22 C
Dubrovnik
Naslovnica Lifestyle Don Marinko Šljivić, omiljeni svećenik "za mlade": deset godina je Bog pleo...

Don Marinko Šljivić, omiljeni svećenik “za mlade”: deset godina je Bog pleo tanke niti u mome životu

Don Marinka Šljivića, župnika u Župi Svete Obitelji u Mokošici koja broji skoro sedam tisuća vjernika, mladi od milja vole zvati „Šljiva”, čime naglašavaju svoju bliskost s njime. Don Marinko je uspio mlade privući u Crkvu, stvoriti s njima odnos međusobnog povjerenja, ponuditi im utjehu i mudrost Božje riječi. Crkva je često premalena za sve vjernike koji žele doći i poslušati njegove propovijedi. Povod našega razgovora trenutno je stanje u društvu, prepreke koje su postavljene obiteljima tijekom korona krize, kako se oduprijeti beznađu, tjeskobi i lošim mislima. Možemo li stati u kraj kolosijeku modernoga života i žudnji za materijalnim? Kako prevladati socijalnu distancu, a opet biti blizak s najmilijima, najbližima, prijateljima i poznanicima? Zašto je ova kriza toliko drugačija od svih ostalih?

Don Marinko je rodom iz Kraljeve Sutjeske, nakon studija u Splitu, magistrirao je na Teološkom institutu Ivan Pavao II. za brak i obitelj na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, a u magistarskom radu bavio se temom obiteljske psihologije, odnosno uzrocima, posljedicama i prevencijom psihičkog i fizičkog nasilja u obitelji.

-Žao mi je što se više ne bavim ovom temom, ili mi je možda u jednu ruku drago, no život nas svećenika je takav pogotovo kad smo na župi da se trebamo baviti svim vrstama pastorala, a u svim sredinama uvijek ima obitelji kojima bi po ovome pitanju trebalo pomagati. No zato Dubrovačka biskupija ima Obiteljsko savjetovalište i onda tu koliko mogu pomognem.

Vanjski je suradnik Sveučilišta u Dubrovniku na Studiju Povijesti Jadrana i Mediterana, predaje u Osnovnoj školi Mokošica, pročelnik je Vijeća za život i obitelj Dubrovačke biskupije i studentski je kapelan, ali kaže kako se najviše posvećuje svojoj župi.

-Izazov je biti u ovoj župi jer to je najmlađa župa naše biskupije, imamo oko šest i pol do sedam tisuća vjernika, ali nažalost župa nema svoju crkvu, mi smo u jednom opskrbnom centru, improvizirana je crkva koja je zapravo postala kao jedan dnevni boravak za obitelji koje su tamo. Ljudi su zadovoljni s time, ali ja se nadam da će Božja providnost u nekoj skorijoj budućnosti doista pomoći, ali i naša žrtva, trud i rad da jednoga dana ljudi ponosno uđu u svoju crkvu o kojoj sanjaju već 25 godina.

Don Marinko Šljivić sjemenište i klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu gdje je i završio filozofsko-teološki studij. Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 2010., a primjer kako se živi i voli crkveni život imao je u obitelji, dva brata s mamine strane bili su svećenici, jedan od njih je bio župnik na Pelješcu koji je i prenio ljubav prema Bogu i vjeri don Marinku.

-Moj put kada je u pitanju svećeništvo kreće od onog trenutka kada sam rekao ujaku – Probat’ ću! Onda čitav moj život i desetogodišnji rast kao i formacija u kojoj sam bio dok nisam postao svećenik, tih 10 godina su tanke niti koje je Bog pleo negdje u mome životu kako bi mi ponudio u onim trenucima kada sam trebao odlučiti jednu nadu i na neki način zadovoljstvo.

Mladi u vama osjećaju mudrost i sigurnost, obitelji pronalaze utjehu u Vašim propovijedima, na koji način nadahnjujete i uspijevate uvjeriti ljude u Božju riječ?

– Ljubav se umnaža dijeljenjem, dobrota raste kada činiš dobro. Često puta mislimo kada ljubimo da će nam tu ljubav netko oteti i da ćemo ostati bez nje, no ljubav ne nestaje. Osobno mislim da mudrost dolazi s godinama, ono što sigurno osjećam iz odnosa s mladima i po onome kada dolaze svakodnevno, moram priznati kako ne dolaze baš uvijek s radošću i sa srećom nego s određenim problemima. Život i vjera su me naučili da nema nijednog problema na ovome svijetu koji je nerješiv. Moj cilj je uvijek da im donesem mir i sigurnost. Mladima često pričam usporedbe iz svoga života gdje im nastojim prenijeti životne prilike i nedaće na životnim primjerima. Onda oni slušajući te priče izlaze iz razgovora umireni i osjećaju se sigurnima.

Karantena je iza nas, najviše su u iskušenje dolazile obitelji koje su „morale” provoditi možda više vremena zajedno negoli prije, kako prevladati prepreke i održati slogu obitelji?

– Vrijeme u kojemu živimo je ogroman izazov upravo za obitelji. Institut koji sam pohađao u Rimu osnovao je Ivan Pavao II., a upravo on je znao da je obitelj ključna. Ako razoriš obitelj kao nukleus ubijaš jedan narod, ako želiš uništiti narod uništi obitelj. Sva dobrota se događa iz obitelji, tu učimo prve korake, učimo pričati, ali isto tako učimo voljeti i ljubiti. U vremenu prije korone događalo nam se da nismo poznavali članove svoje obitelji jer nas brzina života i vremena tako nosi da mi više nemamo vremena za sebe, a kamoli za obitelj. Konstantno trčimo, a uvijek kasnimo. Ne znamo zaustaviti vrijeme, samo u trenucima kada ono stane onda živimo, svi ostali trenuci su preživljavanje. U koroni se vrijeme zaustavilo, onda smo ušli u dom i spoznali da imamo obitelj. Nismo se snašli. Mnogim ljudima je bilo teško iz razloga što smo naviknuli na vlastiti komoditet. Nismo bili naviknuli na zajedništvo, a čovjek ostvaruje sebe onoga trenutka kada je u odnosu s drugim. Obitelji su se zaboravili hraniti zajedničkom hranom, a koja nije kruh i voda za tijelo nego za dušu, a to je euharistija. Mnogi su zajednički gledali svete mise na televiziji i mnogi su zajednički molili te su onda spoznali da mogu kao jedna obitelj rasti u vjeri. Teško je živjeti zajedništvo bez neke veće spoznaje i bez Božje milosti jer onda će uvijek u toj zajednici gledati isključivo sebe.

Svaka obitelj kroz život prođe određenim krizama, koliko je ova drugačija i možda zahtjevnija od bilo koje druge?

– Ono što je vidljivo iz ove krize je to da ne mora biti nijedan metak ispaljen, a svijet može stati. Nekako je ova kriza pokazala da mi ljudi ne vladamo svijetom kao što smo mislili, priroda se počela buditi, odnosno nešto se u prirodi počelo buniti i napalo je čovjeka. Zašto nas je nešto napalo, zato što je bilo ugroženo, priroda je bila ugrožena. Mi na ovo gledamo kao na jednu ogromnu svjetsku krizu, ali ovo zapravo može biti jedan veliki blagoslov za nas, pogotovo za obitelji. Priroda nam je rekla – Stani čovječe, postoji netko kraj tebe.

Oni na koje također ovakva situacija socijalnog distanciranja, ograničavanja i manjak okupljanja utječe su – mladi? Kako će oni bez dodira i druženja spoznati svijet u kojemu žive, oni kojima je zagrljaj možda najvažniji i nešto neophodno kroz odrastanje?

-Zagrljaj je izuzetno važan i ono što jako puno znači mladima. Nikada nikoga Krist nije uspio izliječiti direktno, a da ga nije dotaknuo, on dodirom liječi. Mi se sada moramo maknuti od dodira, međutim postoji jedan način, jedan duhovan zagrljaj i duhovni poljubac. Postoji duhovnost u kojoj te ne moram zagrliti, ali te sa svojim osmijehom, svojim očima i svojim gestama grlim do besvijesti. Kada susretnem čovjeka koji prema meni dolazi s radošću i oduševljenjem, on kao da me zagrlio i kao da me grlio čitav život. Volio bih kada bi mladi sada u ovome distanciranju naučili duhovno grliti inače one ljude koje nikada ne bi zagrlili. Sada je jako važna neverbalna komunikacija.

Svi znaju što je ljubav, a kako percipira i objašnjava ljubav don Marinko?

-Ljubav nije ono što mi često puta mislimo da jest. Ja kada pitam nekoga zašto on voli svoju suprugu, a on odgovara kako ju voli zato što ona pere, kuha, pegla, brižna je i pažljiva, brine se oko mene, ali onda taj muškarac ne voli tu ženu, on voli sebe. To je sebična ljubav i ljubav prema samome sebi. Da bih mogao ispravno ljubiti i voljeti moram biti poučen o ljubavi, mora me netko poučiti i tu je ključan Bog.

Koliko ozbiljno roditelji shvaćaju svoju ulogu i zašto je to važno s obzirom da svaki njihov postupak promatraju djeca?

-Mene često puta ljudi pitaju mogu li im preporučiti neku dobru knjigu za savršen odgoj djece, takva knjiga ne postoji. Svaki čovjek je poseban i individua, sa svakim se treba na poseban način baviti. Ono što je najvažnije za djecu je – prisutnost, da ona imaju oca i majku koji će im pružiti sigurnost. Ako njih nema, nemam kome trčati u mojim padovima, a onda cijeli život ostajem negdje na rubu nesigurnosti. Zato je bitno da roditelji samo budu tu, da ih uče njegovim vrlinama i vrijednostima, ali isto tako da ih upute u ono loše i ono što se ne smije činiti. Najvrijednije danas što čovjek ima nije blago niti novac nego vrijeme, a onome koga najviše volim moram najviše vremena posvetiti.

Nije lako i jednostavno živjeti vjeru, govori mi don Marinko, ali zašto je to tako?

-Na jednoj propovijedi sam kazao kako sve što kažem duboko vjerujem, ali nažalost ne živim. Ne živim sve jer je to jako teško. Teško je, jer Bog kojemu vjerujem, moj Krist kaže, ljubi neprijatelja svoga, izuzetno je teško ljubiti nekoga tko mi je učinio nešto loše. Vjerujem da je najsretniji čovjek koji može ljubiti svoje neprijatelje. Vjeru ne mogu živjeti sam, da bi živio vjeru moram imati zajednicu. Ono što je ključno je pokušati živjeti pravednost, istinoljubivost, poštenje i čovjekoljublje.

Kako se oduprijeti tjeskobi, beznađu i lošim mislima?

-Jako je važno da svaka osoba spozna svoju vrijednost, ne treba se uspoređivati s drugima, jer onda nam se zna učiniti kako drugi imaju više talenata i darova od nas. Ako počnem nekoga kopirati i ne uspijevam, kopija nikada ne može biti poput originala, to su misli koje me izoliraju i osjećam se onda usamljeno. Dvije moderne bolesti današnjice su tjeskoba i depresija. Tjeskoba je strah od budućnosti, depresija je borba sa svojom prošlošću. U takva stanja zapadam najčešće kada se izoliram i kada se osjećam usamljeno. Prošlost ne možemo promijeniti, a budućnost pripada providnosti, ja ju mogu graditi danas, ali ne znam kakva će ona biti.

Don Marinko kroz cijeli razgovor ističe važnost zajednice, ali i kako je važno biti svoj, biti čovjek i znati voljeti druge.

-Jako je važna zajednica, bilo da je riječ o obitelji ili ekipi s posla, o mladiću, zajedništvo u nekoj udruzi… Puno mladih ljudi se nesvjesno izolira jer to netko želi. Najveći zločini su se rađali u samoći ljudskog srca. Samoća je bitna, ali može biti izuzetno opasna ako se ne znamo pripremiti na nju jer u samoći me netko vreba i šapuće na uho. U samoći se počinju rađati grijesi jer mislimo nitko nas ne vidi. Uvijek nastojim, ako primijetim da se netko izolirao “uvući” ga unutra, u zajednicu. Mladima pokušavam pomoći na način da spoznaju sebe, jer nitko na svijetu ne postoji poput tebe, nitko drugi nema isti otisak prsta kao tvoj, to znači da imaš nešto što ti je darovano. Mi, pokušavajući biti kopije drugih zaboravimo da imamo nešto što samo nama pripada. To što imamo samo mi, trebamo razviti do te mjere da obogatimo svijet.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Prvi slijepi planinar uputio se jutros s Prevlake na put dugačak 1100 kilometara

S Prevlake je jutros na put preko 1100 kilometara hrvatskih brda i planina krenuo neobičan trojac. Feručo Lazarić iz Savičente u Istri,...

DUBROVAČKI HDZ: A da raspišemo referendum o tome treba li Vlahušić vratiti novce iz afere Revelin?

"Najava Andra Vlahušića, prvog u povijesti osuđenog gradonačelnika Dubrovnika za zloporabu položaja, o pokretanju referenduma o zidinama može fascinirati i zavesti samo...

USTAVNI SUD POJASNIO ODLUKE: Stožer je stručno tijelo – djeluje pod neposrednim nadzorom Vlade

Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, upoznao je jutros predstavnike medija s nekoliko donešenih odluka za koje smatra da postoji poseban...

NAKON PULE STIŽE NA GRUDU: film “Mare” 2. listopada pred konavoskom publikom

Ispred Doma kulture na Grudi održat će se 2. listopada u 19.30 sati premijera dugometražnog filma MARE redateljice Andree Štake, u cijelosti...

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI: “Mater”, “Mulan”, 15. Trash Film Festival …

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na film "Mater" - naslov najboljega filma regije na beogradskom FESTu, nagrada za najbolju glumicu...

PRIDRUŽITE SE U HLADU IGORU & DADU: Boris Njavro

U zadnjoj ovosezonskoj epizodi hlada pridružio nam se Boris Njavro, predsjednik Udruge dubrovačkih pisaca. Prvo smo bili u điru s Borisom i...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić