Priča o kući za odmor u Dunavama, starini obitelji Primić koja se, prelijepo obnovljena obavila zvučnošću novog imena Castellum Canalis, lijepa je priča zajedništva i upornosti koja rađa uspjehom.
Ines Primić je konavoska nevjesta i prije 14 godina je zbog ljubavi prema svom Antunu Split zamijenila adresom u Dunavama gdje se brzo navikla na ovdašnji život i mentalitet ljudi.
-Ono što me je odmah privuklo je mir koji grad nikada ne može imati – kaže, a odmah je “kliknula” i s muževom mamom i tatom.
– Sa svojim svekrom Nikom i svekrvom Marijom sam se odmah dobro slagala, ali to nije bilo teško, jer su ljudi otvorenog uma i srca, prihvatili su me kao svoju, a tako i ja njih. Od samog početka, otkako sam se doselila ovdje rodila se i ljubav prema toj staroj obiteljskoj kući koja se nalazila u blizini one u kojoj sada živimo. Od prvog dana sam maštala kako ćemo je preurediti, a slične ideje su imali i muževi roditelji – priča Ines.
Kako su u njihovoj okolici već postojale lijepe obiteljske kuće namijenjene turističkom iznajmljivanju, poveli su se za sličnom idejom. Lokacija njihove starine iz koje puca pogled na čempresate, Sokola, Konavosko polje, a dovoljno je oko nje prostora koje stvara osjećaj ugodne privatnosti, bila je dobitna kombinacija. Potvrđuju to sve do jedne veoma visoke recenzije i ocjene koje gosti ostavljaju na platformama za rezervacije, ne štedeći riječi pohvale za domaćine čije su im sugestije i pomoć u svakom trenutku dragocjeni u doživljaju ovog kraja.
-U toj kući moj je svekar rođen, a ona datira još iz 15.-tog stoljeća te su je, kroz vrijeme, nadograđivali prema obiteljskim potrebama. Osamdesetih godina prošlog stoljeća je obitelj sagradili novu kuću nekoliko stotina metara niže, preselila se u nju, pa je starina ostala bez svojih ukućana – priča Ines.
A kuće najbrže i neizbježno propadaju kad u njima nema života kojim se hrane i rastu. Nakon četiri desetljeća staroj kući Primić je obitelj odlučila podariti novi život. A koliko im je sami svemir bio naklonjen govori i podatak kako su cijelu obnovu impresivnog “imanja” završili za godinu i pol dana.
-Da, nevjerojatno to zvuči. U veljači 2018. smo krenuli s renovacijom, a početkom lipnja sljedeće godine, 2019. su nam došli prvi gosti. Imali smo veliku sreću i pomoć od našeg susjeda Balda Pušića koji je arhitekt i koji nam je pomogao s idejama i s “bezbroj” nacrta. Pomogao nam je i oko unutarnjeg uređenja, na čemu smo mu beskrajno zahvalni. Ta prva godina je bila puna uspona i padova, ali zajedničkim snagama smo sve prebrodili, dočekali prve goste, a od onda uživamo biti domaćini svima onima koji se odluče baš za našu kuću.
Obzirom da i Ines i Antun imaju svoje poslove i ne bave se primarno i jedino s ovom svojom turističkom pričom, potrebno je jako puno dobre organizacije da bi sve štimalo i da bi se sve stiglo. Nakon ovoliko dobro odrađenih i uspješnih sezona obitelj se “posložila” – sada se već jako dobro zna što je čiji posao, pa tako stariji sin, trinaestogodišnji Niko s ocem radi na vanjskom dijelu u košnji trave, pranju taraca i održavanju bazena, dok mlađi Toma, devetogodišnjak majci pomaže u kući. Šestogodišnja Rita je još premalena za neku ozbiljniju ulogu u obiteljskoj raspodjeli poslova.
– Čistoća nam je kao domaćinima jako, jako važna stoga mi uvijek pri tome pomaže barem jedna prijateljica jer je puno prostora, a nakon toga veliku pažnju poklanjamo sitnicama koje čovjeka vesele, a gostima ukažu dobrodošlicu. Dočekujemo ih sa suhim smokvama ili maslinovom uljem iz vlastite proizvodnje, želimo da se u našoj kući osjećaju kao u svojoj i prema njima se odnosimo kao prema prijateljima.
Najveća nagrada im je, kaže Ines, kada im se gosti vraćaju. Dostupni su im 24 sata za sve njihove upite i trude se osigurati im sve što im je u tom trenutku potrebno.
A naziv?
-Samo ime vile Castellum canalis je nastao spontano, naš kum je započeo sa slaganjem imena pa smo se nadovezali i mi i tako smo dobili Castellum (kao dvorac ), dok je canalis (kanali) poveznica sa samim nastankom imena Konavli.
U početku su još poneki dan i uspijevali provesti i uživati u ljepoti svoje kuće, no kako su te “rupe” između dolaska gostiju postajale sve kraće, tako je i njihov boravak postajao sve rjeđi.
Sve to potvđuje da su prije osam godina donijeli ispravnu odluku, upuštajući se u novi životni izazov u kojemu ni ona niti suprug nisu imali nikakvo iskustvo. No, jesu li im se tada čudili?
-Kao sto sam već rekla, u našem mjestu je već bilo ovakve vrste turizma, manje nego danas, istina, tako da se ljudi nisu čudili i davali kritike, više su bili suzdržani, rijetko smo nailazili na neke kritike u takvom stilu, ali ja i nisam osoba koja bi se i obazirala na takve vrste kritike, jer smatram da se sve može kad se male ruke slože. Ne bojim se izazova, a i moj suprug je čovjek koji ne odustaje lako. “Tjeramo svoje” dok ne dođemo do krajnjeg cilja, tako da je bilo – bit će vila i bi vila.
-Što se gostiju tiče, imamo veliku sreću da kod nas dolaze uglavnom obitelji s djecom, bježe iz grada i žele mir, osobni prostor i privatnost, a to im sve možemo ovdje ponuditi. Nisu imali nikad nikakve zahtjeve koje im ne bismo mogli ispuniti. Uz to što im pokušamo osigurati sve željeno, mogu uživati u nevjerovatnim pogledima s naših taraca, 600 kvadrata vanjskog prostora za uživanje na bazenu, stolnom tenisu, roštilju ili ispijanju kave s dnevnom dozom vitaminom D imaju samo za sebe. Obzirom da smo i inače jako društvene osobe otvorena srca za sve ljude dobre volje, s radošću dočekujem svakog novog gosta i trudimo se pružiti mu nezaboravni odmor u Konavlima – zaključuje Ines.
