17.8 C
Dubrovnik
Subota, 27 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPut oko svijetaPUTOPIS/ Marija Grazio: U Stockholm (više) ne odlazim kao turist

PUTOPIS/ Marija Grazio: U Stockholm (više) ne odlazim kao turist

U Stockholm ne odlazim kao turist. Odlazak na sjever je više kao hodočašće, putovanje na kojem ostavljam svoje početke i ne bojim se svojih završetaka. Moja duhovna obnova. Ne mora se biti dio vjerske zajednice da bi pronašao mjesto povremenog ispunjenja, točku u kojoj nema želja, slutnji i nemira. Nije to samo zbog toga što je Stockholm lijep grad, niti zato što je život na sjeveru oduvijek bio moj nedosanjani san i što ga sad živi moj sin, niti zato što je tamo život organiziran po mjeri i za čovjeka. Na sjeveru dobivam ptičju perspektivu stvari i treba mi samo dan, dva da me slatki zaborav obgrli.

Napisala: Marija Grazio

Onaj zaborav odakle sam došla i gdje ću se vratiti. Dislocirana na mjesto sreće, bez suvišnih misli, promatram kao slučaj moju ukletu ljubav prema rodnom mjestu, tu bolesnu povezanost sa Gradom mog prvog uzduha. Štokholmski sindrom? Eto, i u nazivu dijagnoze se nalazi ime grada u koji se volim vraćati.

Boravak ljeti na sjeveru ima svoje posebne čari. Štokholmski parkovi i šume, igrališta za djecu koje se nalaze tik uz stambena naselja uveliko pomažu da se prebrode temperature zraka koje su posljednih godina približne ljetnim na Mediteranu. Živa se penje i do trideset stupnjeva što je za Šveđane svojevrstan šok, jer stanovi nemaju klime. Oni ne nose očale za sunce, ne mažu se zaštitinim kremama, ne nose kapeline i nikad, zaista nikad se ne žale na vrijeme. Cijelim svojim tijelom žele upijati ljetno sunce jer su ga toliko željni.  Zato sam odmah mogla biti primijećena kao furesta. Napackana kremom, očale na nosu, pušem jer ne mogu doć do zraka s rečenicom na usnama „što je vruće“, per fin sa ombrelom od kiše, jer sam zaboravila doma kapelin.

Moj pristojni sin je samo kolutao očima. Ipak me samo jednom tiho upozorio u parfumeriji dok sam kradomice otvorila neki gel za tuširanje da ga pomirišem-jer božemoj  što ću ako mi se ne svidi miris, a spenđam dinare-mama, to ovdje nije baš običaj! Moj odgovor-ajde bogati Jane, vrlo važno… E, to naše „vrlo važno“ je upravo ono što gori ne postoji.

Švedi su shvatili da je isplativije biti pristojan i poštivat pravila, nego trpit posljedice svojih postupaka. U nas je obrnuto-vrlo važno, pa što bude. Zato lokalci poštuju npr. ograničenja vožnje na 30, jer su kazne enormne. Zato su veliki problem s alkoholizmom reducirali uvođenjem posebnih trgovina samo s alkoholom koje se zatvaraju petak večer,  jer u običnoj komestibile butizi ne možeš kupit bocu vina. Poslije tri dana što sam pila pivu s nekih 2 % alkohola, patila sam za čašom crnog vina, a i trebalo mi je jedno bijelo za brodet. Uputim se tako žedna u specijaliziranu butigu od alkohola u centar grada. Na vratima zaštitar šetucka lijevo-desno. Naoružan. NAORUŽAN! Prodavači susretljivi.

Kažem: „Trebala bih jednu bocu bijelog vina za kuhanje, dakle, ništa preskupo…“ „Koliko vam treba, 100, 200 militara?“- pita. „ Pa… jedno…litru.“ odgovaram. „Litruuu?“- izletilo je začuđeno uljudnom prodavaču. Što mislite je li mi bilo neugodno? Obazirala sam se okolo da vidim je li me tko čuo i hoće li me onaj naoružani zaštitar poslat na promatranje.  Način interakcije, način obazrivosti prema drugima mi se čine najveća kvalitete švedskog mentaliteta. Pristojnost kao da je ugrađena u njihov genetski kod. Sjetim se kako je jedanput češki pisac Vaclav Havel izjavio kako civilizacija počinje riječima-molim, hvala, oprosti.

Snimila sam švedskog kralja. Jedno jutro sam poželjela biti prava turistica, vozila se osam stanica metroom i stigla na Gamlastan, stari centar Stockholma. Na malom trgu pred muzejom Nobela nešto turista,  stolice u dva, tri reda i grupica lokalaca, te par policajaca. Pitam što se događa, kažu-tuda će ceremonijalno i protokolarno proći švedski kralj, danas je 50 godina od njegove krunidbe. Ljubitelj sam kraljeva, princeza i careva samo u bajkama, ali me zaintrigirala ta skromnost proslave. Mislim se-u nas bi, da imamo kralja, ovakva obljetnica bar imala vatromet. Čekajući prolazak časkala sam s dvije mlade Talijanice-uvijek je dobro vježbati talijanski-pravdajući im se da nisam rojalist, ali da se divim kako su Šveđani uspjeli uravnotežiti socijalizam, kapitalizam i kralja. Čini se da je za tu sinteza velikim dijelom zaslužna spomenuta švedska pristojnosti.  

Ovoga puta posjetila sam Moderna museet, muzej suvremene umjetnosti, i sjajnu izložbu Laurie Anderson. To jutro je počelo tako divno, s onim osjećajem sličnim kao kad se u djetinjstvu budite i idete sa školom na izlet. Puna elana i želje za novim kulturnim avanturama, prošetala sam zaljevom u centru, najpoznatijom panoramom grada i krenula prema otočiću gdje se muzej nalazi. Izgledalo je sve kao u slikovnici-vedrina, odmjerena količina užurbanosti centra, kupljeni sladoled u ruci (kugla 4 eura) i šumska prečica do muzeja. A onda iz svijetlog, plavog dana sve se pretvorilo u Hitchcockokove Ptice. Na vrhu jedne usputne zgrade kričao je galeb. Ližući samozadovoljno onaj sladoled promislila sam kako galebovi imaju tako ružan, probadajući glas. Možda je čuo moje misli i uvrijeđeno se strmoglavio prema meni. Prvo sam vikala i mahala, bacila sladoled misleći da ću smiriti njegovu poznatu proždrljivost. Ni to nije bilo dovoljno. Sladoled je ostao netaknut, a on me pratio i pokušavao kljucnuti, prijeteći krikovima dok sam trčala prema ulazu muzeja, sagnuta, s rukama pokrivajući glavu. U jednom trenutku sam osjetila u letu njegov trbuh na glavi. Zadihana sam ušla u muzej i pitala na desku jesu li galebovi ovdje tako uobičajeno agresivni.

Blagajnica me sažalno pogledala i rekla da nisam jedina koju je baš taj galeb napao. Već su zvali su društvo koje se bave životinjama s molbom ga negdje premjeste, ali  su rekli da ne mogu, da je tu njegovo stanište. Što mislite kako bi se stvari riješile na Mediteranu ili Balkanu? Trebalo je i izaći iz muzeja. Iza stakla ulaznih vrata promatrala sam nebo. Grupica mlađih tamnoputnih ljudi, vjerojatno negdje sa Bliskog istoka ili sjevera Afrike učinila mi se kao hrabar štit, i upravo je izlazila iz muzeja. Ja se kao psihopat pričepim, nadam se  neprimjetno, uz njih dok ne izbjegnem kriznu zonu, lagano se osvrčući i pogleda na sve strane.  Silazeći prema moru, još sam Mu čula zlosutne krikove.

Tih par dana učinili smo skoro svaki dan neki izlet u okolicu Stockholma, na jezera, u plemenitaške dvorce, na more; na plaži gledali i slušali  ples i pjesme djece, mladih i staraca oko stupa okićenog cvijećem kojeg tradicionalno podižu za Midsommer. Svi u ludom kolu. Oči su mi upile toliko zelenila, toliko ljepote prirode da sad jedno vrijeme se mogu vratit Lokrumu i ovom našem mediteranskom kaosu.  

Postoje mjesta gdje se vrijedi vraćati. Onaj s početka spomenuti zaborav pomiješa odlaske i povratke. Pa se tako jasno ne može reći koje mjesto je mjesto povratka, a koje odlaska. Moje vremensko klatno ziba se od juga ka sjeveru i nazad.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA