U spomen i vječno sjećanje na Andreu Banović, Nikolinu Banović, Đura Bokuna, Mariju Burum, Hrvoja Gunjinu, Katarinu Gunjinu, Romanu Kralju, Luku Lukšić, Šimu Matkovića, Dolores Paskojević, Vlaha Rakidžiju, Tončija Skočka, Maris Šaban, Mara Šabana i Miha Tomčić dubrovačku djecu poginulu u Domovinskom ratu održana je danas emotivna i dirljiva svečanost otkrivanja spomenika – skulptura 15 razlomljenih drvenih bojica, autora akademskog kipara Dalibora Stošića te dizajnera i arhitekta Hrvoja Bilandžića.
Iako emotivna za sve prisutne, posebno je dirljiva bila današnja svečanost za roditelje, braću i sestra, obitelji poginula dubrovačke djece, koji su tijekom svečanosti s bijelim ružama stajali pokraj bojice koja je simbolizirala njihovo dijete. Na kraju same svečanost bijele ruže položili su na spomen ploču na kojoj su ispisana njihova imena.
Dirljivu notu današnjem otvaranju spomenika dala su i dubrovačka djece, učenici osnovnih i srednjih škola koji su recitacijama i pjesmom odala počast svojim vršnjacima kojima su ratne strahote prekinule djetinjstvo. Jedan takav posebno dirljiv trenutak je bila izvedba pjesme “Ruža hrvatska” zbora Umjetničke škole Luke Sorkočevića za vrijeme koje je spomenik više puta preletio borbeni zrakoplov Rafal.
Današnjoj svečanosti prisustvovali su i brojni dubrovački i hrvatski političari među kojima i premijer Andrej Plenković koji je po dolasku pružio ruku i kratko porazgovarao s članovima obiteljima poginula dubrovačke djece, ministar Branko Bačić, državni tajnici Matušić i Raguž župan Blaž Pezo, gradonačelnik Mato Franković, brojni načelnici općina i gradski vijećnici.
Okupljenim se prvi obratio gradonačelnik Mato Franković.
“Danas stojimo na ovom mjestu u tišini koja govori više od bilo koje riječi. Stojimo pred spomenikom koji nije samo obilježje nekog vremena, ono je mjesto trajnog sjećanja, mjesto boli ali i mjesto naše odgovornosti. Dubrovnik je u Domovinskog ratu branio svoju slobodu, svoje dostojanstvo i pravo na život. U toj obrani stradali su mnogi, međi njima i ono najnevinije što neki narod ima, njegova djeca. Djeca koja nisu nosila oružje, koja nisu sudjelovala u ratu, koja su trebali imati budućnost, školu, prijateljstvo, igru i snove. Njihovi su snovi prekinuti granatama i mržnjom. Kao gradonačelnik Dubrovnika, ali prije svega kao čovjek i roditelj, niti jedna rana nije toliko duboka kao kad roditelj izgubi svoje dijete. Takvu bol nitko ne može izliječiti. Ali ono što moramo i možemo učiniti je nikada ne dopustiti zaborav. Ovaj grad zna što znači patnja i što znači biti napadnut samo zato što postoji, ali Dubrovnik je pokazao i nešto drugo. Pokazao je snagu, dostojanstvo i vjeru u slobodu. Zato danas predstavljajući ovaj spomenik ne govorimo samo o smrti, govorimo o vrijednosti života, govorimo o miru, govorimo o Hrvatskoj koja je izborena velikom žrtvom i generacijama koje moraju znati istinu. Naša je obveza govoriti istinu dostojanstveno, bez mrženje, ali bez zaborava, jer narod koji zaboravi svoju prošlost riskira izgubiti i svoju budućnost. Imena djece poginule u Domovinskom ratu ostat će trajno upisana u povijest Dubrovnika i Hrvatske. Ovaj grad ih neće zaboraviti nikada. Na nama koji ostajemo ostaje odgovornost da čuvamo slobodu koji su mnogi platili najvećom cijenom, da odgajamo nove generacije u ljubavi prema Domovini, ali i u poštovanju prema svakom ljudskom životu. Neka ovoj spomenik bude mjesto molitve, tišine i zajedništva, ali i mjesto susreta, mjesto na kojem ćemo se uvijek iznova podsjećati koliko je sloboda dragocjena i koliko je visoka bila cijena njena stvaranja. Neka sva poginula djeca Dubrovnika i Hrvatske počivaju u miru Božjem”, kazao je danas gradonačelnik.
Okupljenima se obratio i jeda od autora spomenika, akademski kipar Dalibor Stošić.
“Jedno dijete uzme olovku i svijet postane u boji. Žuto postane sunce, plavo postane more, zeleno postane stablo, crveno postane srce, ružičasto postane nježnost, ljubičasto postane večer prije sna. Dijete ne zna da boja može nositi bol. Dijete samo crta – kuću, majku, brod, pticu, majku i sebe, negdje na sred papiru. Ovdje je petnaestoro djece, petnaest ruku, petnaest pogleda, petnaest svjetova, koja su tek počela birati svoj boje. Zato je ovdje petnaest olovaka, ne znakovi rata, mečevi, topovi, zastave, nego olovke u bojama djetinjstva. Ali olovke su slomljene, a mjestu loma je vječni čelik, metal koji će polagano puštati boju niz olovke, kao rana koja tiho krvari, kao sjećanje koje ne pristaje nestati. I zato ovdje boja nije samo boja, svaka boja nosi jedno ime, svaka boja nosu tišinu, svaka boja nosi jednu nedovršenu tišinu. Petnaest slomljenih olovaka za petnaestero djece koja više ne mogu crtati, ali čije boje Dubrovnik neće zaboraviti”, poručio je Stošić.
Okupljenima na ovoj drljivoj svečanosti danas se obratila i Marija Lukšić, predsjednica Udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije.
“Danas stojimo pred ovim spomenikom ne samo kao ljudi, nego kao čuvari sjećanja. Stojimo ovdje u tišini koja govori više od bilo koje riječi. U tišini koja nosi 402 imena djece ubijene u Domovinskom ratu. 402 prekinuta djetinjstva, neostvarena života i praznine koje nikada neće biti ispunjenje. Ali danas ovdje posebno stojimo pred uspomenom na njih petnaestero anđela. Danas izgovaramo njihova imena s poštovanjem i ljubavlju. Andrea, Nikolina, Đuro, Marija, Hrvoje, Katarina, Romano, Luka, Šimo, Dolores, Vlaho, Tonči, Maris, Maro i Miho. Kao majka poginulog djeteta znam da vrijeme ne briše bol. Nauči čovjeka živjeti s njom, ali je ne odnosi. Postoje rane koje ne zacjeljuju nego se nauče nositi. Dostojanstveno, tiho i s vjerom da žrtva naše djece nikad neće biti zaboravljena. Danas ne otkrivamo samo spomenik, danas podižemo trajni znak istine. Znak da su djeca stradala samo zato što su bila hrvatska djeca, što su živjela u svojim kućama, išla u škole, igrala se u dvorištima i sanjala svoj male dječje snove. Svibanj, proljeće, mjesec života i novih početaka za mnoge je hrvatske obitelji postao mjesec najtežih sjećanja. Upravo je svibanj bio jedan od najkrvavijih mjeseci za našu djecu u Domovinskom ratu. I dok su ostala djeca u svijetu crtala proljeće naša su djeca učila što znake podrumi, sirene i rastanci. Zato ovaj spomenik nije samo mjesto tuge, on mora biti mjesto opomene da se ne zaboravi i da se ne ponovi, da mir nije nešto što se podrazumijeva nego vrijednost koja se čuva istinom, ljubavlju i odgovornošću prema budućim generacijama. Posebnu simboliku nosi i današnji dan, blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca mira, pomirenja i nade. Neka njegov zagovor bude utjeha svim roditeljima koji su ostali bez svoje djece. Mi roditelji poginule djece ne tražimo sažaljenje, tražimo istinu, poštovanje i trajno sjećanje jer narod koji zaboravi svoju djecu zaboravio je i na svoj srce. Hvala svima koji su pomogli da ovaj spomenik bude podignut. Hvala svim koji stoje danas s nama, vaša prisutnost govori da naša djeca nisu zaboravljena i da njihova imena u ovom gradu nisu zaboravljena. Neka vam je vječna svjetlost, počivali u miru Božjem i neka vas Dubrovnik i Hrvatska nikada ne zaborave”, poručila je Lukšić.
Okupljenima se na kraju obratio i premijer Andrej Plenković koji je izrazio sućut obiteljima poginule djece, čija su kako je kazao srca slomljena od 1991. godine i velikosrpske agresije Miloševićevog režima na Hrvatsku.
“Ovaj simbol slomljenim olovaka, izgubljenih života, prekinutih djetinjstava, zaustavljene obiteljske sreće koju ste očekivali sa svojom djecom podsjeća nas u kako je teškim okolnostima nastala slobodna i suverena Hrvatska. Nastala je na njenom glavnom temelju – Domovinskom ratu, koji je bio obrambeni, koji je bio pravedan i koji je u konačnici bio pobjednički i koji je Hrvatskoj donio slobodu i demokraciju. Zato je Vlada prošle godine sa Saborom donijela odluke da 3. svibnja bude spomen na svu poginulu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. Kao što je rekla gospođa Lukšić 402 djece je poginulo u Domovinskom ratu. Slavonski Brod već ima spomenik, ovo je drugi spomenik i zahvaljujem autorima što su nakon okučanskih kocaka vedrina za 51 poginulog u vojno-redarstvenog akciji Bljeska izgradili ovako snažan simbol stradanje dubrovačke djece. Pjesme koje smo čuli od dubrovačke djece iz 2026., govore o tome da je svijest o tome koliko je grad i Hrvatska propatila danas itekako prisutna. Njihove poruke govore koliko je Domovinski rat utkan u sve nas i zato ovaj prelet hrvatskog Rafala danas govori da mir ne doživljavamo kao nešto što je dato i kao nešto što je zauvijek tu. Upravo zbog toga Hrvatska jača svoje obrambene sposobnosti, jača svoju vojsku i policiju, poštuje hrvatske branitelje koji su najviše dali za našu slobodu. Samo tako jamčit ćemo mir, sigurnost i normalan razvoj hrvatske djece u budućnosti. A vaša djeca, koja su nažalost prestala biti s nama prije 35 godina, ostaju nam svima na srcima kao naša obveza, da sustavno brinemo o svim stradalnicima Domovinskog rata, o svim hrvatskim braniteljima, o suvremenoj hrvatskoj povijesti i da nove generacije znaju zašto žive u miru i slobodi. Sloboda je simbol Dubrovnika i zato nema nikakve dileme da će i ovaj spomenik i vaša žrtva biti dio kulture ovoga grada”, kazao je premijer.
