“Imala sam veliku dijastazu, prolaps, herniju i jaku bol u trtici. Jedva sam se kretala, a istovremeno su me kod kuće trebala moja djeca. Najteže mi je bilo shvatiti da više ne mogu funkcionirati na način na koji sam do tada mogla. Počela sam istraživati, educirati se i tražiti odgovore.”
Osobno iskustvo je dragocjena nadopuna svakoj teoretskoj edukaciji, ono jednostavno omogućuje nešto što se iz knjiga naučiti ne može – doslovni osjećaj razumijevanja kako je biti “u njihovim cipelama”. Božena Bogoje, majka troje djece je zbog zdravstvenih poteškoća koje je imala nakon zadnjeg poroda odlučila svoje tijelo dovesti na razinu da bude funkcionalno kao prije. Pri tome joj estetski imperativ da tijelo ostane lijepo i nakon iskustva trudnoće i poroda nije bilo primarno. Nije prihvaćala da sve kroz što prolazi tako “mora biti”, ali i da će je pratiti tijekom cijelog života. Iz te njene upornosti, ali i fascinacije ženskim tijelom i svim promjenama kroz koje prolazi tijekom života, odlučila je napustiti posao u kojemu se dokazala, te pronaći način da pomogne ženama u postporođajnom razdoblju. Stjecala je brojna znanja kako bi proniknula u način funkcioniranja tijela, završila je za pilates trenericu specijaliziranu za zdravlje zdjeličnog dna, te sa svojim klijenticama otvorila i počela posve otvoreno govoriti o problemima o kojima se najčešće šutjelo.
Iz svijeta turizma u kojemu si ostvarila lijepu karijeru, odlučila si se posvetiti ženskom zdravlju, zbog osobnog iskustva s trećim porodom i postporođajnim problemima – kakvo je bilo tvoje iskustvo?
Petnaest godina radila sam u kongresnom turizmu, u jednoj agenciji. Danas, kada gledam unatrag, shvaćam koliko mi je to razdoblje, iako vrlo dinamično i zahtjevno, zapravo puno toga donijelo. Stekla sam veliko iskustvo u radu s ljudima, komunikaciji, organizaciji i stvaranju odnosa s klijentima – sve ono što danas mogu koristiti i u radu sa svojim klijenticama. Majka sam tri sina, moje tri najveće motivacije u životu. Sva trojica bili su krupne bebe, s porođajnom težinom većom od četiri kilograma, a nakon trećeg poroda moje je tijelo jednostavno reklo – dosta. Više nije moglo kompenzirati sve ono što je do tada uspijevalo.
Tražila sam pomoć i rješenja kod različitih stručnjaka, ali odgovori koje sam tada dobivala nisu mi davali puno nade. „Pa rodili ste troje djece, što biste vi?“ ili „Ne smijete podizati ništa teže od pet kilograma.“ Čula sam i da sam premlada za operaciju, kao i da postoji više različitih operativnih pristupa. Uglavnom, poruka koju sam ja tada čula bila je – pomirite se sa stanjem u kojem se nalazite. A ja se s tim jednostavno nisam mogla pomiriti!
Više od dvadeset godina bavim se sportom – odbojkom, aerobikom, pilatesom, pilates reformerom – i mogućnost da više ne mogu biti aktivna kao prije za mene uopće nije bila opcija. U meni su se izmiješali frustracija i neki inat da ću pronaći način da ponovno budem funkcionalna na prijašnji način. Djeca su me trebala, a ja uopće nisam bila funkcionalna. Imala sam veliku dijastazu, prolaps, herniju i jaku bol u trtici. Jedva sam se kretala, a istovremeno su me kod kuće trebala moja djeca. Najteže mi je bilo shvatiti da više ne mogu funkcionirati na način na koji sam do tada mogla. Počela sam istraživati, educirati se i tražiti odgovore.
Nisam ni pomišljala da će me to jednoga dana dovesti do vlastitog poslovanja. U tom trenutku jako mi je važna bila i podrška ljudi oko mene – bez nje bi sve bilo puno teže. Danas imam svoj studio ONA u Mokošici, održala sam niz besplatnih predavanja i radionica o ženskom zdravlju, a kroz edukaciju i ciljane vježbe pomažem ženama da bolje razumiju svoje tijelo i ponovno steknu osjećaj kontrole nad njim.
Mislim da mi je upravo vlastito iskustvo pokazalo koliko je ženama važno da ih netko sasluša, razumije i pokaže im da postoji put naprijed. Jer znam da pomoć postoji – samo se o njoj još uvijek premalo govori.
Koliko si znala o dijastazi i jesu li te dirala pitanja koja si sigurno slušala nakon mjeseci od poroda – jesi li opet trudna?
Kada sam rodila treće dijete, o dijastazi sam znala vrlo malo. Imala sam blažu dijastazu i nakon prvog djeteta, radila sam neke vježbe online i tijelo se oporavilo, ali tada se nisam dublje bavila tom problematikom niti sam zapravo razumjela što se događa. Bila sam i puno mlađa, što je sigurno igralo određenu ulogu.
A pitanje „Jesi li opet trudna?“ slušala sam toliko često da se znam našaliti da bih, da sam svaki put stvarno bila trudna kada su me to pitali, danas imala barem desetero djece. Zanimljivo je da je moj trbuh devet mjeseci nakon poroda bio veći nego neposredno nakon poroda. Kod mene je tome pridonosio način disanja i upravljanja tlakom u trupu, zbog čega je trbuh dodatno izgledao ispupčeno.
Ne znam, valjda je do mog karaktera, ali mene ta pitanja zapravo nisu dirala. Na njih bih se samo nasmijala i rekla: „To nisam ja, to je moja dijastaza.“ Neki ljudi nisu ni znali što je dijastaza pa bih im objašnjavala o čemu se radi. Zapravo sam tada prvi put osvijestila koliko je znanje o toj temi ograničeno.
Jesi li mogla doći do pravih informacija o stanju svog tijela nakon trećeg poroda i kako se „riješiti“ stomaka?
Uh, to je bila avantura! Ajme, nema gdje nisam pitala, istraživala i tražila. Koliko sam samo noći, dok sam dojila, provodila tražeći odgovore na ono što me snašlo. U početku sam se osjećala kao da sam jedina s tim problemima jer je svima ostalima sve bilo super. Koja kriva pretpostavka!
Na internetu ima dosta marketinških trikova. Nailazila sam na sadržaje o prolapsu, dijastazi ili herniji, a kada bih pokušala doći do konkretnijih odgovora, često bih se razočarala. Sve bi se svelo na tri vježbe za ovo, dvije za ono, a meni je nedostajalo razumijevanje tijela kao cjeline i odgovora na pitanje zašto se nešto uopće događa. Najviše korisnih informacija pronašla sam kod stranih stručnjaka i u stranim grupama u kojima su žene sa sličnim problemima tražile odgovore.
I tada mi se otvorio cijeli jedan svijet. Shvatila sam – nisam sama.
Ono što me posebno frustriralo bilo je to što je velik broj žena za tu problematiku saznao tek nakon što im se dogodila. O tome se jednostavno nije dovoljno pričalo. Danas je situacija ipak bolja nego kada sam ja krenula tražiti odgovore, ali još uvijek ima puno prostora za edukaciju i osvještavanje.
Koliko sam upoznata, počela si sama raditi na tome, odlučna da se pozabaviš svojim zdravljem na pravi način – što su u tome bili tvoji prvi koraci?
Ovo je stvarno duga priča.
Tri tjedna nakon poroda shvatila sam da nešto nije u redu s tijelom. Krenula sam tražiti informacije i na hrvatskom jeziku gotovo ništa nisam pronalazila. Jedino na što sam tada naišla bio je stari forum na kojem se godinama gotovo ništa novo nije pisalo. Onda sam naišla na strane grupe koje su govorile o problemima ženskog zdravlja. U komentarima sam pronašla žene s hrvatskim imenima, javila im se u inbox i ostavila broj da mi se jave.
S njima sam napravila WhatsApp grupu. Predstavile smo se i shvatile da imamo vrlo slične probleme, a dolazimo iz različitih dijelova Hrvatske. Kada je grupa došla do dvanaest članica, odlučile smo napraviti Facebook grupu Zdjelično dno 3.0, kako se više ne bismo iznova predstavljale novim članicama i kako bi ono što smo do tada saznale bilo dostupno ženama na hrvatskom jeziku.
Danas ta grupa broji više od 2.700 žena i raste svakim danom.
Paralelno sam počela učiti. Plaćala sam različite online programe, pokušavala, griješila, nekad bi mi bilo bolje, nekad čak i gore. Onda sam shvatila da želim razumjeti zašto se nešto događa, a ne samo naučiti nekoliko vježbi. Zato sam krenula upisivati edukacije. Mjesecima sam išla u Zagreb dok sam najmlađe dijete još dojila, a nekada bih i njega vodila sa sobom. Danas se pitam odakle mi tada tolika volja i snaga da krenem sve ispočetka i budem toliko uporna. Ako ne bih bila zadovoljna jednom edukacijom, upisala bih drugu. I tako sam sve dublje ulazila u tematiku i više nije bilo natrag.
Danas mi je to postao posao i moram priznati da uživam. A najveća nagrada su mi poruke žena koje mi kažu da napokon mogu napraviti nešto što mjesecima prije nisu uspijevale.
Koliko se otvoreno razgovara o tim poteškoćama sa zdravljem koje žene proživljavaju nakon poroda – od dijastaze, do svih poteškoća poput inkontinencije i sl.?
Nedovoljno! Zato sam ja sada tu da to malo promijenim. O tome redovito govorim na svojim edukacijama i predavanjima. O dijastazi se danas ipak govori više nego prije, dijelom i zato što uz funkcionalnu komponentu može imati i estetsku. Ali o prolapsu, inkontinenciji i drugim poteškoćama povezanima sa zdjeličnim dnom još uvijek se govori premalo. Sjećam se jednog razgovora u ženskom društvu nakon mog poroda. Netko je pitao kako je beba. Rekla sam da je beba dobro, ali da ja nisam.
A onda su se žene počele otvarati. Jedna je rekla da ne može kihnuti, druga da ne može poskočiti, treća da se ne može nasmijati bez da joj pobjegne mokraća. Bila sam šokirana. Ne zato što su imale te probleme, nego zato što su ih prihvatile kao nešto s čime jednostavno moraju živjeti.
Tada sam još više shvatila koliko je važno pričati o tome. Ako ne znamo da postoji mogućnost pomoći, kako ćemo je uopće potražiti?
Tijelo nakon trudnoće i poroda možda više nikada neće izgledati potpuno isto – i ne mora. Ono što mi je puno važnije jest može li žena normalno disati, kretati se, podizati dijete, vježbati, trčati, kihnuti, smijati se i živjeti bez stalnog razmišljanja o tome što joj tijelo dopušta.
Što su najčešća stanja s kojima se susreću rodilje nakon poroda, godinama su se neke stvari držale „normalnima“ i po tom se pitanju ništa nije radilo – a značajno su utjecale na kvalitetu života?
Žene nakon poroda mogu se susresti s različitim poteškoćama – inkontinencijom, prolapsom organa zdjelice, dijastazom, hernijom, bolovima u križima i zdjelici, bolovima u području pubične simfize i sakroilijakalnog zgloba, osjećajem težine u zdjelici, bolnim odnosima i drugim poteškoćama povezanima sa zdjeličnim dnom.
Neke od tih tegoba žene godinama normaliziraju ili o njima jednostavno ne govore jer im je neugodno. Mislim da je jedan od problema to što smo generacijama učene da je nakon poroda najvažnije da je dijete dobro, a majka će se već nekako snaći.
Ne želim ženama stvarati strah niti govoriti da svaki problem nakon poroda znači da s njima nešto ozbiljno nije u redu. Upravo suprotno. Želim da znaju da mogu razgovarati o onome što osjećaju, potražiti odgovarajuću stručnu procjenu i podršku te da ne moraju određene tegobe automatski prihvatiti kao nešto s čime će živjeti zauvijek.
Nedavno mi je, primjerice, došla žena u šezdesetima s bolovima u zdjelici. Kroz razgovor sam shvatila da cijeli život nije podizala više od pet kilograma jer joj je tako bilo savjetovano. I upravo tu želim napraviti razliku.
Cilj nije prestati raditi nešto. Cilj je, kada je to moguće i primjereno, pronaći način kako se tome sigurno vratiti.
Educirala si se za instruktora pilatesa spec. za zdravlje zdjeličnog dna… ustvari je najvažnije raditi ispravne vježbe i dati ispravne savjete … koliko se ljudi uopće time bavi u našoj zemlji, gradu?
Po struci sam profesor, dugo sam radila u turizmu i cijeli život sam u sportu. Ali kada sam se počela ozbiljnije baviti ovom tematikom, prvo sam željela bolje razumjeti anatomiju i način na koji tijelo funkcionira.
Budući da sam godinama vježbala pilates, edukacija za instruktora pilatesa bila je logičan slijed. Nakon toga dodatno sam se educirala za vježbanje u trudnoći i postpartumu, korektivne vježbe u trudnoći i postpartumu te za područje zdjeličnog dna. Ljudsko tijelo me jednostavno počelo fascinirati, posebno žensko tijelo, jer ono tijekom života prolazi kroz velike promjene i nevjerojatne prilagodbe.
Prije četiri godine broj ljudi koji su se bavili ovim temama bio je puno manji. Danas vidim da ih je sve više, što me veseli. U Dubrovniku postoje stručnjaci koji se bave različitim segmentima ženskog zdravlja i oporavka, dok sam ja svoj rad odlučila usmjeriti upravo na edukaciju žena, prilagođeno vježbanje i funkcionalni pristup nakon trudnoće i poroda. Koliko mi je poznato, zasad nisam naišla na nekoga tko na lokalnom području objedinjuje te elemente na isti način. To mi često potvrde i same klijentice kada dođu kod mene i kažu da se s takvim pristupom prije nisu susrele. Znaju me pitati: „Zašto se ovako ne radi češće?“ Na to nemam odgovor, ali upravo mi takve reakcije potvrđuju da za ovakav način rada postoji potreba.
Nije isto raditi s osobom koja nema nikakvih poteškoća i sa ženom koja se nakon poroda pokušava vratiti normalnom funkcioniranju. Ja znam kako je kada određenu vježbu ne možeš napraviti ni iz desetog pokušaja.
Jedna mi je kineziologinja tijekom edukacije rekla rečenicu koja mi se urezala: „Formalno znanje svatko može steći, ali ono što ti imaš, a to je osobno iskustvo – to je nešto neprocjenjivo.“
Mislim da mi upravo kombinacija kontinuirane edukacije i vlastitog iskustva omogućuje da ženama pristupim s puno razumijevanja.
Kad se pročulo da se ovime baviš, je li te iznenadio broj žena koje su zatražile pomoć, tim više što neke imaju poteškoće i desetljećima nakon poroda?
Više me iznenadilo koliko je velika potreba, a koliko je dugo nedostajalo ovakve vrste podrške. Dok sam još bila u počecima svog oporavka i edukacije, željela sam stvoriti nešto što je meni tada trebalo. Prvo sam željela da me netko sasluša. Drugo, da se moji problemi ne umanjuju niti automatski normaliziraju. I treće, da dobijem smjer – kome se obratiti i što mogu napraviti za sebe.
Upravo sam takav prostor pokušala stvoriti u svom studiju ONA u Mokošici.
Budući da ni sama puno puta nisam imala gdje s djecom kada sam imala obaveze, odlučila sam da studio bude kids friendly. Žene mogu dovesti djecu sa sobom, a nekima je upravo to olakšalo odluku da odvoje vrijeme za sebe.
A što se tiče žena koje dolaze godinama nakon poroda – da, takvih ima. Neke godinama imaju poteškoću koja je započela nakon trudnoće ili poroda, a nikada je nisu ozbiljnije adresirale. Zato uvijek kažem: nikada nije kasno potražiti pomoć.
Ne možemo unaprijed obećati kakav će biti ishod niti koliko će proces trajati, ali godine koje su prošle od poroda same po sebi nisu razlog da žena odustane od traženja pomoći.
Je li ženama nužno skrenuti pažnju da nisu svake vježbe dobre i korisne za njihovo postporođajno stanje kad se krene u teretane i studija na „učvršćivanja“ i pokušaj povratka tijela u prijašnje stanje?
Apsolutno. I tu bih prije svega voljela promijeniti ideju da se žena nakon poroda mora što prije „vratiti na staro“. Tijelo je prošlo trudnoću i porod i nekada mu nije potrebno „učvršćivanje“, nego prije svega razumijevanje što se dogodilo, procjena trenutnog stanja i postupan povratak opterećenju.
Nije svaka vježba loša niti postoji univerzalna lista vježbi koje žene nakon poroda ne smiju raditi. Problem nastaje kada se isti program primjenjuje na sve, bez obzira na to kako je protekla trudnoća i porod, postoji li dijastaza, osjećaj težine ili pritiska u zdjelici, prolaps,
inkontinencija, bol ili neki drugi simptom. Vježba koja je jednoj ženi potpuno primjerena, drugoj u tom trenutku možda neće biti.
Zato odlazak u teretanu ili studio sam po sebi nije problem — dapače, želimo da se žene vrate kretanju, treningu i svemu što vole. Ali između poroda i povratka punom treningu ponekad nedostaje jedna važna karika: postpartalna procjena i, kada je potrebna, rehabilitacija.
U nekim europskim zemljama i drugdje u svijetu postoje fizioterapeuti posebno educirani za zdjelično dno i postpartalni oporavak. Žena koja nakon poroda ima određene simptome može proći stručnu procjenu i, ako postoji potreba, rehabilitaciju prije ili paralelno s povratkom zahtjevnijem vježbanju. Kod nas takva specijalizirana skrb još nije sustavno razvijena i dostupna ženama na način na koji bih voljela da jest. Često se događa da
žena zapravo ne zna kome se obratiti — ginekologu, fizioterapeutu, treneru — pa ostane negdje između tih područja.
Upravo zato mislim da nam treba puno više edukacije, ali i suradnje različitih struka. Cilj nije ženi stvarati strah od pokreta niti joj govoriti što „ne smije“, nego joj pomoći da razumije svoje tijelo i da se postupno i sigurno vrati aktivnostima koje želi. Nekoj će trebati više vremena i individualnog rada, a neka će vrlo brzo biti spremna za veća opterećenja. Postpartum nije dijagnoza, ali nije ni razdoblje koje bismo trebali ignorirati.
Važno je naglašavati da sve ovo, a osobito dijastaza, nije samo estetski problem?
Tako je.
Dijastaza nije samo estetski problem niti je riječ samo o tome koliko je centimetara razmak između trbušnih mišića. Kod dijastaze dolazi do promjena na linei albi, vezivnoj strukturi koja povezuje dvije strane ravnog trbušnog mišića, pa je važno gledati i njezinu funkciju, sposobnost stvaranja napetosti i funkcioniranje trbušne stijenke u cjelini. Kod nekih osoba uz dijastazu može biti prisutna i hernija, zbog čega je važno razlikovati ta dva stanja i, kada postoji sumnja na herniju, uputiti ženu liječniku na odgovarajuću procjenu. Zato dijastazu nikada ne promatram samo kroz izgled trbuha, nego kroz funkciju cijelog sustava.
Kako žena diše, kako upravlja tlakom u trupu, kako se kreće, ima li pritom druge simptome i može li bez poteškoća obavljati ono što želi u svakodnevnom životu?
Žene mi se ponekad prvotno jave zbog dijastaze, a onda kroz razgovor shvate da postoji još neka tegoba koju su godinama smatrale normalnom – osjećaj težine, curenje mokraće ili određena bol.
Zato oporavku ne volim pristupati kroz samo jedan dio tijela.
Postoje li stanja koja se ne mogu riješiti i je li cijeli taj postupak dugotrajan?
To je vrlo individualno i upravo zato ne volim ženama obećavati ni rezultat ni rok.
Kod nekih žena s dijastazom moguće je postići vrlo veliko poboljšanje, ali samo „zatvaranje razmaka“ nije jedino mjerilo uspjeha. Važno je kako trbušna stijenka funkcionira i kako žena upravlja opterećenjem i tlakom tijekom svakodnevnog života i vježbanja. Kod prolapsa postoje različiti stupnjevi i različite mogućnosti liječenja i upravljanja simptomima, o čemu je važna procjena odgovarajućeg zdravstvenog stručnjaka. Prilagođeno kretanje i vježbanje mogu biti dio šireg pristupa, ovisno o individualnom stanju žene.
Kod hernije također je važno naglasiti da je vježbanje ne može anatomski „zatvoriti“. Tu je posebno važna medicinska procjena, dok se kroz odgovarajuće kretanje može raditi na funkciji, snazi i načinu na koji tijelo podnosi opterećenje.
A koliko cijeli proces traje?
To je možda najteže pitanje jer ne postoji univerzalni rok. Moj put trajao je otprilike godinu i pol, ali išla sam puno duljim putem – kroz vlastite pokušaje i pogreške, različite online programe, učenje i traženje odgovora.
Kod nekih žena promjene se primijete relativno brzo, dok drugima treba puno više vremena. Zato im ne želim obećavati rokove. Želim im dati znanje, alate i smjer te, kada je potrebno, uputiti ih na odgovarajućeg zdravstvenog stručnjaka.
Jer upravo zato sam sada tu – da ženama njihov put bude lakši, jasniji i s više podrške nego što je bio moj.
