Frankoviću se jedna stvar ne može osporiti…
… odvažnost. U svim njenim značenjima.
Ne samo Dubrovnik, već i cijela Hrvatska se ovih dana vrti u ritmu donošenja novih prostornih planova našeg grada. Svatko na svoj način, no u središte svake je gradonačelnik Mato Franković.
Proteklih dana pljuštale su oštre verbalne osude ucjena i prijetnja koje su stizale na adresu dubrovačkog gradonačelnika, uslijedile su brojne podrške, čak i molitve, a čini se i brojni zahtjevi za prijateljstvo na njegovom facebooku. Otkad je s Nacionala zavrištala naslovnica kako su mu prijetnje upućene zbog najavljenih izmjena prostornih planova, a od strane dva zloglasna crnogorska mafijaška klana, Mato Franković se pretvorio u nacionalnu zvijezdu obrane javnog pred gramzljivo pohlepnim gutačima dubrovačkog prostora. Zabranom gradnje na parcelama koje novi GUP vidi kao zelene površine, investitorima se nanosi šteta i do 700 milijuna eura. Tako se spominje u brojnim izjavama i intervjuima koje je Franković nakon toga davao, pojašnjavajući zašto se našao pod policijskom zaštitom.
Iako mu se to ne događa po prvi put, jer je policija već pratila svaki njegov korak i to ne tako davno, osjećaj da ti se prijeti iz takvog sloja društva, morao bi biti na granici strave i užasa. Ako se osobno u nekom trenutku i “ogugla”, na strah za obitelj se ne može biti imun.
Podršku donošenju novih prostornih planova treba dati.
Bio bi “lud” svatko tko bi to osporio, jer se preobrazba grada “otela kontroli” poprilično davno. I glasovi svih onih koji su predlagali veto na izgradnju novom vodstvu Grada još 2017. ostajao je glas vapijućih u pustinji. A, bilo ih je. I među onima koje je tadašnji mladi HDZ-ov gradonačelnik pametno inkorporirao kao savjetnike za arhitekturu i urbanizam. Bio je to tada Frankovićev prvi mandat na čelu Grada, sada mu teče treći…
U međuvremenu su se neki pomaci u restrikciji gradnje dogodili i ostali gotovo pa nevidljivi uslijed megalomanske gradnje na mnogim česticama na koje se laicima činilo da se kvadraturom ni kokošinjac ne može izgraditi. Odlamali su se i komadi zemljišta na najatraktivnijim dijelovima kontaktne zone, na Pločama su se izgradile i grade se “kocke” s pogledima od gotovo i doslovno milijun eura… zbog građevinskih čestica baš na toj lokaciji koju stalno spominje, Frankoviću se prijeti.
Podršku donošenju novih restriktivnijih prostornih planova valja dati, no pri tome nitko, pa ni Mato Franković ne bi trebao očekivati da se oni moraju donijeti što prije jer se njemu prijeti i jer je pred televizijskim kamerama rekao kako će, ukoliko to ne bude do kraja ove godine, dati ostavku na mjesto gradonačelnika. Ukoliko je već “zaigrao” na veliko, tada se i on i vladajuća većina i cijela oporba moraju i trebaju potruditi da doneseni prostorni planovi budu pomno i detaljno razrađeni, da se sve primjedbe ozbiljno i odgovorno razmotre i uvrste u planske okvire, te da se ne gleda i ne bude presudno ispred koje je čiji stranački predznak. Isto vrijedi i za vladajuće i za oporbu. Inate i pokazivanje mišića, nadmudrivanje i neuvažavanje pametnih obrazloženja samo zato “jer nisu naša”, valjalo bi barem zbog budućnosti života generacija koje dolaze, staviti sa strane. Ako se ikako bude mogao nadrasti taj stranački ego i želja da bude “sve po mome ili našemu”, već se je na ispravnom putu. Pohvalan je angažman struke koja kroz okrugle stolove donosi promišljanja u širem kontekstu i sagledava budućnost grada kroz brojne slojeve njegova razvoja kao živog organizma.
Složit ćemo se kako su pojedini dijelovi grada nepovratno uništeni i kako GUP debelo, debelo kasni i kako su se, ruku na srce, mogle spriječiti neke izgradnje da je proteklih godina bilo više političke volje. No, što je – tu je, valja utješno razmišljati kako nikad nije kasno za povući granicu i pokušati sačuvati ovo što je ostalo. Što nam drugo, na kraju krajeva, preostaje nego tako razmišljati? Iako debelo svjesni da su po gradu i dosad gradili i investirali ljudi čiji imetak nije nastajao iz generacijskog biznisa njihovih uspješnih obitelji već gotovo “pa preko noći” u nekim čudnim okolnostima poslovanja i mešetarenja u poslijeratnom dobu, ne smije se dopustiti defetizmu da pobijedi, makar za to trebalo izvući posljednje atome povjerenja u ispravne namjere politike koja kroji prostorne planove.
Jer, da se odmah razumijemo. Politika kroji planove, struka ispunjava zacrtane smjernice, što i koliko god se tvrdilo drukčije. Nema prebacivanja odgovornosti. Jer, struka je potpisala i prijašnje GUP-ove, nad njima se također “mozgalo” godinama, pa smo dobili što smo dobili.
E, sad, što se može očekivati kao pozitivan efekt silne medijske fokusiranosti na prijetnje dubrovačkom gradonačelniku u samom postupku donošenja novih prostornih planova, teško je reći. Tim više što se pod reflektorom našao samo jedan dio novih izmjena – predio atraktivnih Ploča. Jedna vijest brzo zamjenjuje drugu i nacionalni mediji će puno manjom brižnošću pratiti daljnji tijek donošenja ovog veoma važnog dokumenta za budućnost življenja u gradu i života grada.
Najlošiji ishod bi bio da “junak nadraste priču”!
Sadržaj tog novog dokumenta teško da će ikad privući naslovnice hrvatskih tjednika ili dnevnih novina, ali eho o gradonačelniku koji brani javno riskirajući život pred pohlepnim i opasnim investitorima, teško će se zaboraviti. “Priča” koja se stvorila oko dubrovačkog gradonačelnika teško je ponovljiva. Iz više razloga: Dubrovnik je jedinstven grad u hrvatskim, pa i širim okvirima, bez obzira što mi kao stanovnici vidimo koliko je promijenjen; investiranje u Dubrovnik rijetko je kad rizično; Franković je jedan od ponajboljih komunikatora među hrvatskim političarima, raspolaže gotovo pa urođenim talentom kojim se od “žrtve” premetnuo u nacionalnog junaka koji donkihotovski staje u obranu dubrovačkog tla. I to nije prvi put.
Odmah moram “presresti” razmišljanja da je podizanje čitavog slučaja na nacionalnu razinu i na nacionalnu sigurnost dio neke apriorne PR-ovske igre sa skrivenim motivima. Smatram da se nitko ne igra i ne spominje nazive određenih klanova bez realno upaljenog crvenog alarma.
Iako se Franković doživljava odvažnijim političarom iz vladajuće HDZ-ove stranke koji se ne libi progovarati i otvarati pojedine teme koje su dizale buru u javnosti i punile mahom i nacionalne medije, ipak je on uvijek znao procijeniti granicu do koje se može. Nije za vjerovati da bi je, u ovom osjetljivom trenutku izbrisao gumicom, pri tome ne razmišljajući o posljedicama.
O prijetnjama dubrovačkom gradonačelniku zbog GUP-a i PPU-a, oglasili su se proteklih dana dubrovački političari, prvo oporbenjaci, a kao posljednja među njima Frankoviću stiže podrška predsjednika Gradskog vijeća Marka Potrebice, njegovog stranačkog supratitelja u vlasti od prvih dana 2017. godine. Nemam pojma je li istina da šećer dolazi na kraju, ali kronološki hladno sagledano, tako je bilo.
Kroz podršku i ohrabrenje da nije sam, Potrebica međutim niže niz primjedbi koje ima na prijedlog novih prostornih planova, o čemu je govorio i tijekom javne rasprave kada je otvoreno stao na stranu “malih ljudi” koji bi mogli biti zakinuti za mogućnost rješavanja stambenog pitanja na djedovini. Svojom podrškom gradonačelniku u ime Gradskog vijeća, mogao se ujedno steći dojam kako će se i unutar HDZ-a morati ujednačiti stavovi i promišljanja o tome na koji se način vidi budućnost i razvoj grada kroz prizmu mogućnosti gradnje i njene restrikcije. Što nije loše, pluralizam razmišljanja ne bi smio biti u sjeni iste stranačke iskaznice.
Sve to ujedno je i pokazatelj da GUP i PPU zahtijevaju još poprilično dorade, jer ima dosta propusta i nedorečenosti, pa se njihovo usvajanje ne bi trebalo ubrzavati ni pod ikakvim prijetnjama dubrovačkom gradonačelniku. Nakon ovoliko godina otezanja, najvažniji gradski dokument zaslužuje vrijeme koje treba.
Dubrovački gradonačelnik je nadrastao lokalne okvire djelovanja i svojom novostečenom donhitovoskom “ulogom” u nacionalnim okvirima učvrstio poziciju HDZ-ovog političara vrijednog pažnje. Je li to zalog za neke buduće nakane dubrovačkog gradonačelnika koji živi svoj treći – po njegovim riječima i zadnji – mandat na čelu Dubrovnika sada možda uopće nije niti bitno.
U sadašnjem trenutku Mato Franković je gotovo pa “junak” nacije. Branitelj javnog i održivog pred pohlepnim privatnim. Ali, samo naizgled se može učiniti da su svi spremni radi sutra zaboraviti na ono jučer u trajanju od devet godina mandata.
Ostaje činjenica da se u dosadašnjim mandatima aktualne gradske vlasti gradilo i izgradilo štošta, a da se sve to pravdalo s govornice ili u medijima – “ja ne bih to nikad dozvolio, ali nemam alat za spriječiti”. Dubrovnik je i tijekom posljednjih devet godina postajao grad koji gubi prostor kao svoj najvrjedniji resurs, grad koji je izgubio arhitektonski sklad, grad u kojemu se stalno pitaš – čime se trebaju baviti mladi ljudi da bi ovdje kupili stan, grad koji je prvo gradio a tek onda počeo rješavati svoju infrastrukturu… postajao je grad koji puca po šavovima.
I, naravno da nam trebaju pothitno novi prostorni planovi. Trebali su nam već prekjučer, ne niti jučer… Mato Franković je svih ovih dosadašnjih devet godina spominjao gradnju kao nešto nepoželjno, ali nezaustavljivo.
I ploča se “ne može okrenuti preko noći” kao da ono prije nikad nije postojalo.
Franković je, vraćam se na početak, odvažan političar. I dobro barata vještinom i alatima u javnom komuniciranju: kako danas pokušati izbrisati ono jučer iz svog (ne)djelovanja – no, izgradnja ostaje kao trajni spomenik prostorne politike vladajućih garnitura i ne može se izbrisati gumicom. Ne može se srušiti. Ne može se ignorirati.
Novi GUP se može promatrati kao nova stranica, ne kao novi početak.
Ali, kakav će on biti i što će usvojiti Gradsko vijeće zasad samo zna “baba Vanga”.
Zato ga već sada proglašavati pobjedom dobra nad zlim, zbilja je malo preuranjeno.
No, kako god to završilo, eho o dubrovačkom gradonačelniku kao hrabrom borcu za očuvanje dubrovačkog tla, ostaje. I dok drugi gradovi imaju svoje lokalne šerife, mi imamo nacionalnog junaka.
It’s ok! – citirajmo jednu našu misicu. Ali, najlošiji bi ishod svega bio da “junak nadraste priču” i da sve na tome i ostane.
