Ona voli putovati, družiti se s prijateljima i gledati filmove. Članica je Cavtatske glazbe, svira flautu, a uz sve nabrojeno i doktorica je znanosti. Mlada Konavoka Josipa Diklić obranila je doktorski rad iz nuklearne fizike, zaposlena je na Institutu Ruđer Bošković, a velika joj je želja usavršavati se u inozemstvu. I to sve kako bi naučena znanja primijenila u svojoj domovini. U Hrvatskoj ima jako puno doktorica znanosti, tj. više nego doktora, te su generalno žene više obrazovane, priča Josipa. Na institutu Ruđer Bošković oko 60 posto doktora znanosti su žene. Što se tiče fizike povijesno je bilo uvijek manje žena nego npr. u biologiji, ali i na fakultetu fizike se omjer studentica i studenata izjednačio.
Početkom veljače obranili ste doktorski rad iz nuklearne fizike. Poslijediplomski studij trajao je tri godine, kako se sad osjećate?
Osjećam se izuzetno zadovoljno i ispunjeno. Više od tri godine poslijediplomskog studija bile su intenzivne i zahtijevale su mnogo rada, ali sada se osjećam spremno za nove izazove i prilike koje će mi se otvoriti u budućnosti.
Što je bilo naizazovnije?
Rekla bi da ako se sve dobro organizira nema potrebe da bilo koji posao bude stresan. Ja sam imala sreću što sam dobila eksperimentalne podatke na početku svog zaposlenja pa je u biti većinu toga ovisilo o meni. Sama mjerenja su jako kompleksna te se prilikom pripreme ali i tijekom eksperimenta često događaju nepredviđeni problemi te se radi toga sve može jako odužiti i zakomplicirati. Osim eksperimenta s kojeg sam ja obrađivala podatke, sudjelovala sam i na mnogo drugim mjerenja te bi možda to izdvojila kao izazovno. Naime takva mjerenja u prosjeku traju 10ak dana a izvode se 24 sata dnevno u timu od 20ak ljudi. Tako da morate bit spremni na razne probleme pa i usred noći.
Naslov vaše doktorske disertacije je Korelacije sparivanja nukleona u reakcijama prijenosa 206Pb+118Sn. Biste li ga mogli/probali objasniti nama običnim smrtnicima? Što ste istražilvali?
U svom doktorskom radu proučavala sam sudar dvije atomske jezgre, konkretno olova i kositra. Svaka je jezgra sastavljena od protona i neutrona i to možete zamisliti kao sudar dviju velikih nakupina. Energiju sudara biramo tako da bude dovoljna da te jezgre razmijene par čestica, ali ne više od nekoliko. Tu razmjenu nekoliko čestica nazivamo reakcijama prijenosa. Ovakve reakcije su zanimljive jer njihovim proučavanjem možemo naučiti više o tome jesu li izmjenjene čestice vezane. Ako se promatraju vezani parovi, to može biti indikacija supravodljivost u jezgrama.
Efekt supravodljivosti je dobro poznat u smislu elektrona, gdje znamo da na vrlo niskim temperaturama neki materijali mogu postati supravodiči. Glavni mehanizam je da su dva elektrona vezana u Cooperov par. Dakle, pojedinačni elektroni ne mogu zauzimati isto kvantno stanje, ali ako su dva od njih sparena, oni imaju bozonsku prirodu što znači da mogu biti u istom kvantnom stanju. Sposobnost ovih parova da zauzmu isto kvantno stanje dovodi do fenomena u kojem se ti parovi mogu kretati kroz određeni materijal bez sudara (a time i bez otpora). Ovo kolektivno kretanje Cooperovih parova je ono što rezultira supravodljivošću.
Jesu li dvije čestice povezane smo uspjeli odrediti iz vjerojatnosti prijenosa za prijenos jedne i dvije čestice, a usporedbom tih vjerojatnosti mogli smo zaključiti jesu li ti prijenosi neovisni. Detaljnije, ako čestice nisu vezane očekujemo nezavisan prijenos, vjerojatnost prijenosa dviju čestica bit će samo kvadrat vjerojatnosti prijenosa jedne čestice. A ako ovo pravilo nije ispunjeno može biti pokazatelj sparivanja u jezgrama i upućivati na nuklearnu supravodljivost.
Otkad počinje vaša ljubav prema fizici? Kako ste se odlučili za ovaj studij?
Pa u srednjoj školi su mi nabolje išli matematika i fizika i nekako mi je to bilo prirodan izbor. Bilo mi je zanimljivo kako matematički koncepti mogu biti primijenjeni na razumijevanje prirodnih fenomena oko nas. To me potaknulo da istražujem više o fizici koja na kvantitativan način opisuje svijet.
Je li vas dubrovačka gimnazija koju ste pohađali dobro pripremila za nastavak školovanja? Što mislite o našem sustavu obrazovanja, što bismo trebali zadržati, a što mijenjati?
Dubrovačka gimnazija koju sam pohađala pružila mi je solidnu pripremu za daljnje školovanje. Imala sam priliku upoznati se s različitim područjima zahvaljujući brojnim predmetima koji su se učili. Međutim, mislim da u našem školskom sustavu postoji izazov u prevelikom broju predmeta koje učenici moraju savladati, što može rezultirati nedostatkom specijalizacije i usmjerenja.
Mislim da bi bilo korisno usredotočiti se na kvalitetno i opsežno učenje manjeg broja predmeta, posebno onih koji su relevantni za buduće akademske ili karijerne puteve, kao što su matematika, fizika, kemija i slični STEM predmeti te jezici. Ostale teme bi se mogli uvesti kroz projekte ili dodatne aktivnosti, pružajući učenicima priliku da istraže interese i razviju vještine na specifičnim područjima.
Međutim, svjesna sam da je provođenje takvih promjena u školskom sustavu kompleksno i zahtjevno te implementacija takvog sustava može trajati godinama.
Znanje je nešto što vam nitko nikada ne može oduzeti, no jesu li danas mladi u Hrvatskoj dovoljno motivirani za obrazovanje?
Pa teško mi je reći općenito, ali što se tiče studenata iz područja prirodnih i tehničkih znanosti mislim da jesu. Posebno jer se na tržištu javljaju zanimljivi poslovi koji traže takva znanja te je moguće početi raditi u struci i tijekom fakulteta. Mislim da je to dosta motivirajuće jer omogućuje da naučeno odmah primjene te daje motivaciju za napredak i daljnje učenje.
Studij je težak i zahtjevan, no daje li on šanse za dobar život, čeka li vas zaposlenje odmah po završetku fakulteta?
Što se tiče studija fizike, tj. specifirno istraživačkog smjera, nakon fakultata, ako želite ostati u struci tražit ćete poziciju doktoranda/asistenta na fakultetima ili institutima u hrvatskoj ili inozemstvu. Ovisno u kojem području fizike se želite specializirat takvih mjesta ima manje ili više, ali u principu se može pronaći nešto za svakoga. Budući da su ta mjesta vremenski ograničena na trajanje doktorata (3-6 godina) te nakon toga morate tražiti privremene postdoktorke pozicije mladi ljudi se odlučuju i za druga “sigurnija”, ali i bolje plaćena zanimanja. Uglavnom su to programerska i inženjerska radna mjesta, ali i pozicije analitičara npr. u banka i slično.
U svakom slučaju jako je malo (ako ih uopće i ima) nezaposlenih fizičara na burzi rada.
Zaposleni ste u Institutu Ruđer Bošković, kako izgleda jedan vaš radni dan?
Kao zaposlenik na Institutu Ruđer Bošković, moj radni dan može biti raznolik, ovisno o projektima na kojima trenutno radim i obavezama koje imam.
Primarno, moj radni dan obuhvaća rad za računalom, ali i rad na na akceleratorskom postrojenju. Ako radim za računalom, obično provodim analize podataka, simulacije ili programiram za potrebe istraživanja, dok eksperimentalni rad obuhvaća nadzor mjerenja kako bi se osiguralo da sve ispravno funkcionira.
Osim toga, moj dan može uključivati sudjelovanje na sastancima s kolegama kako bi raspravljali o napretku projekata, planirali buduće aktivnosti ili razmjenjivali ideje i iskustva. Također, imam obaveze vezane uz pisanje znanstvenih radova, pripremu prezentacija ili sudjelovanje na konferencijama i seminarima.
Ima li dovoljno žena u znanosti?
U Hrvatskoj ima jako puno doktorica znanosti, tj. više nego doktora, te su generalno žene više obrazovane. Na institutu Ruđer Bošković oko 60% doktora znanosti su žene. Što se tiče fizike povijesno je bilo uvijek manje žena nego npr. u biologiji, ali i na fakultetu fizike se omjer studentica i studenata izjednačio. Mislim da je problem što, bez obzira na to što su žene u prosjeku više obrazovane, u upravnim odborima znanstvenih institucija, ali i ostalim odlučujućim tijelima velikih kompanija, gdje se donose bitne odluke, taj je omjer značajno niži. Ipak sam optimistična u tom pogledu i mislim da će takve velike promjene doći prirodno.
Osim fizike, što još volite, kako provodite svoje slobodno vrijeme?
Volim putovati, družiti se s prijateljima i gledati filmove. Također sam član Cavtatske glazbe, gdje sviram flautu. Iako nisam često u Dubrovniku, trudim se prisustvovati probama i nastupima kad god to mogu.
Biste li s vašim zvanjem mogli pronaći posao u Dubrovniku ili je Zagreb ipak jedina opcija?
Trenutno se želim usavršavati u karijeri te gledam poslove u inozemstvu gdje postoji puno više mogućnosti, pogotovo u visokotehnološkom sektoru. Nadam se da ću jednog dana svoja znanja moći primijeniti i u Hrvatskoj, a posebno u Dubrovniku koji je ipak moj rodni grad.
