13.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 5 prosinca, 2021
NaslovnicaVijestiEugen Knežić, branitelj koji spaja dubrovački kraj i Vukovar: buraz, vi nestali...

Eugen Knežić, branitelj koji spaja dubrovački kraj i Vukovar: buraz, vi nestali i ubijeni, za nas ste najveći slavonski hrastovi…

Nemojte da bude previše patetike ni herojstva, mi smo mali obični ljudi – tim riječima završava naš razgovor Eugen Knežić, dubrovački branitelj, brat nestalog vukovarskog branitelja Maria Knežića čiju je snimku odvođenja objavio na svom fb profilu. Rat jest završio, ali su borbe, pitanja, sjećanja ostala u ožiljcima koja ne zacjeljuju. Iz Slanoga je jedva uspio izvući živu glavu, sakrivao se, plivao i samo bog zna kako je sve preživio, a desetljećima ga muči pitanje – zašto nije bio u Vukovaru, uz brata kojega bi pokušao “izvući” iz srpskočetničkog obruča, kao što je uspio i sebe “izvući” iz granatiranog, spaljenog, izoliranog Dubrovačkog primorja. Eugen Knežić dobro zna da nitko na takva pitanja ne zna odgovore, ali ono stiže uvijek i uvijek…iznova.

Stoga, kako ga poslušati? Dva brata, dva branitelja iz 1991., dva kraja poput dvaju raširenih krila na sjeveru i jugu koja u zagrljaju drže Hrvatsku, dvije “kalvarije” i dva života zadnjih 30 godina zbijena u jedan.

-30 godina? Tako kažu. Meni nekako i brzo i sporo. Buraz, mi te nikad nismo zaboravili, niti prestali živjeti u nadi da ćemo te pronaći. Mati je čekala koliko je mogla, ali su je umor i godine savladale. Nadam se da ste sada zajedno. Nemamo iluzija da će ti neljudi ikad biti kažnjeni za svoja nedjela, ali uzdamo se u Nekog koji je zadužen da na kraju sudi. I kako naš dobri fra Šito Ćorić u svojoj pjesmi kaže “Eno odvode nekog, nije kriv, ali ovo njihov je čas.” Naravno, uz poljupce Juda, koji su nam i boravili i blagovali za našim stolovima, u našim domovima, a poslije pomno razdvajali “naše” i “njihove”. I kako je rekao jedan od tvojih kolega branitelja, da dok hoda ulicama Vukovara u koloni sjećanja, osjeti ruke vas nestalih i poginulih na svome ramenu i to mu daje dodatnu snagu. Ti i svi tvoji suborci, poginuli, nestali, utamničeni, svi napaćeni Vukovarci su uvijek u mislima nas koji smo ostali. Vi ste za nas oni najveći slavonski hrastovi i nikada nećete pasti dok je nas koji vas se sjećamo – zapisuje Knežić na svom fb profilu.

Nije ovo bio prvi put da sam nazvala Eugena Knežića, jer sam, nedavno, željela napraviti priču s braniteljem povodom 30 godina od početka rata na hrvatskom jugu. Uvijek težim naći one “nečujne” branitelje, one koji, nakon iskazane hrabrosti i nesebičnosti kao da “nestanu”, nastave sa svojim životima koje nikome “ne guraju pod nas”, koji se ne hvale ni ne veličaju, a imaju što reći i ispričati. Zahvalio mi se. Ali, ostala mi je u sjećanju upravo ta rečenica o tom nekom osjećaju krivnje da nije bio u Vukovaru, uz brata, tog studenog 1991.

Ni u ovom, jučer vođenom razgovoru Eugen Knežić nije bio od velikih riječi. On se Vukovara, svog brata, djetinjstva provedenog na širokim slavonskim ravnicama, ali i svih stradalih, nestalih, ubijenih, prisjeća u svom domu u Slanom. I ne samo danas. Njegove kolone sjećanja stanuju u njemu svakog dana.

Po ocu Slanjanin, po majci Slavonac, djetinjstvo provodi sa svojom obitelji u Borovu naselju, biciklom mu do Vukovara, preko prečaca, traje svega 10-tak minuta. S njima su živjeli i njegov djed i baka, Šipanka koja je predavala hrvatski jezik malim Slavoncima. Kad je imao deset godina, umire mu otac i majka ostaje sa svoje troje djece. Eugen se s bakom i djedom seli u Slano gdje živi od 1974. Nikada nije raskinuta njihova veza s Dubrovačkim primorjem, baš kao što nikad nije rastrgana niti njegova veza s Vukovarom.

-Sve praznike sam provodio u Slavoniji, a tko je živio ili barem jedanput bio u Vukovaru, ne može ga zaboraviti. A, da ste pitali mnoge koji sada svake godine idu u Vukovar, gdje je, ne bi znali. Mislili bi to je neki tamo mali grad na Dunavu. Vukovar je prelijep grad…

Zadnji je put u Vukovaru bio prije dvije godine, na majčinoj sahrani.

-Njena je želja bila da se pokopa u Vukovaru, da bude bliže nestalom sinu…

U Vukovaru mu živi i sestra. Radila je početkom rata u vukovarskoj bolnici, uspjela se “izvući” dok se još moglo, kroz kukuruzište. Sad je u mirovini.

S bratom Marijem se posljednji put vidio 90-te, on se početkom proljeća 1991. priključio pričuvnoj policiji, a potom Zboru narodne garde. Kad su u Vukovaru počele žešće borbe, više nije znao što je s njime niti gdje je. Ne može se sjetiti koji je bio dan kada su se posljednji put čuli.

-Ne znam kada je to bilo, ali vjerujem prije prekida svih veza. Nazvao me je i rekao kako su oni u podrumu jedne trokatnice koja nema krova. Nije se tada spominjala lokacija, jer su znali da se sve prisluškuje. Ali, tako je to išlo. Pucali bi po zgradama i rušili je, kat po kat, da dođu do podruma, a onda bi se naši premještali na drugo mjesto.

Ime njegova brata Maria je na dugačkom popisu nestalih Vukovaraca, a Mario je vjerojatno na tisuće i tisuće puta pogledao zadnju snimku na kojoj njegova brata, s plavom kapom na glavi, odvode…

Misleći na njega, tugujući za njim, tuguje za svim napaćenim, nestalim, odvedenim, ubijenim…

S pitanjem koje vazda lebdi iznad njega… da sam bio s njime, bi li se uspjeli izvući?

A onda se sjeti riječi branitelja koji mu je s bratom dijelio sudbinu Vukovara te zime 1991. da “dok hoda ulicama Vukovara u koloni sjećanja, osjeti ruke svih nestalih i poginulih na svome ramenu i to mu daje dodatnu snagu”.

To jesu “najveći slavonski hrastovi i nikada neće pasti dok je onih koji ih se sjećaju”.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić