Vila Giorgi-Bona (Nikšić) na Pilama je smještena na posjedu između današnjih ulica Izvijačice i Zrinsko Frankopanske. Najstariji dokument koji se može povezati s vilom na Pilama jest darovnica vlastelina Luke Gozze iz 1776. godine, koji je svojoj jedinoj kćeri Mariji Giorgi Bona ostavio svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Vila je ubrzo postala važno mjesto salonskih druženja i kulturnih kružoka. Marija Giorgi Bona potom je polovinu imovine darovala svojoj najmlađoj kćeri Katarini, te na temelju darovnice iz 1816. vila postaje vlasništvo Katarine Giorgi Bona udane Doderlein. Katarinin sin Pietro Doderlein, istaknuti prirodoslovac koji je živio i radio u Italiji, 1863. godine sklopio je kupoprodajni ugovor – koji sadržava i popis inventara iz 1851. godine – s novim kupcem kuće, dubrovačkim kapetanom i trgovcem Ivom Miletićem. Njegovu je imovinu naslijedio sin Ilija, iznimno imućan posjednik i kolekcionar osebujnog personaliteta, koji je 1928. godine vilu prodao gospođama Ani Račić rođ. Fagioni i njezinoj kćeri Mariji (Mery) Kostopeč rođ. Račić. Članovi obitelji Nikšić, nasljednici uglednih brodovlasničkih i trgovačkih obitelji Račić i Kostopeč, posljednji su baštinici vile i njezine vrijedne povijesne opreme. Svaki od spomenutih vlasnika je zadržavao dio naslijeđenoga kulturno-povijesnog supstrata i potom dodavao svoje obilježje, što se dijelom može očitati i iz naravi očuvanih predmeta koje datiramo od 17. pa sve do 20. stoljeća – kazuju kustosice Lucija Vuković i Viktorija Žuvela o povijesti vile na Pilama čiji je dio fundusa vrijednosti nedavno izložen u Ljetnikovcu Kaboga u Rijeci dubrovačkoj.
Već 1947. dio inventara postao kulturno dobro
Kad se uđe u kuću čiji vlasnici namjeravaju darivati njen fundus, vjerujem da je pred znalcima veliki posao – kako procijeniti vrijednost, što sačuvati, izložiti, pohraniti …za generacije. Što su kriteriji koji pri tome presuđuju? I je li bio veliki posao to napraviti u ovom “inventaru”? Koliko razdoblje je obuhvaćeno?
Lucija Vuković: Zbirka je u fundus Kulturno-povijesnog muzeja uključena kada je već bila lišena svog izvornog okruženja. Njezina vrijednost je prepoznata još 1947. godine kada je na zahtjev dr. Iva Nikšića Konzervatorski odjel zaštitio dio njezina inventara kao kulturno dobro. Rješenjem je zaštićen zatečeni namještaj, slike, dvije velike japanske vaze i jedna tintarnica. Zaštićeni predmeti tek su početkom devedesetih godina 20. stoljeća iznova postali predmet stručne revizije. Radna skupina sastavljena od kustosica Dubrovačkih muzeja Vedrane Gjukić-Bender i Pavice Vilać te konzervatorice Konzervatorskog odjela u Dubrovniku Božene Popić Kurtela pristupila je stručnoj obradi zbirke koja je bila proširena na ostale vrijedne predmete kućnog inventara. Zbirka slika, namještaja i predmeta od keramike i porculana te metala, novim je rješenjem preventivno zaštićena 2021.
Godine 2024. i 2025. je darovana odnosno otkupljena za Dubrovačke muzeje kao jedna od posljednjih zaštićenih cjelovitih privatnih zbirki u Dubrovniku. Zbirka je presjek kućnog inventara kao okvira svakodnevice u vrijeme kasne Dubrovačke Republike, u 18. i na početku 19. stoljeća, te godina koje su uslijedile, a u kojima se izmijenilo doba francuske i austrijske uprave, međuratnog i poratnog razdoblja.
Za potrebe druge donacije 2025. godine kustosi Dubrovačkih muzeja su izradili popise predmeta koji su bili pohranjeni kod obitelji Piplica, kao i valorizaciju zbirke na temelju kriterija na koje se u praksi oslanjamo, a to su umjetnička vrijednost i rijetkost predmeta, značaj predmeta za dubrovački i širi kulturno-povijesni kontekst kao i za fundus Dubrovačkih muzeja te stupanj očuvanosti predmeta.
Viktorija Žuvela: Vila s đardinom na Pilama, kako je često u raznim dokumentima zabilježena, prostor je dugog trajanja i kontinuiteta stanovanja. Upravo se tim kontinuitetom oblikovao slojevit i raznolik korpus njezina povijesnog inventara, a te su okolnosti bile presudne za formiranje Zbirke Nikšić. Ona je formalno zaštićena 1947. godine nastojanjem dubrovačkog liječnika dr. Iva Nikšića, oca donatorice Marije Nikšić-Ivančić, koji je zatražio da se jedna soba u toj vili u Zrinsko-Frankopanskoj ulici, zajedno s namještajem, slikama i porculanom, stavi pod zaštitu. Nije nevažno istaknuti kako je ravnatelj Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu u to vrijeme bio Cvito Fisković, čije je djelovanje bilo ključno u zaštiti spomenika kulture, a osobito u promišljanju problema vezanih uz očuvanje pokretne baštine u Dalmaciji.
Inventar kuće obitelji Nikšić, zaštićen u poslijeratnom razdoblju, velikim se dijelom odnosio na namještaj različitih stilova, uz slike i predmete od porculana. Pokućstvo koje je tada prepoznato kao vrijedno i obuhvaćeno zaštitom, kao i ono evidentirano u kasnijoj stručnoj reviziji Zbirke Nikšić 90-ih godina prošlog stoljeća, nije se opsegom značajno mijenjalo. Upravo je velik dio te građe predstavljen na izložbi. Ona pokriva dugi vremenski raspon od kraja 17. do prve polovice 20. stoljeća i uključuje stilove od kasnog baroka i klasicizma, preko ampira i bidermajera, do historicističkih neostilova i art décoa, pa sve do blagovaonskih garnitura izrađenih u Zagrebačkoj tvornici pokućstva krajem 20-ih godina 20. stoljeća.
Obiteljske veze s Vlahom Bukovcem
Inventar jedne kuće svjedoči i o kulturi življenja te obitelji, njihovom odnosu sa suvremenicima, pa i ukusu i stupnju obrazovanja – što se može iščitati o povijesti tih obitelji kroz stoljeća preko tih predmeta?
Lucija Vuković: Nabavu slika iz 18. stoljeća zasad nismo uspjeli izravno povezati s nekim od vlasnika vile, no činjenica je da su činile svakodnevno okruženje obitelji Račić, Kostopeč i Nikšić do najnovijeg doba. U zbirci se nalaze dva portreta članova obitelji Račić čiji je autor Vlaho Bukovac. Bukovčeva sestra Ane rođ. Fagioni bila je supruga uglednog dioničara i brodovlasnika Ilije Račića te su portreti Ilijinih roditelja nastali po narudžbi ove obitelji. Zasigurno su najprije krasili zidove vile Račić u Cavtatu, a tek u poslijeratnom razdoblju i vile na Pilama. Među Bukovčevom, ali i Račićevom ostavštinom sačuvani su arhivski materijali poput pisama i dopisnica te fotografije, od kojih neke čine dio izložbe, iz kojih se iščitavaju bliski obiteljski odnosi puni poštovanja i ljubavi. Obitelj Račić bila je u prilici posjedovati djela jednog od naših najvažnijih slikara s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće koji je još za života uživao taj glas. Bukovčeve kćeri Jelica Bukovac-Radosavljević i Ivanka Bukovac-Javorsky, također slikarice i očeve studentice, zadržale su običaj portretiranja članova obitelji pa su sačuvani njihovi portreti gospođa i gospara iz obitelji Račić, Barić i Nikšić, među kojima je i onaj same donatorice Marije Nikšić-Ivančić. Godinu pred vjenčanje s Tanjom Vodnicom, kćeri Mery Kostopeč rođ. Račić, dr. Ivo Nikšić naručuje portret majke cavtatskom slikaru Niku Miljanu koji će također postati dio obiteljske galerije portreta. Naručivanje portreta možemo promatrati i kao otvorenost prema suvremenom umjetničkom stvaranju odnosno prikupljanju djela aktualne umjetničke produkcije.
Viktorija Žuvela: Pojedine predmete moguće je pratiti sve do prvih vlasnika vile. Arhivska su istraživanja potvrdila da je dio izvornoga povijesnog inventara vile Giorgi-Bona s kraja 18. stoljeća ostao sačuvan u kući i nakon njezine prodaje, unatoč promjenama koje su nastupile dolaskom novih vlasnika tijekom sljedećih stoljeća.
Krajem 1920-ih unutrašnjost vile izgubila je izvorni raspored: kuća je razdijeljena na dva zasebna stambena prostora. Zahvaljujući sačuvanim inventarnim popisima, ipak je moguće djelomično rekonstruirati njezin izvorni unutarnji raspored. Popisi povijesnog inventara ove kuće, pronađeni u Državnom arhivu u Dubrovniku, najbliži su Vojnovićevim didaskalijama o dubrovačkim interijerima. Interijer kuće može se promatrati kao svojevrsna osobna karta obitelji koja u njemu boravi, živi i oblikuje ga.
Primjerice, Marija Giorgi Bona imala je zelenu „koćetu“ s visokim uzglavljem te ormar za „bjankariju“, također zeleno lakiran. Vjerojatno je riječ o venecijanskoj tehnici lakiranog namještaja, koja je u Dubrovniku u to vrijeme bila česta. Taj šturi arhivski podatak približava nam njezin najintimniji prostor – prostor spavaće sobe. Stočići od crvenog damasta i salonske garniture, intarzirane barokne komode, kao i namještaj za razonodu, primjerice stolovi za kartanje i šah, spominju se u toj kući i pred nama oživljavaju šaroliko društvo koje se ondje okupljalo, sjedilo, razgovaralo i igralo na karte.
U arhivu se pronalaze brojne zanimljivosti o inventaru kuće i iz vremena kada u njoj živi veleposjednik Ilija Miletić, dakle od kraja 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Fascinantan je broj komoda, konzola i zrcala koji se tada nalazio u vili. Kamara od posjeda, saloča, saloni prvoga kata, odnosno gotovo cijeli prostor, bio je pretrpan namještajem do te mjere da se jednom prilikom na sudu taj horror vacui promatrao kao jedan od dokaza vlasnikove „abnormalnosti“. Život koji se odvijao u „skučenom“ prostoru između prostranih dvorana pretrpanih starinskim namještajem i umjetninama otkriva nam jednu složenu personu i pruža mogućnost za razumijevanje mentaliteta grada druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća. Riječ je o čovjeku koji se bavio kreditiranjem i ulaganjem u nekretnine, ali je istodobno gajio interes za umjetnine i „antiki“ namještaj. No taj je svijet bio drukčiji od okupljanja i druženja kakva su obilježavala vrijeme obitelji Marije Giorgi Bona.
Novi kapital koji se u gradu stvarao oblikovao je interijere starih palača i vila, no i dalje su ti prostori bili snažno obilježeni naginjanjem tradiciji, uz tek mjestimično propuštanje modernih strujanja. O tome svjedoči i svojevrsna „opsesija“ antiknim namještajem u prvim desetljećima 20. stoljeća. Možemo dodati da se vrijedno pokućstvo iz ove kuće krajem 1920-ih prodavalo na javnim dražbama, a kupovale su ga redom imućne dubrovačke obitelji, primjerice obitelj Banac za opremanje svoje vile. Kvalitetniji namještaj je, dakle, „kružio“ u gradu, mijenjajući tek vlasnike. Stilski namještaj zadržao je apsolutni primat u unutrašnjosti vile i tijekom 2. pol. 20. stoljeća, a obitelj Nikšić ga koristi sve do njezine posljednje prodaje.
Razlika između imućnih obitelji tada i danas
Koje je predmete “najosjetljivije” predočiti javnosti, obzirom na oštećenja koja nastaju tijekom vremena… koliko je vama autoricama bilo bitno kroz te izloške progovoriti i o osobnostima pojedinaca iz obitelji – njihovoj estetici, stilu, modi…
Lucija Vuković: Jedan dio predmeta iz zbirke je u naše ruke došao u dosta lošem stanju budući da je zbirka duži niz godina bila prepuštena zubu vremena. Prije izvedenih konzervatorsko-restauratorskih radova je bilo gotovo nemoguće pristupiti cjelovitoj stručnoj obradi predmeta iz zbirke, osobito slika. Tijekom izvođenja konzervatorsko-restauratorskih radova brojne su nove informacije o djelima izašle na vidjelo. Zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture i medija i Grada Dubrovnika restaurirane su slike starih majstora – radove je izveo K-R centar – dok su ostale slike pripremljene za izlaganje u našim muzejskim radionicama – a radove su izveli Sanja Pujo, Paula Borković i Željko Ćatić. Na taj su način sve donirane i otkupljene slike kao i predmeti od keramike i porculana mogli biti predstavljeni na ovoj izložbi, što nije čest slučaj. Stručnoj obradi predmeta uvelike je doprinijela suradnja s kolegama iz drugih srodnih i muzejskih institucija. Svaki predmet progovara o ranijim vlasnicima, o prevladavajućem ukusu vremena, o čestim poslovnim i privatnim putovanjima vlasnika, o njihovoj visokoj svjesnosti o vrijednosti predmeta te o zadržavanju običaja portretiranja kao izrazu društvenog statusa.
Viktorija Žuvela: Restauracija predmeta koja je prethodila izložbi bila je dugotrajan rad koji je zahtijevao posvećenost, strpljenje i fokus. U taj proces bili su uključeni kolege s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku – Joško Bogdanović, Sonja Đuraš i Monika Pustić – kao i kolege restauratori iz Dubrovačkih muzeja, Željko Ćatić i Paula Borković. Njihov je rad bio ključan u cijelom procesu i upravo je zahvaljujući njima velik dio građe mogao biti predstavljen na izložbi. Dobro je što je Grad Dubrovnik prepoznao važnost Zbirke i osigurao sredstva za restauraciju, čime je omogućeno da ona bude predstavljena na izložbi u većem opsegu. Zanimljivo je kako su pojedini komadi namještaja bili izuzetno dobro očuvani, primjerice barokni ormar koji je obitelj Nikšić koristila u saloči.
Što vas se, ulaskom u fundus kuće najviše dojmilo kao – razlika između života nas danas i tih građanskih obitelji u prošlosti? Imaju li danas ljudi koji imaju novac takve domove kakve su u ono doba imali imućni ljudi?
Lucija Vuković: Ovakav način prikupljanja odnosno zadržavanja predmeta iz ranijih razdoblja gotovo da izumire. Nekoć su imućne obitelji kupovale vrijedne umjetničke predmete, kao i one umjetničkog obrta i primijenjene umjetnosti, stare po par stotina godina i koristile ih svakodnevno. Danas se takvi predmeti često bacaju, a vrijednost slikarstva starih majstora se rijetko prepoznaje. Često se sud o predmetu svodi na površnu ocjenu „sviđanja“, bez stvarnog promišljanja o kulturno-povijesnoj i umjetničkoj vrijednosti, neprolaznosti i njegovoj kvaliteti.
Viktorija Žuvela: Bavljenje ovom vrstom građe i umjetnina donekle je uvijek i bavljenje ljudima – od onih koji su te predmete izradili do onih koji su ih nabavljali, koristili i u njima uživali. Iako je barokni namještaj zanatski najkvalitetniji, interes za druga razdoblja je podjednak. U dubrovačke domove koji imaju ovakvu vrstu građe zalazim najčešće onda kada se pojedina kuća prodaje, pa se pokušava sačuvati inventar kako bi ostao u gradu. Upravo je zbog toga donacija Zbirke Nikšić Dubrovačkim muzejima važna jer smo je uspjeli cjelovitu sačuvati u gradu. Na posljednje pitanje nemam odgovor. Ideja da se od doma stvori gnijezdo lijepih i dragocjenih predmeta postoji oduvijek, no odnos prema privatnom prostoru kroz stoljeća se mijenjao, a mijenja se i danas.
Koliko ste kao autorice otvorile put za daljnja istraživanja?
Lucija Vuković: Vrijeme od donacije i otkupa zbirke do realizacije izložbe bilo je relativno kratko, nepune dvije godine. Na izložbi se donose brojna nova saznanja poput novih atribucija, datacija ili identifikacija portretiranih. Nepoznate žene i muškarci s portreta dobili su svoja imena, jednako kao i dio dosad nepoznatih autora. Neka od pitanja tek su otvorena, primjerice porijeklo određenog broja predmeta, te najavljuju daljnja istraživanja koja nas čekaju.
Viktorija Žuvela: Iako je vrijeme koje smo imale za istraživanje bilo kratko, u Državnom arhivu u Dubrovniku pronađene su brojne zanimljivosti koje se vezuju uz ovu vilu i njezin inventar. Kolega Ivan Viđen pomogao je pri istraživanju, pronašao je važan dokumet sa prvim inventarom kuće, a zahvalnost dugujemo kolegama iz Arhiva i kolegi Frani Čizmiću. Predložene su i neke nove datacije i atribucije namještaja stolarskim radionicama ili regijama. Zajedno s kolegama iz Muzeja intarzije u Rolu u Italiji atribuirali smo jedan salonski stol iz Zbirke Nikšić radionici ebanista Vincenza Marija. No mnoga pitanja ostaju otvorena, ali upravo je traganje za nepoznatim najzanimljiviji dio svakog istraživanja.
Što su najdragocjeniji komadi koji su donirani – kako gledate inače na takvu vrstu doniranja privatnog vlasništva (iako je vlasnicima dio otkupljen) i postoji li već ideja gdje će ovaj fundus biti stalno postavljen – koliko Ljetnikovac Kaboga pruža mogućnosti i za stalni postav?
Lucija Vuković: Što se tiče slikarstva, među najdragocjenijim su predmetima slika Ekstaza sv. Franje napolitanskog baroknog slikara Francesca Solimene, morski krajolik njemačkog marinista Maxa Jensena, Bukovčeva suvremenika, potom spomenuti portreti Vlaha Bukovca, dosad nepoznati portreti njegovih kćeri Jelice i Ivanke, novo djelo Nika Miljana, također Bukovčeva praškog studenta, te rijedak rani rad samoukog slikara Janeza Ambroza Testena čiji će se stil razviti u smjeru ekspresionizma.
Predmeti od keramike i porculana obogaćuju Zbirku keramike i porculana Kulturno-povijesnog muzeja predmetima iz 19. stoljeća proizvedenima u radionicama od Dalekog istoka – Kine i Japana – do najstarije europske manufakture, one meissenske.
Otkup dijela zbirke sredstvima Grada Dubrovnika potaknut je upravo voljom jedne od njezinih vlasnica gospođe Marije Nikšić-Ivančić za darovanjem. Danas je takav čin sve rjeđi slučaj, nadilazi materijalnu vrijednost i govori o važnoj ulozi pojedinca u spoznavanju naše povijesti i očuvanju identiteta zajednice.
Postavljanje (prve) izložbe u ljetnikovcu Bunić-Kaboga bio je za nas kao autorice veliki izazov kroz koji se na jedan način ispituje i suživot ljetnikovca i zbirke. Izložba ostaje otvorena do kraja rujna. Vrijedi je vidjeti i prepustiti se zanimljivom pristupu dizajnu izložbe našeg suradnika Davida Kabalina kojim se postiže atmosfera nekadašnjeg doma. Rekla bih da je posjet izložbi na jedan način ekskluzivan, poziva posjetitelja da uroni u posebno za njega kreiran svijet interijera dubrovačke kuće unutar arhitekture jednog od naših najreprezentativnijih ladanjskih zdanja.
Viktorija Žuvela: Govoreći o namještaju najvrjedniji primjerci su iz baroknih razdoblja, no najveća vrijednost zbrike je to što je cjelovito sačuvana i na taj način je i promatramo, kao cjelinu, i u odnosu na neke druge privatne zbirke u gradu ili one koje su pristigle u Muzej ranije. Zadatak koji je postavljen pred nas bio je izložba ,,Zbirke Nikšić“ u prostoru ljetnikovca koji je Muzeju odnedavno dan na upravljanje, drugim se nismo bavile. No, svakako bi trebalo općenito propitivati ideju o stalnom postavu i što on znači danas.
