13.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 5 prosinca, 2021
NaslovnicaNaša čeljadKnjige po izboruO KNJIGAMA I PISCIMA: Čovjek koji je sadio drveće

O KNJIGAMA I PISCIMA: Čovjek koji je sadio drveće

Jean Giono

Čovjek koji je sadio drveće

Nakladnik: Ceres

Zagreb, 2004.

Istinski veliku knjigu treba pročitati u mladosti, zreloj dobi i starosti, baš kao što lijepu građevinu treba vidjeti na jutarnjem svjetlu, podnevnom svjetlu i mjesečini.

Robertson Davies 

Kada književnik piše neko djelo, zasigurno ne može pretpostaviti kakvo će značenje to djelo u budućnosti imati za njegove čitatelje. Djelo može biti upotrijebljeno u različite svrhe; dobre i loše, mimo želje pisca koji je možda imao sasvim drukčiju namjero od one za koju je iskorišteno ili korišteno. Međutim, svi ćemo se složiti da pisana riječ može biti ubojita, ali i poticajna. Misao pretočena u pisanu riječ postaje dostupna svakom i može se dogoditi da bude upotrijebljena u različite političke, vjerske i ideološke svrhe. Naravno, pojedina se djela i pišu s namjerom da promijene svijet i ljude, ali isto tako ima i onih djela koja nisu imala tu svrhu, ali u budućnosti postupno postaju značajna za neke ideje ili pokrete. Upravo vas u ovom tekstu želim upoznati s jednim takvim djelom.

Ne sjećam se kada sam prvi put u rukama imao knjigu naslova Čovjek koji je sadio drveće, no svakako se sjećam da me privukla svojim malenim obujmom i dojmljivim ilustracijama, knjiga je više sličila na slikovnicu nego na neko ozbiljnije književno djelo jer je tekst je bio na svega nekoliko stranica, možda dvadesetak. Letimično sam pročitao par uvodnih rečenica i ostavio spomenutu knjigu sa strane, vjerujući da nije riječ o ozbiljnom djelu vrijednom pažnje, iako su me ilustracije svojom maštovitošću uistinu privukle. Zapamtio sam ime pisca knjige, Jeana Gionoa i naslov knjižice i to sam nekako pospremio u svoju memoriju, sve valjda podsvjesno vjerujući da je ipak riječ o zanimljivoj knjizi ili slikovnici koju će jednoga dana nabaviti i pročitati. Sve bi to bilo zaboravljeno da nisam opet sasvim slučajno negdje pročitao kako je animirani film naslova slična knjizi koju spominjem dobio Oscara. Riječ je o filmu Čovjek koji je sadio drveće (L’homme qui plantait des arbres), a taj je kratki kanadski film osvojio Oscara za najbolji animirani film 1988. godine. Film sam pronašao na YouTube platformi, pa sam ga s velikom pažnjom pogledao. Nakon što sam ga vidio, slijedilo je oduševljenje, film mi je bio više nego izvrstan. Dakle, snimljen je prema knjizi Jeana Gionoa objavljenoj 1953. godine. Riječ je o velikodušnosti jednoga čovjeka, Elzéarda Bouffiera, pastira koji sadi drveće, tisuće stabala i tako uspijeva oživjeti do tada pusto i neplodno područje. Odmah sam pokušao naći i knjigu, ali, nažalost, bezuspješno. Sve sam meni poznate antikvarijate i antikvare kontaktirao, ali su mi svi odgovorili da im je knjiga poznata, ali je nažalost nemaju na zalihama. Dugo je vremena prošlo dok sam našao knjigu. Knjiga je imala svega 55 stranica, a bila je prošarana brojnim izvrsnim ilustracijama ilustratora Willia Glasauera.

Knjigu možete pročitati za sat vremena, ali svojim tekstom i idejom koju promiče definitivno oplemenjuje i navodi vas na razmišljanje. Ona je u svojoj biti duboko humana, bajkovita i bezvremenski prihvatljiva. Kao što rekoh, riječ je o pastiru iz Provanse koji uporno sadi žirove kako bi oplemenio prostor u kojem živi. Nakon niza godina ustrajnog rada zemljište oživljava i do tada neplodno tlo postaje mjesto gdje bi čovjek poželio živjeti. Na početku ovoga teksta spomenuh kako neka djela imaju namjeru promijeniti svijet, a neka mijenjaju iako im to nije bila prvotna svrha. Eto, upravo je ova knjiga jedno takvo djelo jer postaje jedna vrsta aktivističke knjige za sve one koji se bave ekologijom i bore se za zdraviji okoliš. Jean Giono bio je francuski pisac, život je proživio u Manoaqueu, u Provansi. Bio je pacifist, čak je više puta zbog svoga pacifizma bio i zatvaran. Njegovu su pacifizmu uzrok bila zla koja je proživio u Prvom svjetskom ratu. Optužen je uoči Drugog svjetskog rata u svojoj domovini zbog defetizma i ostao dugo u nemilosti francuske službene javnosti. Ipak, njegovi su romani i pripovijetke o seljacima i malograđanima iz njegova rodnog kraja uvijek bili u milosti kritike i čitatelja jer su autentična umjetnička ostvarenja obilježena često autobiografskim pečatom. Tako je i ova njegova knjiga Čovjek koji je sadio drveće dijelom autobiografsko djelo. Knjiga je napisana u prvom licu, svi oni koji je pročitaju imaju dojam da je riječ o stvarnim i istinitim likovima, no riječ je o fikciji pisca. U jednom svom pismu Jean Giono piše sljedeće:

Žao mi je što ću vas razočarati, ali Elzéard Bouffier je izmišljen lik. Cilj mi je bio da ljudi zavole drveće ili, točnije, da zavole sadnju drveća (što mi je uvijek bila jedna od najdražih ideja). A ako je suditi po rezultatu – cilj je postignut pomoću ovog izmišljenog lika. Tekst koji ste imali priliku pročitati u časopisu „Trees and Life“ preveden je na danski, finski, švedski, norveški, engleski, njemački, ruski, češki, mađarski, talijanski, jidiš i poljski jezik. Svoja autorska prava ustupio sam besplatno za svako objavljivanje.

Jedan mi je Amerikanac nedavno došao da zatraži autorsko pravo za štampanje 100 000 primjeraka za besplatnu distribuciju u SAD-u (što sam, naravno, prihvatio). Univerzitet u Zagrebu je, pak, načinio prevod za Jugoslaviju. Ovo je jedan od mojih tekstova na koji sam najponosniji. Nije mi donio ni jednog jedinog santima i baš zato je postigao cilj zbog kojeg je napisan.

Volio bih vas sresti – naravno, ako je to moguće – kako bismo porazgovarali o praktičnoj  upotrebi ovoga teksta. Ja sam uvjeren da je došlo vrijeme za „politiku drveća“, mada riječ politika ovdje baš i nije sasvim primjenjiva.

Giono upotrebljava sintagmu „politika drveća“ jer se u to vrijeme još uvijek nisu bili etablirali ekološki aktivisti i pokreti za očuvanje okoliša, ali je on zasigurno pomogao svojim tekstom i ukazao na problem, pa čak možemo reći i da je jedan od proroka budućih pokreta za očuvanje prirode. Giono u svakom slučaju nije ekološki ekstremist, što bi se danas moglo reći za pojedine aktiviste koji svojim ekstremnim aktivizmom idu u drugu krajnost ne birajući sredstva za zaštitu prirode, a isključivo radi prirode gube iz vida da je i čovjek sastavni dio te iste prirode. Dakle, Giono tečno,  prihvatljivo lagano i emotivno ukazuje na značaj čovjeka u prirodi. Naime, čovjek je taj koji bitno utječe na okoliš, ali on ga čuva i oplemenjuje da bi u konačnici sebi omogućio opstanak u toj istoj prirodi. Pastirov je cilj da sadeći drveće osigura ljudima blagostanje preko poštovanja i isticanja vrijednosti do tada zapostavljene prirode. Poruka bi ove knjige mogla biti da se altruizam ostvaruje individualizmom. Ovdje bi bilo primjereno citirati praoca SAD-a, Benjamina Franklina: Tko god je uspio uzgojiti dvije vlati trave na mjestu gdje je rasla samo jedna, nije živio zaludu.    

Na kraju ovoga teksta citirat ću početak knjige koji mi je ostao trajno urezan u pamćenje: Kako bismo u potpunosti mogli spoznati izuzetne kvalitete nekog čovjeka, moramo imati sreću da posmatramo njegov rad kroz dugi niz godina. Ako je to djelovanje oslobođeno svake sebičnosti, i ako je njegova ideja vodilja velikodušnost bez ostatka, za koju smo sigurni da ne traži nikakvu naknadu, i koja kao rezultat ostavlja vidljiv trag na ovome svijetu, onda bez ikakva zazora možemo ustvrditi da je pred nama ličnost koja se ne zaboravlja.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić