Način i izbor iz životopisa kojim se ukratko predstavlja široj javnosti, jako puno govori o osobi, stoga uvijek s iščekivanjem čekam odgovor od sugovornika koje zamolim da se sami predstave. Lucijana Mihaljek, mlada visokoobrazovana knjižničarka u Cavtatu, koja je svojom aktivnošću značajno pokrenula ovaj “hram knjiga”, napisala je ovako:
Do odlaska na fakultet, živjela sam u Konavlima (Mihanići). Osnovnu sam školu završila na Grudi, a gimnaziju općeg usmjerenja u Dubrovniku. Za to sam vrijeme bila aktivnom članicom KUD-a Stjepan Radić iz Pridvorja te sam pjevala u crkvenom zboru Župe Pridvorje.
Završila sam dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te stekla zvanje magistre etnologije i kulturne antropologije te magistre nastavničkog smjera kroatistike.
Za vrijeme studiranja pjevala sam u studentskoj klapi Figurin, koja je tada djelovala više kao klapska radionica te smo imale tek nekoliko nastupa. Također, za vrijeme studiranja uvijek sam se rado odazivala na dodatne terenske nastave. Upravo me jedna takva, na kojoj sam istraživala fenomen zvončara u riječkom zaleđu, odvela do mog supruga koji mi je tada bio jedan od kazivača (u etnologiji tako nazivamo ljude s kojima radimo intervjue).
Sada ponovno živim u Mihanićima, ali niže, u Konavoskom polju. Odnedavno sam knjižničarka u Ogranku Cavtat Dubrovačkih knjižnica. I ono najvažnije, što me u potpunosti redefiniralo, majka sam sedmogodišnje djevojčice.
Dovoljno da je upoznamo, pa krećemo od nešto jednostavnijih informacija koje nam podastire google kad ukucamo njeno ime. Prvo su dva diplomska rada.
Jedan ste pisali kao etnolog, drugi kao kroatist, ali su oba vezana uz Konavle. Pojasnite čime ste se u njima bavili i zašto ste oba posvetili i povezali uz rodne Konavle?
– Diplomski rad koji sam pisala na studiju etnologije ukazuje na mogućnost da se obiteljska poljoprivredna gospodarstva bave djelatnostima interpretacije i prezentacije kulturne baštine, naglašava zašto je to dobro te utvrđuje na koje se sve načine navedene djelatnosti mogu i trebaju provoditi. Rad ističe važnost etnologa i etnografskog istraživanja u cijelom procesu.
Dva su razloga zbog kojih sam odabrala pisati baš o ovoj temi. Jedan od njih je taj što je tema korištenja kulturne baštine u turizmu bila predmetom mog interesa i ranije na studiju. Tako sam o suodnosu kulture i turizma istraživala i u riječkom zaleđu te sam za provedeno istraživanje i pisani rad dobila nagradu “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Kao istraživačicu zanima me kako uvrstiti elemente kulturne baštine u turističku ponudu, a da istovremeno to ne predstavlja ugrozu samoj kulturnoj baštini; da bude u skladu s htijenjima nositelja tih elemenata te na dobrobit ukupne lokalne zajednice.
Drugi razlog zašto sam pisala o navedenoj temi je želja da doprinesem radu našeg OPG-a “Miho Kukuljica” na način na koji ja najbolje mogu i da tim činom zahvalim svojoj obitelji na podršci iskazanoj u godinama školovanja.
U diplomskom radu pisanom na studiju kroatistike, odlučila sam pisati o frazeologiji govora Konavala. Frazeološka građa mi je jako zanimljiva jer je to dio jezika koji najslikovitije dočarava kulturu nekog kraja, odnosno način življenja, razmišljanja i shvaćanja ljudi koji tom kraju pripadaju. Još bogatija i slikovitija od frazeologije standardnog jezika je frazeologija dijalekata, stoga je moja želja bila baviti se njom, a u tom slučaju najlogičnije bilo mi je izabrati lokalni govor kojemu i sama pripadam.
Živjeli ste u Zagrebu i, ako se varam, u Rijeci, a sad Vas eto opet u Konavlima, na mjestu agilne voditeljice biblioteke. Zar veći gradovi za mlade ljude nisu pogodniji u ostvarenju ambicija? I kad smo već kod ambicije, što su vaše ambicije?
-Živjela sam u Zagrebu i u blizini, također većeg grada, Rijeke. Pitate me jesu li veći gradovi bolji za mlade ljude od manjih sredina. Mišljenja sam da tu nema točnog odgovora. Svaki pojedinac mora zaroniti duboko u sebe i upitati se što ja doista želim, koji su moji trenutni prioriteti? Odluka da se preselimo u Konavle bila je naša zajednička obiteljska odluka. Takve se velike odluke ne donose u dan-dva; one se dugo i dobro promišljaju. No, jednom kada se takva odluka donese, treba prelomiti, nema čekanja pravog trenutka jer taj savršen trenutak nikad neće doći. Vjerujete li mi da, u trenutku kada smo došli u Konavle, nismo znali ni gdje ćemo živjeti ni što raditi? A, onda su i kuća i poslovi doslovno pronašli nas! Ako osjećate da je nešto baš pravi izbor za vas, vjerujte osjećaju i napravite to – tada se događaju nevjerojatne stvari.
Mi smo odlučili da je sada za našu obitelj najbolje da smo tu, i zadovoljni smo, no ja se uvijek držim one „nikada ne reci nikad“. Tko zna što nas sve tek čeka i gdje sve možemo biti.
Nakon intenzivnog razdoblja u kojem sam istovremeno bila i mama i redovan student trenutni mi je prioritet mir. Moje su ambicije trenutno usmjerene na ulaganje u osobni rast i u radnje koje će osigurati dobrobit mojoj obitelji.
Iako bi manje upućeni mogli misliti kako je rad u knjižnici dosadan, Vaše aktivnosti potvrđuju posve suprotno… kako je došlo do toga da radite u Cavtatu i što Vas veseli u tom angažmanu? Kakvu ulogu cavtatske knjižnice u zajednici želite izgraditi?
-Priča o mom zaposlenju je jedna lijepa priča koju vrijedi čuti. U vrijeme kada sam tražila posao otvorio se natječaj za mjesto knjižničara/ku u Ogranku Cavtat. Odlučila sam se na isti i javiti, pa što bude. Nakon toga uslijedio je poziv na razgovor; sam razgovor ispred stručne komisije, pa poziv ravnateljice kako su i zašto od svih kandidata odabrali upravo mene. Ova kratka priča, koja se odvila od početka do kraja onako kako treba, neka bude poruka mladim ljudima da se javljaju na javne natječaje jer nisu svi natječaji – namješteni natječaji. Presretna sam što sam dobila priliku raditi u tako dobrom kolektivu kao što su Dubrovačke knjižnice. Ljudi s kojima radim, kako nadređeni tako i kolege, od prvog su mi dana pružili potporu i razumijevanje. Svi su jako susretljivi i spremni pomoći, uvažavaju moje mišljenje i ideje. U Dubrovačkim se knjižnicama osjećam podržano, prihvaćeno i voljeno. U takvoj je atmosferi prekrasno raditi, lako stvarati i napredovati.
Knjižnice već odavno nisu mjesta u kojima se samo zadužuju i razdužuju knjige, osim toga one imaju važnu kulturno-edukativnu ulogu u zajednici. I upravo kao takvu vidim našu cavtatsku knjižnicu. U prošloj sam godini organizirala ili samostalno osmislila 10-ak raznih događanja. Bilo je tu predavanja, edukativno-kreativnih radionica za djecu i za odrasle, predstavljanja slikovnica i knjiga te organiziranih posjeta vrtića i škola. Surađivala sam s više institucija i pojedinaca, otvorila sam i vodim profile Ogranka na društvenim mrežama te sam zajedno s korisnicima otvorila rubriku čitateljskih recenzija. Početkom godine s Općinom Konavle uspješno je iskomunicirano produljenje radnog vremena knjižnice na punu smjenu. Ima toga još, ali on što je najbitnije želja mi je i dalje nastaviti donositi vrijednost lokalnoj zajednici.
Spomenuli ste mi kako je i Vaša najbolja prijateljica u Konavlima, bavi se zanimljivim poslom pa se ne mogu oteti dojmu kako se mladi rado vraćaju ovdje, u svoj rodni kraj, nakon školovanja. Što je tomu razlog? Odnosno koji je to magnet za povratak?
-Svatko ima svoje razlog zašto se vratio, mislim da nema univerzalnog odgovora. Neki čim pođu znaju da će se vratiti, neki to odluče po putu, kao ja. Mladi ljudi koji se vraćaju trebali bi svakako mijenjati Konavle nabolje. Ako smo stekli određena znanja i vještine i pomoću njih možemo mijenjati živote nabolje, onda je naša moralna odgovornost da to i napravimo. No, ne mislim da samo mi „povratnici“ to možemo. To mogu i oni koji su ostali jer svatko ima određenu vrijednost u sebi kojom može oplemeniti društvo. Često ljudi ne znaju koja je to njihova vrijednost, ali onda trebaju obratiti pozornost na to što drugi ističu kao njihovu kvalitetu. Upravo bi to moglo biti ono u čemu leži njihova vrijednost i što mogu ponuditi drugima.
Spomenuli ste pomoć svojoj obitelji i zahvalnost za njihovu podršku dok ste studirali. Kako ste se uključili u obiteljsku zajednicu i rad?
-U radu na OPG-u Miho Kukuljica sudjelujem tako što vodim istoimenu facebook stranicu na kojoj objavljujemo tjedne ponude proizvoda, primamo narudžbe i komuniciramo s kupcima. Ranije mi je u tome pomagao brat, a sad smo ga malo poštedjeli jer je na fakultetu, pa mi oko toga pomože mlađa sestra.
Gdje živite, kako provodite svoje slobodno vrijeme?
-S obzirom na djelatnost kojom se naša obitelj bavi, uvijek smo provodili puno vremena u prirodi. Tad se stvorila ta posebna veza i dan danas ona postoji. Ja sam bila onaj student koji je za tjelesni odabrao buditi se subotom ujutro i penjati se na Sljeme. I najdraža mjesta u Konavlima za doživjeti posebni mir i harmoniju, za mene, također su u prirodi. Stara željeznička stanica poviše moga sela jedno je takvo mjesto. Tu sam kao srednjoškolka znala satima sjedati i razmišljati ili samo gledati u Konavosko polje i zalazak sunca. U to je vrijeme kod nas još uvijek bilo čudno vidjeti koga da šeta sam, ali nisam se ja baš nikad ustručavala biti svoja – to me valjda i dovelo tu gdje jesam. U slobodno vrijeme volim posjećivati muzeje i pogledati kvalitetno i kreativno postavljenu izložbu, volim fotografirati. Također, volim skladno uređen interijer i lijep dekor, pa po kući uvijek nešto premještam. Obiteljski se puno družimo, uglavnom uz kakve fine delicije, a jednom tjedno ne propuštam kavu s najboljom prijateljicom.
Što najradije čitate, koja vam je literatura najdraža?
-Ne mogu se baš pohvaliti da sam pročitala najnovije naslove. Donedavno studiranje i iščitavanje stručne literature dovelo je do male čitalačke krize. Inače volim čitati zanimljive etnografske studije koje se bave zanimljivim fenomenima iz popularne kulture i svakodnevnice. Volim i knjige iz oblasti psihologije, ali i pjesme.
Ono što svaku večer čitam, već sedam godina, su slikovnice. Slikovnice, ionako, nikad nisu samo za djecu. Pozivam odrasle da malo zarone u to blago. Uostalom, da su nevrijedne bismo li ih čitali našoj djeci?
