Dr. Domagoj Perković, mladi specijalist s bogatom naobrazbom i liječničkim iskustvom u sferi ortopedije je zaposlenik Specijalne bolnice za ortopediju Dr. Nemec, a odnedavno je dio gostujućeg tima liječnika koji su svoje znanje i usluge stavili na raspolaganje pacijentima u dubrovačkoj Poliklinici Glavić. Uz taj dio profesionalne biografije u koju se može nadodati i kako je odrastao u Rijeci gdje je završio Medicinski fakultet i završio specijalizaciju, svakako je zanimljiv i dio koji se odnosi na njegovu privatnu povezanost s našim Gradom. Dr. Domagoj Perković je i dubrovački zet koji će uskoro uz svoju Dešu, postati članom dubrovačke liječničke obitelji Tešanović. O svojoj zaljubljenosti kaže, po dubrovački:
-Jako volim Dubrovnik i divim mu se. Kao mali sam s obitelji dolazio morskim putem u ovaj Grad. Sad, kad sam sretno vjeren za sinjorinu Dešu iz Grada, imam čast redovito uživati u njemu. T
Zaposlenik ste Bolnice Nemec, ali imate ambulante na više lokacija….. smatrate li da je to dobar model za liječnike, ali i za pacijente? Je li to odraz pomanjkanja kadra o kojemu se stalno priča u zdravstvu ili je to dobar način da specijalističke usluge budu dostupnije pacijentima u cijeloj Hrvatskoj? Vaša iskustva?
– Bolnica u kojoj radim je visoko specijalizirana ustanova za operacijsko liječenje koštano-zglobnog sustava sa kompletnom postoperacijskom rehabilitacijom i dijagnostikom uključujući i najsuvremeniji MRI aparat od tri tesle. To je jedinstvena ustanova po svom načinu rada, osnivaču i po harmoniji koja u njoj vlada.
Za pacijente je svakako jednostavnije i praktičnije obaviti pregled u vlastitom gradu; stoga moji pregledi uključuju Zagreb, Split, Mostar, a odnedavno i Dubrovnik. Preglede obavljam u Poliklinici Glavić što je poseban izazov u ortopedskom smislu. S obzirom da se ona bavi neurološkom i robotskom rehabilitacijom, ortopedski zahvati kod takvih pacijenata mogu značajno poboljšati uspješnost i ishod liječenja.
Zašto ste se odlučili za specijalizaciju iz ortopedije?
-Ortopedija u potpunosti odgovara mom karakteru i volim ju. To je efikasna kirurška struka koja nudi brojna rješenja i vraća kvalitetu kretanja. Jedna od temeljnih ortopedskih operacija, ugradnja endoproteze kuka, proglašena je operacijom stoljeća u medicini. Još u tinejdžerskoj dobi imao sam priliku uz tatu anesteziologa vidjeti različite operacije i već tada je ortopedija bila jedini izbor.
Što Vas je usmjerilo posebno problemima stopala… jesmo li, kada nas ništa ne boli, svjesni važnosti stopala i kako voditi računa o njihovom zdravlju?
-Tijekom cijele specijalizacije naš šef, prof. Nemec, inzistirao je na edukaciji u zemlji i inozemstvu iz svih područja ortopedije, ali nas je isto tako pokušavao usmjeriti u određene segmente prema afinitetima. Kuk mi je odmah „legao“, kao i koljeno. Gležanj i stopalo je kompleksan sustav i njegovo razumijevanje je prilično zahtjevno. Kirurgija gležnja i stopala je mlada znanost i još uvijek su mnoge stvari predmet rasprave.
Kad govorimo o percepciji stopala, pacijenti najčešće postaju svjesni problema tek nakon dugotrajnog trpljenja bolova. Općenito vlada mišljenje da se kod stopala ne može puno napraviti niti izliječiti, odnosno da se ne operira, što je potpuno krivo. Jednako tako, uvriježena mišljenja oko čestih problema kao što je „petni trn“, ravno stopalo, nošenje uložaka ili liječenje valgus deformiteta palca, popularnih „čukljeva“, u pravilu nisu točna i ne rješavaju tegobe pacijenata.
- S kojim tegobama pacijenata se najčešće u svojoj specijalizaciji susrećete i postoje li neke profesije koje su osobito izložene povredama stopala… radite s nogometašima, balerinama? Ostalima?
-Susrećem se sa cijelim nizom deformiteta i ozljeda: oštećenje meniskusa i ligamenata koljena, artroza kuka, ozljede i nestabilnosti gležnja, ranije spomenuti valgus deformitet nožnog palca, fleksibilno spušteno stopalo i sve češće dijabetičko te neurološko stopalo. Radim sa nizom sportaša, inače sam proveo nekoliko godina kao liječnik u NK Rijeci i najveći broj sportaša koje sam liječio su upravo nogometaši. Osobno volim kontaktne sportove i tu također imam velik broj pacijenata. Balet je svijet za sebe; nema tog napora, vojske ni ekstremne utrke koji mogu stopalo opteretiti kao balet i on je bez premca najzahtjevnija aktivnost za liječenje.
Koliko je bitna obuća i imate li iskustva s poteškoćama koje imaju, primjerice, ženske osobe koje često, svakodnevno nose štikle? Što to znači za nogu?
-Obuća je jako bitna. Udobnost, adekvatna veličina i kvalitetna obuća moraju biti prioritet nad izgledom i estetikom. Osobno sam pobornik tzv. „Barefoot“ filozofije, odnosno bosog hoda. Svim roditeljima koji mi dođu u ambulantu s malom djecom savjetujem da djecu puste bosu. Tada se stopalo najprirodnije razvija. Obavezno spomenem da hladne pločice i propuh neće uzrokovati upalu pluća sa fatalnim ishodom, što se kod nas često misli. Isto vrijedi i za odrasle. Visoke pete same po sebi nisu problem; one su samo zahtjevnija obuća koja stvara veće opterećenje na muskulaturu i zglobove potkoljenice i stopala. Takvim pacijenticama sugeriram redovito istezanje muskulature, pogotovo stražnje skupine potkoljenice i ahilove tetive, zatim masažu i redovito bavljenje tjelesnom aktivnošću.
Jedna od pojava koja nas brine je egzodus mladih, perspektivnih hrvatskih liječnika iz zemlje…. i Vi razmišljate o tome ili ostajete u Hrvatskoj?
-Nikad nisam razmišljao o odlasku. Radim posao koji volim, u izvrsnoj bolnici sa visokim standardima i uvjetima rada, sa dobrim kolegama i cijelim medicinskim timom na čelu sa našim šefom i učiteljem prof. Nemecom. Lijepo je biti doma.
