Dom obitelji Kovačević, kuća u kojoj su dotad živjeli Petrovi baba, đed i tetka, u ratu je izgorjela do temelja. Izgledala je kao sve derutne ruševine koje su zaljevane sumporom s jasnom namjerom da se unište do temelja. Zaboravljalo se da se nekretnine mogu spaljivati, uništavati, devastirati i rušiti, ali da povezanost uz nju, onu emotivnu, zapisanu u obiteljski DNK nije lako iskorjeniti. Dokazuje to i ova lijepa priča Petra Kovačevića iz Slanog, koji je nakon osam godina uloženih u obnovu, izgradnju, uređenje nedavno otvorio prijateljima i gostima vrata Vile Marante.
Pomalo neobično ime, moglo se i pretpostaviti, nastalo je spajanjem imena djece, kćeri Antee i sina Marka. Nerijetko je želja da se održi kontinuitet jedne obiteljske priče kroz djecu, veliki i pokretač i motivator da bi se krenulo o izazovne projekte kakav je bio i ovaj. A Maranta je ujedno i biljka poznata kao “biljka molitve”, što simbolizira mir i povezanost.
I nad Petrovom srećom i zadovoljstvom što je uspio, tek lebdi sjena i sjeta što njegov otac Marko koji je bio inž. građevine nije dočekao da vidi ono što je priželjkivao. Obnovljenu kuću i nekadašnje gospodarske zgrade koje su pratile takva obiteljska zdanja. I to kako obnovljenu! K’o iz žurnala.
Uz ovu kuću u Slanom Petra vežu najranije uspomene iz djetinjstva. To je prostor u kojemu je odrastao, dječački istražujući i slobodno trčeći sve do svoje 12. godine. Do rata u tom se domu odvijao svakodnevni obiteljski život. A onda je sve stalo i sve se promijenilo.
Kad ju je ponovno posjetio, 1992. na njoj nije bilo krova, nije bilo zidova… baš kao što svjedoči i fotografija snimljena tri dana nakon oslobođenja Slanog kad je došao na djedovinu. Dječarac od 12 godina nije dopustio da mu odrastanjem izblijedi uspomena na sretno djetinjstvo.
-Moja povezanost s tim prostorom nikada nije nestala. Upravo zato prevagnula je želja da se imanje obnovi i ponovno oživi kroz novu funkciju i život – kaže Petar.
A priča o kući seže u 19. stoljeće, točnije u vrijeme prve katastarske izmjere 1837. godine, kada je imanje prvi put službeno zabilježeno. U to vrijeme na imanju je živjela obitelj Devetak, prezime koje danas više ne postoji. Početkom 19. stoljeća Petar Kovačević se ženi u obitelj Devetak i od tada imanje prelazi u vlasništvo obitelji Kovačević, s kojom je povezano sve do danas.
-Naša djeca, kći Antea i sin Marko, predstavljaju već osmu generaciju koja je na neki način vezana uz ovo mjesto, što nam daje snažan osjećaj kontinuiteta i pripadnosti – doznajemo od Petra. Mladi geodet otkriva i što je bilo najizazovnije prilikom obnove koja je trajala punih osam godina.
-Najzahtjevniji dio bio je rad sa starim kamenom koji je nekada činio kuću. Velik dio materijala bio je izgubljen ili rasut, pa se morao prikupljati na različitim lokacijama od Konavala do Stona. Uvijek kažem da svaki ugrađeni kamen priča svoju priču. S obzirom na to da je obnova trajala i zahtijevala znatna financijska sredstva, te puno strpljenja, cijeli proces bio je iznimno zahtjevan.
No, nakon brojnih odricanja, puno strpljenja, živaca, kilometara od grada do Slanog i natrag, zadovoljstvo učinjenim je tu? Cijelo imanje odiše finim skladom, čistim linijama, visokoestetiziranim interijerom…
-Da, vodili smo se željom da se kuća obnovi u svojim originalnim gabaritima i u duhu kakav je nekada imala, uz diskretan suvremeni pristup interijeru koji omogućuje udobnost današnjeg života. U uređenju su sudjelovali moja supruga Ivana i ja, uz arhitektice iz Studija Presjek d.o.o. – Maris Božinović i Martinu Madunović, koje su s puno osjećaja pristupile prostoru. Danas, kada gledam završeni rezultat, mogu reći da smo u toj ideji uspjeli – kuća je zadržala svoj identitet, ali je dobila novu funkciju i život. Interijer je osmišljen tako da bude topao, nenametljiv i u potpunom skladu s kamenom arhitekturom i vanjskim prostorom. Kriterij je bio da prostor ne dominira, nego da prati kuću i njezin karakter. Na projektu je sudjelovao voditelj gradilišta Marko Mostahinić, uz brojne izvođače koji su dali veoma važan doprinos realizaciji.
Riječ je o cijelom kompleksu. Za što je imanje služilo prije?
-Ovo nije bila samo kuća, nego cijeli obiteljski kompleks. Osim stambenog dijela, tu su bili konoba, komin, garaža, spremišta za vino i ulje te prostori za stoku. To je bio tipičan dalmatinski obiteljski sklop u kojem se živjelo i radilo.
Po prvi put Petar i njegova supruga Ivana ulaze u turističke poduzetničke vode.
-Da, ovo je naš prvi projekt u turizmu i zasad ga vodimo sami kao obitelj. Želja nam je ponuditi gostima mir, privatnost i autentičan doživljaj prostora koji nosi svoju povijest, ali i udobnost suvremenog života. Pazili smo na svaki detalj, ne samo interijer, već i eksterijer koji je izuzetno važan dio cijelog imanja i zahtijeva stalnu brigu i održavanje kako bi se očuvao sklad između prirode i arhitekture. To je kontinuiran posao koji doprinosi ukupnom dojmu prostora.
Kako biste opisali Slano i njegov turistički potencijal, vi ste zbilja puno uložili u svoju turističku priču.
-Slano je idealno mjesto za obiteljski odmor. Nudi prirodnu ljepotu, more i brojne mogućnosti za aktivan odmor, ali i mir koji je danas sve traženiji. U mjestu se nalaze Župni dvor, Zavičajna kuća, Knežev dvor, Marina kao i brojna kulturna događanja poput Film festivala i programa Kulturnog ljeta, koji dodatno obogaćuju ponudu. U posljednjih desetak godina Slano se razvilo i turistički, ali je zadržalo svoju autentičnost i miran ritam života, što mu daje posebnu vrijednost.
I za kraj Petar kaže:
-Htio bih zahvaliti svojoj supruzi Ivani i djeci na velikoj podršci i strpljenju tijekom cijelog procesa, kao i svim izvođačima i ljudima koji su sudjelovali u realizaciji projekta. Ova obnova ima i posebnu emocionalnu dimenziju jer je na neki način posveta mom ocu, inženjeru građevine, koji je imao želju obnoviti ovo imanje, ali nažalost to nije dočekao. Na neki način, ovo je i ostvarenje njegove i naše zajedničke priče.
