionalno prihvatiti ali taj žar za takvim načinom rada može vam prenijeti onaj koji u tome iskreno nalazi smisao.

Sjećam se odgajateljica iz dvaju dječjih vrtića koje su nam o svom radu s djecom u promociji čitanja govorile na Interliberu ove godine. Gledala sam u prisutne kako su ih otvorenih očiju, ušiju ali i srca slušali i nagradili pljeskom.

Tko je sve uključen u projekt i kolika je uloga institucija u njegovu provođenju, a kolika pojedinaca na terenu? 

Uloga pojedinca je ključna. Zato Program i ne ide kao obveza dvaju nadležnih ministarstava, ostavljeno je pedijatrima da se sami uključuju. Institucije su tu podrška u stvarima koje će pedijatrima olakšati. Ali i knjižničarima i odgajateljima, npr. sa kutkom za čitanje u ordinacijama, s kutkom za najmlađe u knjižnicama. Upravo su tiskani deplijani za roditelje, sada slijede oni za pedijatre, sve dostupno na mrežnoj stranici RZČ-a. Na koncu MKM RH tiskalo je i nastaviti će tiskati slikovnice. Planirani su stručni susreti, prikazi rezultata i iskustava.

Imate li od pedijatara koji su počeli provoditi projekt već kakvih podataka o tome kako roditelji i djeca reagiraju, smatraju li da će svojim angažmanom uspjeti uvjeriti roditelje da je važno čitati i najmlađoj djeci?

Radili smo istraživanje 2014. godine i broj roditelja koji uživa u čitanju i pričanju priča bio je jako mali tek oko 10 %, Čitanje i pričanje priča kao dio rutine u iskustvu je imalo ispod 5% roditelja djece u dobi do godinu dana, a tek 15% u dobi od 3 godine. Nadamo se i vjerujemo u snagu nacionalnog programa Rođeni za čitanje. Iako moram napomenuti, naš mozak nije rođen za čitanje; nećemo naučiti čitati ako samo gledamo nekoga tko čita, moramo se potruditi pripremiti djecu za taj čin da odlaskom u školu to brže i lakše nauče. Prof. Tamburlini je pokazao je kako su čitateljske navike porasle za 40% u 20 godina provođenja programa u italiji.

Imate li uvid u to što je sve planirano u programu i na koji će ga se način, osim kroz pedijatrijske ordinacije, popularizirati? Hoće li se uključiti i vrtići i knjižnice, možda volonteri?

Pitanje knjiga i čitanja posao je primarno knjižničara i oni su ti koji odabiru štiva, slikovnice za pojedinu dob i savjetuju roditelje što čitati djeci u kojoj dobi. Pedijatri su obzirom na svoje česte kontakte s djecom i roditeljima (prema istraživanju iz 2014 god. 70% roditelja sa svojom djecom do dobi od 3 godine posjeti pedijatra do 5 puta godišnje) u jedinstvenoj prilici približiti im važnost čitanja a odgojiteljima je to jedan od načina kako obogatiti svoj rad.

Volonteri i volonterski rad ima u sebi ogroman potencijal i mi smo sve do vremena pandemije imali jako dobro iskustvo s volonterima koji su jednom tjedno čitali bajke djeci na Odjelu. Volontirali su glumci Dubrovačkog kazališta, studenti Američkog koledža, učenici srednje turističke škole, gimnazijalci. Sada se javljaju profesori hrvatskog jezika kako bi čitali djeci u bolnici. Svi su pozvani i koliko vidim na dubrovačkom primjeru, svi bi se rado uključili.

Koliko sam mogao primijetiti, pojedini mediji su informirali svoje publike još od prvih godina programa, no jeste li zadovoljni u kolikoj mjeri mediji prate program (i srodne projekte) i na koji bi način oni to zapravo trebali raditi?

Mediji u posljednje vrijeme sve više i češće pišu o važnosti čitanja. I pišu o tome na jedan lijep, informativan i afirmativan način.  Mnoge osobe iz  javnog života uključuju se i aktivno i čitaju s djecom. Sve je to važno. Međutim mislim kako je za uspjeh programa najvažnije da pedijatri shvate i zavole ovaj segment svog preventivnog rada i uključe se što aktivnije, da knjižničari u svim sredinama izađu iz svojih knjižnica i pođu ususret djeci i roditeljima te da odgojitelji u vrtićima preuzmu svoju ulogu. Tada bi mediji imali što pisati i izvještavati, pohvaljivati, poticati pišući o primjerima dobre prakse na svim razinama kojih iz dana u dan ima sve više.

Uvijek je zahvalnije pisati o onom što se dogodilo nego najavljivati događaje. Već 2 godine obilazimo županijska središta i veće gradove razgovarajući s pedijatrima, knjižničarima i volonterima upoznajemo ih s programom. I puno smo naučili iz njihovih iskustava jer ne živimo svi u istim uvjetima. Mislim kako ćete se složiti, imamo slikovnice, imamo alat. Sve je sada na nama. Hvaliti ćemo se učinjenim a ne planiranim, pri čemu naravno ne umanjujem važnost medijskog izvještavanja.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA