Za Dešu Vlahutin, dubrovačku umjetnicu s londonskom adresom ljeto je počelo radno sudjelovanjem na izložbi „Nomadia“ na Lopudu, a od ovog ljeta u Parku Orsula postavljena je i njena skulptura koju su posjetitelji oduševljeno prihvatili kao dio toga jedinstvenog prostora.
‘Uhvatili’ smo je na kraju njenog užurbanog poslovnog ljeta u Gradu pa od A do Ž počinjemo “Mediteranskim razgovorima” ciklusom koji izlaže na „Nomadiji“. Budući da stvara u dalekom Londonu pitamo je što danas za nju znači Mediteran?
Tako je, izložba Nomadia je otvorena 24. lipnja, a može se razgledati do 1. rujna. Izložba je nastala iz želje za obogaćivanjem kulturne ponude na Lopudu koji već ima sjajni Lopud Film Festival i Lopud Jazz Festival, a kojega organizira Ponta Lopud.
Otvaranje izložbe je ujedno bilo i otvaranje Film Festivala koji je ove godine bio u znaku Ennia Morriconea. Ljeto, Lopud, Morricone… sve to ima jednu zajedničku konotaciju – Mediteran. Samim time izbor djela za izložbu se tako reći sam nametnuo.
Uz moje Mediteranske razgovore, svoje vrlo ljetne, morske i prozračne radove su izložile i Nina Šimunović i Carla Chiusano.
Jesu li „Mediteranski razgovori“ nastali iz sjećanja na Dubrovnik ili iz današnjeg pogleda na Mediteran? Kako se promijenio vaš odnos prema Dubrovniku otkako živite u Londonu?
„Mediteranski razgovori“ su nastali u Londonu kao kontrapunkt britanskom mentalitetu koji mi je vrlo interesantan, ali sasvim različit našemu. Rekla bih da je moja mediteranska narav još više došla do izražaja u Londonu. Moj odnos prema Dubrovniku će za života ostati nepromijenjen, to je Grad koji me oblikovao i kojemu se uvijek nanovo vraćam, bilo u mojim djelima, mislima ili putovanjem.
Osjećate li se i sama kao umjetnica-nomad između Dubrovnika i Londona?
Moglo bi se tako reći, izlažem i djelujem u oba grada iako mi je trenutno London baza, ali sve više gravitiram prema Dubrovniku.
Ovog ljeta Parku Orsula darovali ste prvu skulpturu, zašto upravo tamo? Je li skulptura „Innocence Regained“ nastala posebno za Orsulu ili je riječ o ranije zamišljenom radu koji je tek pronašao svoje pravo mjesto? Kada ste prvi put vidjeli skulpturu postavljenu na Orsuli – jeste li imali osjećaj da je završila upravo tamo gdje je trebala biti?
Skulptura je namjenski izrađena za Orsulu. Ona je rezultat divne sinergije izmedu Andra Vidaka i mene i naše zajedničke želje da stvorimo nešto vrijedno i trajno. Nadamo se da je ova moja skulptura tek početak.
Od prvotnog plana da doniram jedan postojeći rad, kroz inspiritivan razgovor s Androm, počele su se rađati ideje za nešto puno više. Povratak kiparstvu, koje je predugo bilo zapostavljeno zbog drugih životnih obaveza, dao mi je dodatni vjetar u leđa da punim srcem uđem u ostvarenje jednog krasnog projekta kojega ćemo u narednim mjesecima i predstaviti javnosti.
Naime, želja nam je da Orsula s vremenom postane park skulptura, prostor u kojemu bi umjetnost bila u neposrednom dijalogu s prirodom, morem i pogledom na Grad. Za tu ideju imamo i podršku gradonačelnika, što nam je iznimno drago i daje nam dodatni poticaj da je postupno i ostvarimo.
Skulptura je prepuna simbolike, a sam oblik, veličina i mjesto postava ima svoje značenje.
Kada sam prvi put vidjela skulpturu na svom predviđenom mjestu, znala sam da smo na dobrom tragu i da bi to mogao biti početak nečega zaista lijepog.
Može li se „povratak nevinosti“ čitati i kao povratak prirodi, odnosno nečemu iskonskom što smo izgubili živeći u sve urbanijem i digitalnijem svijetu ili možda dubrovačkom duhu koji se u gradu ispod Orsule pomalo guši u komercijali, turizmu, komercijalizmu?
„Innocence Regained“ je teško prevesti na hrvatski jer ime skulpture ima potpuno drugačiju simboliku. U ovom smislu, skulptura ima memorijalni karakter, a posvećena je svim zlostavljanim djevojkama i njihovim nesretnim sudbinama koje su, prema legendi, povezane s Orsulom.
Druga simbolika koju skulptura nosi vezana je uz pogled na Grad, opet usko povezan sa samim lokalitetom Orsule. To je bilo mjesto s kojega bi se Grad prvi put ugledao pri dolasku, odnosno posljednji put pozdravio pri odlasku.
Spomenuli ste da se Grad guši u komercijalizaciji i turizmu. Naravno, Dubrovnik se mijenja, prilagodava i raste, a svatko od nas bi trebao dati svoj doprinos kako bi te promjene išle u pravom smjeru. Puno bi mi draže bilo da se, na primjer, na Jezuitske skaline pogleda i reče „koje krasne barokne skale“ umjesto „shame, shame“. Ali nažalost to je postala globalna pojava. Mnogi se gradovi s bogatom kulturnom povijesti danas posjećuju više zbog spektakla i showbusinessa nego zbog onoga što ih čini jedinstvenima.
Kakva je veza između „Innocence Regained“ i vaših ranijih radova u kojima se bavite geometrijom, proporcijama i matematikom?
„Innocence Regained“ je skluptura nastala istim jezikom i stilom kao i moje ostale skulpture: vidljive su pravokutne forme, nagovještaj pokreta, pozivanje promatrača da skulpturu doživi iz svih kuteva. Dimenzije skulpture, odnosno otvor unutar nje, izračunate su tako da se kroz skulpturu može fizički proći, što nije bio slučaj s mojim prijašnjim radovima. Skulptura svojim skalinima pri dnu i dovoljno velikim otvorom poziva promatrača da kroz nju zakorači, a to ponovo otvara cijeli niz simboličkih mogućnosti.
Jako sam se razveselila kad sam vidjela da se ljudi rado fotografiraju uz skulpturu, namještajući se ispred, iza, pa i unutar nje za zanimljivu sliku. Time skulptura postaje živa, a to je za mene najveća čast koju umjetnik za svoje djelo može dobit.
Vaše su „Vrata od Grada“ postale dio svakodnevnog Dubrovnika, kraj njih svakodnevno prolaze tisuće ljudi. Kako umjetnik doživljava trenutak kada njegov rad prestane biti samo umjetničko djelo i postane dio gradskog pejzaža, nešto što ljudi jednostavno smatraju dijelom svog grada?
Baš kako sam prethodno rekla, divno je kad skulptura zaživi i postane dio gradskog tkiva. Znaju mi ljudi reći kako je strašno što je netko malo zašarao, pa kučak urinirao, pa netko sjedi na postolju. Ništa to meni ne smeta, to samo znači da su skulpture utkane u svakodnevni život grada. Ono što me pomalo brine je početak korozije, što nije čudno s obzirom da stoje na morskom zraku već više od deset godina.
Živjeli ste u Dubrovniku, Zagrebu, Pragu, a sada u Londonu. Koliko je život u različitim sredinama promijenio vaš umjetnički rukopis, a koliko ste zapravo uvijek ostali – Dubrovkinja? Planirate li povratak?
Udajom za diplomata proputovala sam dosta i živjela na raznim mjestima. Život u različitim sredinama obogaćuje dušu i um, a da ne govorim o inspiraciji koju širenje vidika na taj način rasplamsava. Uistinu sam blagoslovljena da sam imala tu priliku i privilegiju upoznavati razne kulture, tradicije, ljude.
Dubrovkinja sam se rodila – Dubrovkinja ću umrijet. Često mi je puta pala na pamet misao: mogu ja iz Grada, ali Grad iz mene ne može. Grad se provlači kroz moj rad oduvijek, bilo monumentalnošću ili simbolikom On je moja vječna inspiracija.
Unutar familije zadržali smo naše tradicije koje ponosno pronosimo van granica. Sveti Vlaho tu ima poseban značaj, čak toliko da moji prijatelji i prijatelji moje djece željno iščekuju druženja uz šporke makarule.
Povratak u Dubrovnik je neminovan, to sam oduvijek znala. Ubrzo će oboje djece biti na fakultetu, tako da mi se povratak čini kao sasvim prirodan slijed.
Danas umjetna inteligencija može u nekoliko sekundi proizvesti vizual koji izgleda kao umjetničko djelo. Što je po vašem mišljenju ono što ljudski umjetnik može napraviti, a umjetna inteligencija ne može?
Kao što samo ime govori: umjetna inteligencija je umjetna. Umjetno i umjetnost su dvije suprotnosti. Puno je filozofskih rasprava na tu temu. Umjetnost za mene predstavlja nešto što je proizašlo iz ljudske kreativnosti i mašte, nešto što izaziva vizualnu ugodu, prenosi emocije, potiče propitivanje. Umjetno s druge strane predstavlja nešto potpuno suprotno, moglo bi se čak reći neiskreno, lažno. E sad.. može li umjetna inteligencija stvoriti umjetnost? Ja se nadam da ne. Apsolutno da može pomoći u istraživanju, pisanju formulara, prevodenju, snalaženju u prostoru i u puno drugih stvari. Ali umjetnost bi trebala ostat u domeni ljudske emocije i stvaralaštva.
Kada biste danas dobili potpuno slobodan prostor u Dubrovniku i mogućnost da napravite veliku javnu skulpturu bez ikakvih ograničenja – što biste napravili i gdje biste je postavili?
Mislim da sam ovo pitanje već jednom dobila, ali odgovor je isti: vrlo bi rado vidjela realiziran projekt namijenjen dubrovačkom aerodromu. Tadašnji direktor Peović zamolio me da se od prvotno zamišljene skulpture projektira fontana. Smjenom direktora projekt je, nažalost, ostao samo na papiru, ali se i dalje nadam da bi se jednog dana mogao realizirat.
Kada pogledate svoj put od dubrovačke Umjetničke škole do londonske umjetničke scene, postoji li nešto što biste danas napravili potpuno drugačije – i postoji li neki projekt koji još uvijek čekate ostvariti?
Ne bih ništa mijenjala, zadovoljna sam svojom putanjom. Čak i kad sam mislila da stagniram ili da idem u natrag zbog određenih okolnosti, poslije sam shvatila da se sve odigralo točno kako je trebalo i da je upravo to „nazadovanje“ na kraju dovelo do napretka.
Osim upravo spomenute fontane, ima još jedan projekat koji mi se već dugo mota u sferi „htjela bih“, ali sam sigurna da će se i to ostvarit kad dođe vrijeme za to i kad se poklope sve okolnosti.
