Od 4. do 14. kolovoza 2026. održava se 23. Ljetna škola filma Šipan, a za dočekati toliki rođendan važno je imati nekoga tko stalno, neumorno i entuzijastično “gura” naprijed. Zato u našoj rubrici ovog vikenda u rubrici Od A do Ž ugošćujemo, koga drugog, nego Mira Bronzića! Valja pročitati što bi on zatražio od mecene koji bi “široke ruke” podržao ovaj festival i kulturne sadržaje na otoku i zašto Miro kaže: jedan je Andro i jedna je Orsula, ali…
23 godine festivala na Šipanu. Što te je stalno tjeralo naprijed i jesi li ikad (i zbog čega) bio na granici da odustaneš?
Uvijek isto, neki spoj lokalpatriotizma i želja da se baš na mom Šipanu nešto organizira, a da to bude nekako i posebno, ljubav prema filmu, zapravo šire prema svim vrstama audiovizualnih sadržaja, te svijest o velikoj potrebi koja je nužna u našem društvu, a nažalost institucionalno gotovo da je nema. To je potreba za edukacijom djece i mladih na području medijske pismenosti.
Bilo ja naravno trenutaka kad se zapitate što sve ovo meni treba, ali zadovoljstvo rezultatima koje postižemo, a zadnjih godina nekako i neprekinuti kontinuitet, presude da se lako ili bar lakše prebrode te krize.
Bez kojih suradnika i ljudi ne bi izdržao sve ono što zahtjeva takav festival i to na otoku?
Prije svega bez podrške svoje obitelji, onda definitivno bez kolege Nilsa Neuberta koji je kad je u pitanju Ljetna Škola filma Šipan u svemu ravnopravno sa mnom. U organizaciji ove sad aktualne 23.LJŠFŠ priključili u nam se mladi kreativni dio Sara Dolički i Marijan Urđević pa ću i njih izdvojiti, ponajviše, nadam se, radi budućnosti. Naravno, velik je tu broj ljudi koji su na ovaj i onaj način direktno ili posredno pomogli i pomažu sve ove godine, ali evo iskreno, čini mi se da bez ovih navedenih ne bi izdržao, a bez svega ostalog dovoljno smo mi uporni, tvrdoglavi i snažni da bi, siguran sam, izdržali.
Da nađeš mecenu koji će ti dati bezrezervnu i bogatu podršku, što bi prvo napravio za festival?
Gdje se takvi nalaze he he he. Prvo, to bi morao biti mecena koji bi morao igrati po našim pravilima, koliko god on bio mecena. Evo nisam siguran, nisam nikad razmišljao o takvom meceni, ali evo prvo što bi napravio jest da bi osigurao bar dvije večernje brodske linije s Gradom, a zatim bi volio negdje na Šipanu, znam otprilike i gdje, napravit nešto slično kao što je Andro napravio na Orsuli. Jedan je Andro, jedna je Orsula, ali kažem nešto slično, autentično morsko mediteransko kino s pripadajućom infrastrukturom za kino i druga multimedijalna događanja.
Što ti je najveća nagrada za sve to što radiš?
Hm, iskreno, ali ako je zaista iskreno, a to s godinama naučite prepoznati, tapšanje po ramenu uz pohvalu da radimo dobru i pravu stvar, posebno kad to dođe od ljudi do čijeg mišljenja i stava vam je stalo. Zvuči malo filozofski i može se primijeniti na život općenito, ali tako je.
Jesi li zadovoljan odjekom u javnosti koji festival izaziva ili smatraš da neki veći “šušur” oko svega nije niti bitan?
Pa evo, na prethodno pitanje sam odgovorio da mi je stalo do mišljenja meni bitnih ljudi, naravno, bitno mi je i mišljenje i kritika svih ljudi, a ono se između ostalog formira i kroz taj nekakav odjek u javnosti. Tako da bio bi lažno skroman kad bih rekao da na tome ne radimo i da nam nije bitno. Jednostavno, ne možete drugačije. E sad, sam „šušur“ – meni se čini da je za koncept projekta, događanja, festivala, kako god to zvali, za koji smo se mi odlučili, mjera taman tu negdje kako i želimo. Na karti filmskog stvaralaštva djece i mladih odavno smo prepoznati na međunarodnoj razini. Gosti koji su nas jednom posjetili uvijek nam se rado vraćaju, upravo zbog te jednostavne i domaćinske atmosfere, a opet sa malo šušura da se osjete važni, ali bez nekog posebnog glamura. Zapravo je zanimljivo kako je to nekad i velikim zvijezdama iz svijeta filma prava kombinacija.
Da ti netko ponudi da ga preseliš na kopno, bi li pristao ili… otok i atmosfera otoka ljeti ipak određuju sve?
Osobno sudjelujem u organizaciji nekih projekata koji se dotiču slične tematike kao LJŠFŠ. Mislim prvenstveno na DUFF festival u Gradu. No, kad je u pitanju Ljetna škola filma Šipan, onda zaista čvrsto mislim da ovakav koncept u kojem se ona odvija na Šipanu, bi se teško mogao preseliti i kopirati bilo gdje na kugli zemaljskoj. Jednostavno, tu se ispreplelo previše faktora koji čine edukativnu, sociološku, društvenu, pa ako hoćete i turističko -gospodarsku komponentu kolovoza na Šipanu. Nije nevažan podatak da se ljeto na Šipanu dijeli na tri dijela: prije, za vrijeme i nakon LJŠFŠ i to u svim segmentima života.
Po čemu je Šipan, za tebe, poseban otok?
Poseban je jer je moj, ja volim puno otoka, gradova, mjesta, ali samo je jedan moj. Iako već godina na otoku ne živim stalno, stalno mu se vraćam i tako će biti dok dišem jer kako ono kaže pjesma: „samo jedno mjesto na svijetu se zove dom“
Što je otok zadržao od Mediterana kakav je nekad bio, a što je izgubio?
Definitivno je, bar dijelom, zadržao taj mediteranski duh života. Primjerice, sasvim je normalno da se ljudi u kafiću razgovaraju sa stola na jednom kraju tarace s ljudima za stolom na drugom kraju i da pri tome se svi uključuju u raspravu, a nitko zapravo ni ne zna od čega je priča krenula. No ono što je izgubio, ili čini mi se da definitivno gubi tijekom sezone jest – smisao Mediterana kakav je nekad bio. Dok je zimi otok definitivno u duhu Mediterana kakav je nekad bio i u smislu poimanja ritma života usklađenog s prirodom, rada i odmora, mora i prirode kao načina života, a ne kao kulise i u smislu vremena koje je bitno samo kad će se svanut ili kad će pasti mrak, te hoće li biti manje ili više ili neće uopće biti kiše itd…. E, u sezoni je situacija potpuno drugačija i svo ovo pada u vodu, a živi se u ritmu New Yorka. Vremena su se promijenila i ja to razumijem, jer živjeti se mora i nije to slučaj Šipana već globalni fenomen turizma… Ne znam je li to neki novi „Mediteran kakav će biti“, ali volio bi da se pronađe neki balans na dobrobit svih nas.
Koliko je teško složiti program za festival i od čega ne odustaješ “ni pod koju cijenu”?
Pa kad bi bilo bez izazova, onda bi previše upali u rutinu i bojim se da to ne bi bilo to.
Ovako uvijek težimo uvesti neku novinu i u radionički i u kino program i u onaj ostali popratni večernji program. Naravno, sve to uvijek mora stati u okvir raspoloživog budžeta. Kada je otok u pitanju, tu je čitav niz drugih ograničavajućih faktora, od već spomenutih loših večernjih konekcija s kopnom do zaista velikog ograničavajućeg faktora, a to su smještajne jedinice. Nažalost, hotel u Šipanskoj Luci ne radi već godinama i vi da bi nekog smjestili na jednu noć u kolovozu, to morate okvirno znati najkasnije u veljači itd. Ipak, ni pod koju cijenu ne odustajemo od nečega za što znamo da će biti pun pogodak za našu ciljanu publiku, pa bili to radionički ili kino programi.
Pitaju li te – pa, zaboga Miro, ne bi li ti bilo bolje da malo odmaraš, pa ljeto je?
Pitaju, pitaju. I sam se kao što sam naveo, pitam, često, ali ne znam, jače je to… Radim u Muškom učeničkom domu i na godišnji obično odlazim tek u drugoj polovici srpnja nakon provedenih upisa. Toliko o onoj fami 3 mjeseca GO u prosvjeti. I onda punom parom u LJŠFŠ čije pripremne radnje zapravo nekad, manje – više traju i cijele godine. Svatko ima svoje ljeto…
Zašto je po tvom mišljenju važan film kao stvaralaštvo u životu djece i mladih i je li i za tebe kino na otvorenom najljepši ljetni doživljaj?
Već sam malo gore načeo temu – nikad važnije potrebe za edukacijom djece i mladih na području medijske, a uže bi mogli gledati i filmske pismenosti. Filmska umjetnost je, a rekli su to puno kompetentniji od mene, u najužoj korelaciji s gotovo svim granama umjetnosti i mnoge zapravo i sadrži u sebi. Današnja djeca i mladi siguran sam dnevno pogledaju, što aktivno što nažalost i pasivno, više kadrova nego što godišnje pročitaju slova ili konzumiraju bilo koji oblik druge umjetnosti. Po mom skromnom mišljenju, davno je trebalo početi razmišljati o filmskoj umjetnosti, ne kao o nekom izbornom, nego obaveznom programu u školskom kurikulumu. Jer, u današnje vrijeme, mislim da će se mnogi složiti, ako u takvom programu imamo likovnu i glazbenu umjetnost kao neke baze i neka ih naravno, filmska umjetnost je tu negdje…
Kad smo kod kina na otvorenom, moram priznat da sam veliki zaljubljenik u AV tehniku i da volim pratiti zadnja dostignuća tehnike kad je u pitanju i slika i zvuk i raznorazni efekti u najmodernijim dvoranama. Ima to svoje prednosti, naravno, posebno za neke filmske naslove, ali za neke filmove, a mi se trudimo u programu imati što više takvih, ambijent ljetnog kina na otvorenom pod zvijezdama ne može ništa zamijeniti.
Često se čuje za djecu i mlade da žive bez koncentracije, stalno uz ekrane i površne brzogutajuće sadržaje, kakvo je tvoje iskustvo – i iz profesionalnog posla i iz ovog vezanog uz filmsko stvaralaštvo?
Mnoga istraživanja su provedena i provode se na ovu temu i rezultati su zaista porazni i zabrinjavajući. Čini mi se da je ekranizam postao ovisnost i/ili bolest uz bok nekim drugim dijagnozama na čijoj se prevenciju puno radi. Ovo nije od jučer i godinama smo svjedoci tih promjena, samo kod nas je do prije koju godinu bilo fora i smatrali smo jako pametnog roditelja koji bi rekao: „Vidi je, ona ti ima 2 ipo godine, a sama pokrene crtić na youtube“, u smislu prepametnog i naprednog djeteta, pa do danas kad smo na takvu izjavu dorasli i postali svjesni i bar malo savjesni da se radi o ne baš odgovornom roditelju. Nekako smo svi svjesni toga, ali ne poduzima se, posebno ne institucionalno, gotovo ništa, ili jako malo, a krajnje je vrijeme, jer čini mi se da smo na putu da se pola generacije upisuje u prvi razred, a drugo pola odgađa, a kasnije još pola ide po nekim prilagođenim i individualiziranim programima. Na tragu ovog je i dio odgovora iz prethodnog pitanja, nama su u kurikulumu već od vrtića potrebni novi programi. Zabranama i ostavljanjem mobitela doma ili u ormaru u školi ćemo uvesti nešto reda, ali tako ovaj problem sigurno nećemo riješiti!
Govoreći o svojim iskustvima odgovorno tvrdim da se u djeci krije tolika količina neiskvarene kreativnosti za koju treba samo mala iskrica da se pokrene, ali na pravi način, a onda već tako stvaramo mlade aktivne ljude, već tada s nužnom dozom kritičkog mišljenje i sagledavanja svijeta oko sebe, stvaramo i već tada radimo na razvoju publike u kulturi i radimo na kulturi društva u najširem smislu.
Uputi nam poruku – zašto bi trebali doći na Šipan dok traje festival?
Ako nikad niste bili na Šipanu za vrijeme trajanja Ljetne škole filma Šipan, teško je riječima opisati tu atmosferu. To se jednostavno mora doživjeti. Zato vas pozivam da dođete, pogledate dobar film, upoznate naše mlade autore, kao i autore filmova iz večernjeg kina, i zajedno s nama budete dio jedne lijepe ljetne priče koja traje već 23 godine.
Ako volite kino pod zvijezdama, razgovore s autorima i neformalna druženja nakon projekcija, mediteransku jednostavnost i osjećaj da niste došli na još jedan događaj, nego u nečiji dom, onda je Šipan pravo mjesto za vas. Ljetna škola filma Šipan nije festival na kojem ste samo publika. Ovdje ste dio priče. Djeca i mladi stvaraju filmove, uče, druže se i odrastaju, a svi ostali na nekoliko dana postaju dio jedne zajednice koja živi film od jutra do kasne večeri. Možda sasvim slučajno, a možda i ciljano, završite i kao protagonist nekog dječjeg filma – to se kod nas nikad ne zna…
Nadam se da ćete nakon prvog dolaska poželjeti vratiti se ponovno, baš kao što to čine mnogi naši gosti.
