Dubravka Lošić, dubrovačka umjetnica koja predstavlja Hrvatsku na presižnom Venecijanskom bijenalu se vratila doma, nakon nekoliko mjeseci veoma intenzivnih priprema koje su prethodile svečanosti otvaranja našeg paviljona u palači Zorzi Galeoni. S određenim odmakom od veoma snažnih osjećaja koji prate ovakve trenutke u profesionalnom životu jednog umjetnika, Dubravka Lošić je s nama podijelila iskustva iz Venecije – od zahtjevnih procesa unošenja njenih radova u zaštićenu palaču do političkih konotacija koje su veoma često kroz medije bile isticane u prvom planu, zasjenjujući umjetnost zbog koje Venecijanski bijenale posjećuje publika zaljubljenika u kulturu iz cijelog svijeta. Lošić će taj trend popratiti na smiren način riječima: Teme vezane za politiku često su jednostavnije nego kvalitetnim osvrtom potaknuti zanimanje publike za izložene radove.
Kad se danas okrene unatrag, kako bi opisala iskustvo priprema, prijenosa i postavljanja izložbe u Veneciji?
-Prijevoz radova i njihovo postavljanje tek je završni i neodvojiv dio od planiranja, priprema, razgovora i dogovora, rada na novim djelima, komunikacije s gostima… Od samog početka, prijave za izbor predstavnika Hrvatske na Bijenalu u Veneciji, znala sam na koga mogu računati kako bi zahtjevan projekt bio ostvaren u tako kratkom vremenu. Svi moji najbliži i dugogodišnji suradnici, ali i novi, iz Zagreba, Splita, Dubrovnika, Venecije, Beča i Berlina, bili su spremni za venecijanska iznenađenja. Izvrsno iskustvo imali smo i s prijevoznikom iz Venecije koji je radove kanalima vozio do palače Zorzi Galeoni. U palači je sjedište Unescovog ureda, a njihovo osoblje nam je mjesecima bilo predivan partner i domaćin.
Uspjeli smo zahvaljujući zajedničkom iskustvu i međusobnom povjerenju, a sve to mogli smo ostvariti uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Iznimna je bila donacija Zaklade Adris, a sponzori Turistička zajednica grada Zagreba, Orbico grupa i ostali sponzori i partneri omogućili su nam da projekt u Veneciji bude zaokružen sa svim željenim pojedinostima.
Koliko je na Vas utjecao ili djelovao kontekst, uglavnom političkog predznaka, da je dio zemalja, a i naša, bojkotirao samu svečanost otvaranja zbog sudjelovanja Rusije na bijenalu? I kakvo je Vaše mišljenju uopće o tome da se i preko umjetnika tj. umjetnosti sankcioniraju države koje sudjeluju u nekom ratnom sukobu ili su ga izazvale. Koliko je to moralno opravdano prema samim umjetnicima?
Svi su uskraćeni što se nastup umjetnika poistovjećuje s politikom, ali to mi je razumljivo jer paviljone organiziraju ministarstva zemalja, baš kao što razumijem i drukčija mišljenja. Uostalom, kroz povijest možemo pratiti koliko je umjetnost bila povezana s ratovima i obrnuto. U medijima se već mjesecima objavljuje o napetostima i politici, ali vjerujem da će se dati pažnja predstavljanjima nacionalnih paviljona i ostalim izlagačima na 61. Venecijanskom bijenalu. Teme vezane za politiku često su jednostavnije nego kvalitetnim osvrtom potaknuti zanimanje publike za izložene radove.
Prostor palače u kojoj izlažete izgleda impresivno, baš i poput vaših radova u velikim formatima – koliko je bilo izazovno izložiti u prostoru koji je pod zaštitom kao kulturno dobro i kako ste se zapravo odlučili za izbor radova iz vlastitih opusa kojima ste se željeli predstaviti svijetu?
Bilo je niz prepreka na koje smo nailazili, a posebno jer je palača zaštićeni spomenik. Više sam puta u nju dolazila jer mi je bilo važno osjetiti prostor, ne misleći tada na tehničke zahtjeve. Kad se to dogodilo, sve što sam se dogovarala s povjerenikom i kustosom Brankom Franceschijem, vezano za izbor radova i njihov raspored, bilo je jednostavnije.
Već smo znali koji su ciklusi baza za postav, a sam prostor, posebno veličina otvora kroz koja sam ih mogla unijeti, visina zidova, odredilo je neka rješenja, što je uobičajeni proces. Željela sam da najsloženija rješenja u konačnici izgledaju što čišće i da se ne osjete problemi i težina kroz koje smo prolazili od početne ideje do konačne izvedbe. Mislim da sam uspjela uskladiti energiju prostora i radova, ali i svjetla, vode i neba koji se zrcale u palači i radovima.
Koliko ste uspjeli pogledati ostale izložbe u sklopu Bijenala i je li vas se neka posebno dojmila? Koliko se, ako postoje, preko svega izloženog mogu pratiti trendovi u umjetnosti? Može li se uopće govoriti o trendovima u umjetnosti ili je baš zato što ne može, na bijenalu postavljena tema koja je odrednica izlagačima?
Pogledala sam Arsenal, centralnu izložbu Bijenala, velik dio nacionalnih paviljona i puno popratnih izložbi. Nekima ću se vratiti jer su me posebno dojmile njihova snaga u promišljanju i izvedbi. Određeni trendovi su prisutni i očiti, ali ima toliko sadržaja i ne mogu reći kako ijedan trend ili tematika prevladavaju.
Osobno mi je jako bliska tema 61. Venecijanskog bijenala, “In Minor Keys”, kustosice Koyo Kouoh, a koja je usmjerena na tiše, suptilnije oblike iskustva i otpora, nasuprot dominantnim glasovima moći, spektakla i političke buke. Projekt Koyo Kouoh istražuje načine na koje umjetnost može govoriti o ranjivosti, sjećanju, zajedništvu i ljudskoj povezanosti, a širenje umjetničkog kanona izvan tradicionalno europskih i sjevernoameričkih pogleda ne vidim kao trend, već kao, uvijek dobrodošao podsjetnik da život i umjetnost postoje i izvan našeg pogleda.
Koliko mislite da ćete ili ste već ostvarili kontakata koji bi mogli “trasirati” vašu izlagačku aktivnost u budućnosti u nekim drugim likovnim sredinama i državama?
Određeni susreti su se dogodili, ostajemo u kontaktu i dogovaramo posjete i mogućnosti suradnje, ali sve je to dugotrajan proces koji zahtjeva strpljivost, stalnu komunikaciju i sredstva, i za ljude koji bi se time bavili, i za vidljivost. Dovoljno je znati da se u ovome trenutku u Veneciji može pogledati 250 izložbi.
Pretpostavljam i da pratite na koji je način i u kojim sve medijima zabilježeno otvaranje hrvatskog paviljona i Vaš rad – ima li nešto što Vas je iznenadilo i koliko ste s time zadovoljni?
Nisam sve vidjela, ali kako se radi o značajnom događaju i mjestu predstavljanja, sigurna sam da su hrvatski mediji izvještavali s velikim zanimanjem i zahvalna sam za svaku objavu. Zanimljivo mi je, osim hrvatskih, vidjeti i međunarodne objave i komentare, posebno jer mi nismo jedan od paviljona koji se, već uvriježeno, najviše promoviraju, bez obzira na ono što pokazuju.
Kako uopće izgleda “promocija” pojedinih paviljona i koliko u tome imaju uloge zemlje predstavnice bijenala?
Velike zemlje koje su svima poznate i koje imaju stalne paviljone, na primjer, u Giardinima, imaju prednost same po sebi zbog vidljivosti, kao i visokih proračuna. Zemlje čiji se radovi iz bilo kojeg razloga smatraju proturječnima, kao takvi, jednako tako dobivaju na vidljivosti.
Neke su zemlje uložile velika sredstva u predstavljanje, a neke se više oslanjaju na postojeće veze iz umjetničkog svijeta. To su paviljoni koji imaju podrške galerija, institucija kroz, na primjer, izbor kustosa, koji često nema nikakve poveznice sa zemljom, nego s umjetnikom i specifičnim krugovima. Tako ćete, na primjer, posvuda čuti za izložbu nacionalnog paviljona države koja nije toliko “moćna”, a saznati da već dvije godine rade na komunikaciji i snažnim suradnjama kako bi tu izložbu ostvarili.
Vi ste u Veneciji bili sa timom ljudi koji prate i dokumentiraju vaš rad u kontinuitetu već dulje vrijeme – hoće li se na neki način prezentirati sav taj angažman nekim filmom ili sl.?
Fotografkinja Veronica Arevalo, Dominic Horn zadužen za grafičko oblikovanje, moja asistentica Lukra Širok, suradnica Kristina Skvrce i ja do sada smo radili isključivo na fotografskoj dokumentaciji za katalog, otvorenje izložbe i sadržajima za objave na društvenim mrežama i slično. Vjerujem da ćemo učiniti i dodatne materijale kojima bi mogli zabilježiti sve što se događalo i događa oko projekta, i za našu dokumentaciju, i za pristupačnost svima koji izložbu ne mogu fizički posjetiti.
Koliko Vam je značilo što ste u trenutku otvaranja bili okruženi prijateljima iz Hrvatske, iz Dubrovnika i Zagreba, je li Vas dirnulo što su došli u Veneciju biti nazočni Vašem uspjehu?
Nakon što je izložba postavljena, bila sam potpuno mirna tako da je otvorenje bilo čisti užitak i vrijeme za druge osjećaje koje razmjenjujem s prijateljima i gostima. Nisam očekivala podršku u tolikom broju, posebno ne iz Dubrovnika, jer je za vrijeme otvaranja Bijenala dolazak u Veneciju posebno zahtjevan. Bila sam iznenađena i dirnuta. Željela sam da svi gosti i svi koji su me podržavali sve ove godine, a nisu bili prisutni u palači Zorzi, osjete moju zahvalnost. Na žalost, u trenutku otvorenja, koje je kratko, nemoguće je dovoljno se svima posvetiti i zahvaliti im.
Koliko se uopće ima i vremena i prilike susresti s umjetnicima iz ostalih država, družiti se s njima, razmijeniti iskustva i vizije?
Za vrijeme postavljanja izložbe bila sam potpuno izolirana, ali poslije toga, u danima obilaženja paviljona prije službenog otvorenja, događaju se različiti susreti. Izlaganje pred međunarodnom publikom važno je za vidljivost, ali jednako su važni razgovori s kolegama iz drugih zemalja, posebno oni koji otvaraju nove poglede i potiču kritičko promišljanje vlastitog rada. Moje iskustvo je, tijekom venecijanskih dana, da granice između nacionalnih paviljona postaju manje važne od zajedničkog zanimanja za umjetnost i suvremena društvena pitanja.
I, možda, za naše turističke djelatnike – je li Venecija skupa i kako se nosi s gužvama turista na svojim ulicama i kanalima?
Izbjegavala sam uobičajena mjesta i ulice kretanja većine turista, jer ako se samo malo potrudite, to je u Veneciji moguće. Ne postoji mjesto gdje vas Venecija nečim ne osvoji, slojevima vremena i povijesti, ali i života danas, s njenim stanovnicima.
