I dok se prepoznatljive vizure grada pretvaraju u pozornicu za još jedan trkački spektakl Du Motion. Alena Boškovića pitali smo što ga čini sretnim, što nikada neće prevaliti preko usana i tko u njegovoj obitelji posjeduje prava na daljinski upravljač.
Što vas u životu pokreće?
Izazovi! Bez obzira jesu li osobne ili poslovne prirode, izazovi me pokreću!
Da se niste bavili vaterpolom, koji biste sport odabrali?
Košarku. Najviše od sportova je volim, obožavam. Volio sam je kao dijete, volim je i dan danas. Istina, zadnjih pet, šest godina me fascinira američki nogomet, volim ga gledati.
Profesionalno ili amaterski?
Profesionalno kad je riječ o vaterpolu i sportu. Posljednjih godina volim i skijanje.
Start ili finish, gdje se bolje osjećate?
Teško pitanje zato što se ništa ne može završiti, ako se ne započne. Opet da biste nešto započeli, morate znati da ćete to i završiti i ako to niste zaokružili, čak niti start nema smisla. Svi startovi pokreću ljude i svaki start je dobar i to kretanje u bilo što je pozitivno za bilo kojeg čovjeka. I tek kad neku priču dovedete do kraja možete biti ispunjeni do kraja.
Koji naslov najviše pamtite?
Svi će u Gradu uvijek pričati o susretu Jug – Bečej odnosno Jug – Olympiacos i osvajanje Kupa prvaka 2001., barem oni koji su vezani uz našu generaciju. Ono što ću ja sigurno pamtiti nekako intimnije, osobnije, ne zato što je to veći uspjeh, a to je osvajanje Kupa 1994. s ljudima s kojima sam odrastao, neovisno o tome jesu li to bili članovi generacije i 2001. godine. Ali nekako te 1994., poslije rata, prvi taj osvojeni trofej za Juga, nešto je posebno i dan danas se toga uvijek rado sjetim.
Što u životu smatrate svojim najvećim uspjehom?
Definitivno obitelj jer se bez toga ne može ništa. Na poslovnom planu, sport je bio jedan život, posao u Dubrovačkoj zajednici športova je drugi, a Du Motion je definitivno nešto što je posebno i nešto što možemo nazvati projektom koji ima neku drukčiju dimenziju. Sport me u svakom slučaju definira kao čovjeka, a obitelj je iznad svega.
Ima li u vašoj obitelji svađe oko daljinskog upravljača?
Ja uzmem taj daljinski i vrtim programe i više se nitko ne obazire što ja to gledam. Većinom je to sport. Gledam svaki sport, i muški i ženski. Vaterpolo, košarka, nogomet…Znam gledati američki nogomet pa zaspem na kauču, a onda se to vrti satima, a moji doma to više niti ne doživljavaju.
Hoćete li ovo ljeto ići u Njemačku ili Francusku?
Teško pitanje. Voli bih više poći u Francusku. Ne znam koliko ću imati vremena s obzirom na obveze oko Du Motiona. Nogomet i Njemačka će vjerojatno biti fantastični jer riječ o državi koja voli nogomet i tamo živi puno naših ljudi koji će sigurno pratiti reprezentaciju. Olimpijske igre su stvarno nešto posebno i preporučam to svakome tko je u prilici da ih pogleda. Imaju posebnu draž.
Kako se osjećate kad vam zazvoni mobitel?
Mobitel mi je na vibraciji. Imam pametni sat i kad krenu eventi stalno vibrira. Sjećam se kad je bilo Europsko kod nas nakon prve utakmice Hrvatske, 84 puta mi je zazvonio mobitel samo do 11 sati ujutro. Na kraju dana ne znam koliko ih je bilo. Tako je i kad krene Du Motion, ali uvijek se na svaki poziv javim ili uzvratim poziv, možda ne odmah, ali svakako u razumno vrijeme.
Hladnica, Peyton ili Čokolino?
Hladnica, tu sam odrastao. Ali nemojte zaboraviti da smo svi mi vezani. U Peytonu smo znali igrati razne sportove, tu sam stekao prijateljstva za život. Ali i Montovjernu, molim vas nemojte zaboraviti, od tamo mi je žena!
Rođeni ste početkom 70. – tih, mislite li da je bolje bilo odrastati u tom vremenu ili danas?
Svi smo mi nepopravljivi romantici što se tiče naših života i gledanja unazad. Bili smo mladi, bili smo djeca, drukčije smo se možda družili nego što je to slučaj danas. I ne vjerujem da će se to išta promijeniti u budućnosti kad će naša djeca govoriti o vremenu u kojem su oni odrastali. Nama je bilo prekrasno jer smo imali dosta više prostora za život, djeca su se igrala na ulici, dolazili jedni drugima na vrata. Je li to bilo bolje nego danas, to će moći prosuditi uvijek neke generacije koje dolaze iza nas.
Imate kćer i sina, jeste li ih odgajali jednako?
Nisam.
Niste?
Trudio sam se ja odgajati djecu jednako. Velika je razlika u godinama među njima, osam godina. Kad nam je došao Luka, nismo mi znali što znači biti roditeljima, jako smo se mladi oženili. Luka je rastao s nama i onda kad je došla Petra i mi smo je totalno razmazili. Odgajali smo ih u duhu i obiteljskim vrijednostima jednako, ali da smo se isto ponašali, nismo, neću lagati.
U čemu ste nedisciplinirani?
Neuredan sam. Posebno po kući, moji znaju o čemu je riječ.
Što iz vaših usta nikada nećemo čuti?
Teško je to pitanje. Kad sam bio mlađi često sam bio tvrdoglav i nisam dao za pravo drugima da ja nisam u pravu. To smatram manom, prihvaćam to i znam kad sam pogriješio, iako teško, priznat ću. Što nikad neće izaći iz mojih usta, ne znam. Puno toga izađe iz mojih usta jer volim puno pričati.
Što je za vas sreća?
Mislim da se sreća živi svaki dan i mislim da svaki dan treba provesti maksimalno najljepše što čovjek može. Mislim da je to sreća. Kad ste svjesni da ste tu gdje jeste, probudili ste se, okruženi ste ljudima kojima jeste, mislim da je to definicija sreće. Ispuniti sebe i druge. Čemu ljudi teže da budu sretni, to je individualno, ali što su stariji shvaćaju da sreća doista jest u malim sitnim stvarima koje nas okružuju. Teško je to postići, ali treba prihvaćati stvari kakve jesu i truditi se biti sretan s onim što imamo. Ja sam sretan što imam obitelj koju imam, prijatelje i ljude kojima sam okružen, i ako se to može zvati srećom – ja sam sretan čovjek!
