Nedavno u Galeriji Flora, a sutra u impozantno velikom Kontrapogonu, novom izložbenom prostoru TUP-a predstavlja svoje radove svestrana dubrovačka umjetnica Katarina Ivanišin. Bio je to povod za razgovor.
Vaša izložba otvara i novi prostor u TUP-u, nekadašnju industrijsku halu. Koliko je zahtjevno odabrati radove za pojedine izložbene prostore – pogotovo kad nije riječ o klasičnim galerijama?
Prostor svakako utječe na odabir radova. Kontrapogon u TUP-u, gdje u ponedjeljak, 3. kolovoza, otvaram izložbu Između tragova, posve je drugačiji prostor od galerije Flora, u kojoj sam izlagala tijekom srpnja, prije svega zbog svojih dimenzija. Flora je intiman izložbeni prostor, dok je Kontrapogon bivši industrijski prostor od više od 300 četvornih metara, s vrlo visokim stropovima.
Ipak, vjerujem da je moguće postići sličnu atmosferu bez obzira na veličinu prostora, dobrim odabirom radova, promišljenim postavom i svim ostalim elementima koji čine jednu izložbu, poput rasvjete i sl. Ali najvažnije je da je ono što se izlaže kvalitetno.
Što se postava tiče, jako volim timski rad i dijalog sa suradnicima u traženju najboljeg rješenja. Zapravo, volim kada likovni postav radi netko drugi, naravno uz moje aktivno sudjelovanje u donošenju odluka. Jednako je važno imati kvalitetnu osobu za tehnički postav, a na obje izložbe koje sam spomenula imala sam sreću surađivati s izvrsnim ljudima, i što se likovnog i tehničkog postava tiče.
Koliko je umjetnicima dragocjeno iskustvo koje stječu “po svijetu”, pogotovo u promišljanju koncepata svojih izložbi? Imate neki koji Vas je posebno dojmio?
Takvo iskustvo nije dragocjeno ako se slijepo prenosi u vlastiti rad, ali svakako može biti vrlo inspirativno. Kao studentica stekla sam prvo iskustvo na dodiplomskom, a zatim i na poslijediplomskom studiju na Royal College of Art, gdje smo kroz intertim i završne izložbe zajedno osmišljavali i postavljali izložbene prostore. To je posebno zahtjevno kod grupnih izložbi jer zahtijeva mnogo kompromisa, ali upravo zato predstavlja lijepo i vrijedno iskustvo.
Možda će zvučati neobično, neću za početak istaknuti umjetnički muzej. Posebno volim postave muzeja poput Victoria and Albert Museuma i British Museuma u Londonu. Još uvijek pamtim izložbu Alexander McQueen: Savage Beauty, iako sam je gledala prije puno godina. Jednako me se dojmila i izložba Hajj: Journey to the Heart of Islam u British Museumu. Posebno zato što je hodočašće prikazala iz povijesne, prostorne i osobne perspektive. Spojem suvremene umjetnosti i povijesnih predmeta omogućila je dublje razumijevanje iskustva hodočašća te pokazala kako ono i danas ostaje snažno duhovno iskustvo.
Od umjetničkih postava dojmio me se Muzej umjetnosti MASP u São Paulu, na koji mi je nakon povratka iz Brazila skrenuo pozornost moj brat. Postav muzeja osmišljen je kao otvoren i slobodan prostor u kojem umjetnička djela, postavljena na prozirne staklene štafelaje koje je dizajnirala arhitektica Lina Bo Bardi, stvaraju dojam da lebde u prostoru. Umjesto unaprijed zadanog smjera obilaska, posjetitelji sami biraju svoj put kroz galeriju, promatrajući slike iz različitih kutova i vlastitim ritmom. Slike su kao kipovi, može ih se gledati i sprijeda i straga. Dodatnu posebnost čini činjenica da su podaci o autoru i djelu smješteni na poleđini staklenih nosača pa se susret s umjetninom događa bez početnih predrasuda ili utjecaja njezina ugleda. Takav postav naglašava neposredan vizualni doživljaj i potiče osobniji odnos između promatrača i umjetničkog djela.
Završili ste likovnu akademiju u Londonu gdje ste i živjeli i radili… jeste ikad požalili što ste se vratili, jeste ikad pomislili da ste nešto u karijeri i životu propustili povratkom?
Ne mogu reći da mi to nikada nije palo na pamet. U Londonu sam živjela više od deset godina. Tamo sam predavala slikarstvo na umjetničkoj akademiji, bila u stalnom kontaktu sa svojim kolegama s kojima sam studirala, prodavala više slika…
Mislim da su danas prijelazi iz jednog grada ili države u drugu puno jednostavniji. No kada sam se ja vratila, prije gotovo dvadeset godina, Hrvatska još nije bila članica EU, bilo je vrlo teško živjeti u Hrvatskoj i istodobno nastaviti graditi karijeru u Engleskoj. Bilo je izazovnih razdoblja.
Royal College of Art i danas je jedna od najtežih umjetničkih škola za upis u Velikoj Britaniji i ondje nosi veliku težinu, usporedivu s ugledom koji Cambridge ili Oxford imaju u drugim područjima. Tada su primali dvadeset studenata slikarstva na godinu. Kada sam se vratila u Hrvatsku, malo je tko uopće bio čuo za taj fakultet pa je i to bila velika promjena.
Ali žaljenje nije dio mog karaktera. Iskreno volim slikarstvo i sretna sam što se njime mogu baviti, no ne mislim da je ono jedini smisao života. Nakon Londona još sam se nekoliko puta selila i naučila sam prihvatiti nove okolnosti, umjesto da se osvrćem na ono što je moglo biti…Znamo kako je završila Lotova žena. Uglavnom mi je svugdje dobro.
Volim našu domovinu i volim Grad. Lijepo mi je živjeti i u Zagrebu. Mislim da sam ovdje ostvarila mnogo lijepih stvari, i profesionalno i privatno. Postoje trenuci u životu koje je jedino moguće razumjeti među ljudima koji su odrasli u sličnim okolnostima kao i vi, i to su lijepi momenti.
Vaš umjetnički rad je zapravo uvijek refleksija prirode koju, kao da “propuštate” kroz sebe u nekom reduciranom obliku čistog osjećaja… otkud i otkad ta poveznica – zašto je priroda toliko bitna u vašem životu, potom radu….
To je nekako počelo sasvim intuitivno. Ima li to veze s tim što smo kao djeca gotovo svaki vikend provodili na Pelješcu, u nekoj vrsti divljine, ne znam sa sigurnošću. Danas je ta tema vrlo aktualna, ali ja sam odavno postala svjesna da umjetnost koja svoju inspiraciju traži isključivo u drugoj umjetnosti, pogotovo u djelima suvremenika, nema puno smisla. Volim pratiti što rade suvremenici i uvijek me razveseli kad vidim dobar rad, ali to nije moj izvor inspiracije. Stari majstori – da. Priroda – svakako.
U tome se može biti i pomalo pragmatičan. Stephen Farthing, koji je bio vanjski ispitivač na Royal College of Art, jednom mi je, kada sam mu rekla kako je u Londonu teško pronaći motive povezane s prirodom, a tada su me jako zanimali Leonardovi crteži Deluge, odgovorio: „Uključi kuhalo za vodu i promatraj kako voda vrije.“
Prirodu ne želim kopirati. Slika je slika i od toga ne bježim. Priroda ima univerzalan karakter, ona nas uvijek vodi prema nečemu što je veće od nas samih.
… a to ste posvjedočili i kroz svoj rad u dubrovačkom Prirodoslovnom muzeju kada ste se vratili iz Londona …ako se ne varam, bili ste pravi “pionir” u organiziranju radionica s djecom… koje su danas uobičajena praksa… zadržali ste afinitet prema pedagoškom radu kroz umjetnost i opet povezivanje s prirodom i na svojim daljnjim poslovima… to je konstanta Vašeg života… koliko je bitan taj rad s djecom i koliko je teško osmisliti kvalitetan sadržaj koji ih educira na pravi način?
To je doista bilo fenomenalno iskustvo. Iako sam ja posao u muzeju tražila iz egzistencijalnih razloga. U Londonu me posebno dojmio način na koji zajednica koristi kulturnu baštinu i uključuje je u svakodnevni život. Zato mi je bilo veliko zadovoljstvo što se, nakon ponovnog otvaranja Prirodoslovnog muzeja nakon gotovo trideset godina, otvorila mogućnost razvijanja takvih programa i u Dubrovniku. To je u velikoj mjeri bilo plod suradnje s tadašnjom ravnateljicom muzeja, koja je muzej doživljavala na vrlo sličan način kao i ja. Zadnjih godina radim u Tehničkom muzeju u Zagrebu i također imam lijepo iskustvo na razvoju programa za različitu publiku.
Uvijek me veseli osmisliti program za publiku, bilo da je riječ o djeci ili odraslima. Dobar program ne smije biti previše školski ni ideološki. Treba poticati razmišljanje, ne smije biti patronizirajući, a meni je važno da bude i zanimljiv, čak i zabavan, osobito kada je namijenjen odraslima.
Cilj takvog rada nije samo prenošenje informacija, nego možda davanje alata koje ljudi mogu sami primjenjivati u nekim drugim situacijama, i izvan muzejskog konteksta.
Nedavno ste imali izložbu u Flori, malom izložbenom biserčiću… sad ste u Kontrapogonu… nikad nije oslabila Vaša povezanost uz i za Grad… iako ste godinama živjeli na relaciji Zagreb-Dubrovnik? Kako biste nazvali tu vezu s Gradom?
Tu mi je ipak dom. Može se lijepo živjeti bilo gdje, ali posebno je lijepo biti na mjestu uz koje vas vežu brojne priče vaših starih, meni se čini. A mi smo ih imali puno od starih tetaka i dundova.
Danas se sa svojim sinovima kupam na Đivovićima i nakon puno godina ponovno skačem sa stijena (jer me sinovi tjeraju). Uvijek me iznova iznenadi činjenica da gotovo svaku stijenu poznajem, u tom pogledu, odozgo. To mi se čini baš zgodno.
Posebno mjesto u Vašem životu ima i Pelješac… što vas vuče tamo…i zadržava?
Slično je kao i s Gradom. Dubrovnik i Drače na Pelješcu doživljavam kao mala, ali istinski svjetska mjesta.
Moj pradjed je još kao petnaestogodišnji dječak otišao trbuhom za kruhom, najprije u Sjevernu Ameriku, a potom u Južnu Afriku, gdje se rodila moja babe. Ipak, ta povezanost s mjestom i s rođacima ostala je snažna i on nam je ostavio lijepu kuću na moru u kojoj uživamo biti.
Što me tamo zadržava? Vjerojatno osjećaj poznatoga i ljudi koje volim, posebno rodica s kojom sam vezana od djetinjstva.
Kad kustosi i povjesničari umjetnosti pišu o Vašem radu i umjetnosti jeste li uvijek zadovolji, naime, koliko je bitno da ti tekstovi nastaju i iz razgovora s umjetnikom…je li to uvijek i sastavni dio pripreme sadržaja za kataloge?
Odlično je kada netko uspije napisati tekst koji dobro interpretira moj rad, jer to nije moj zadatak kao umjetnice. Naravno da prepoznam kada je tekst dobar i volim suradnju s kustosima tijekom pripreme izložbi. Razgovor je važan, ali jednako je važna i sposobnost kustosa da radu pristupe na pametan način.
Mislite li da gledatelji “razumiju” Vašu umjetnost… što bi Vama uopće bilo najvažnije da ona izazove u njima?
Nadam se da su moje slike žive i da nisu tek ilustracija nečega.
Citirat ću jednu osobu s kojom sam se intenzivno družila u mladosti i čija me reakcija na moju izložbu u Flori posebno dirnula. Riječ je o osobi koja je putovala i vidjela puno umjetnosti, iako o sebi u tom smislu piše vrlo skromno. Upravo bih voljela da moje slike komuniciraju s publikom na takvoj, neposrednoj razini, bez obzira na to koliko netko poznaje umjetnost.
„Neki dan sam pošla pogledati tvoju izložbu u Flori. Davno nisam vidjela takve radove od ikoga, igdje. Nisam kritičarka niti sam posebno verzirana u vizualnim umjetnostima, pa je moja komunikacija s tvojim radovima bila potpuno emotivna, doživljajna. Odnijelo me.”
Voljela bih da slike djeluju neposredno, da zaustave promatrača i otvore prostor za osobni doživljaj. Kada netko kaže da ga je umjetnost “odnijela”, osjećam da je djelo ostvarilo ono najvažnije, uspostavilo živ odnos s promatračem. Umjetnost, baš kao i priroda, ima sposobnost zaustaviti čovjeka u njegovoj užurbanosti i pozvati ga na kontemplaciju. Mislim da nam toga nedostaje.
I, koliko je bitan i važan naslov same izložbe, koliko se uopće o tome razmišlja kao bitnom segmentu prezentacije rada?
Volim naslove. Nije mi cilj da budu doslovni pa možda posjetiteljima na prvi pogled nisu sasvim jasni. Ali važno mi je da su meni logični i da proizlaze iz mog promišljanja o mom radu. Naslov je često prvi trag koji uvodi u izložbu. Radije bih da ne objasni sve.
I, za kraj, kakvi su Vaši planovi za dalje?
O planovima je možda najbolje govoriti što manje, ali imam ih.
Izložba Između tragova u rujnu seli u Zadar, u Kneževu palaču, odnosno Galeriju umjetnina Narodnog muzeja Zadar, čemu se iskreno veselim.
Osim toga, koordiniram i dvije izložbe Tehničkog muzeja Nikola Tesla koje će do kraja godine gostovati u Kontrapogonu. To su projekti kojima se posebno radujem.
