Zdravlje ne ovisi samo o hrani. Ovisi i o pokretu. I to je istina. Koju je u svoj stil života fino ukomponirala naša sugrađanka Antonija Marinović, zumba fitness instruktorica i blogerica koja redovito istražuje, spravlja i obznanjuje recepte veganske i sirove prehrane. Prije uplovljavanja u “privatne poduzetničke vode” Antonija je radila na HZZ-u na koji se nakon porodiljnog nije vratila, jer joj je zdravlje počelo patiti od sjedanje pred kompjutorom, a i postala je sve svjesnija koliko joj neke druge strasti privlače pažnju i interese.
-Već par godina dijelim slike i recepte svojih obroka na instagram profilu veganbynija, pa sam ih napokon posložila po kategorijama i pokrenula nedavno svoj blog https://veganbynija.wordpress.com/ s veganskim receptima. No, okušati se u njihovim pripremama može i svatko tko nije vegan, tu su zdravi obroci, prilozi, deserti prikladni za svih. Ima poseban odjeljak i za djecu sa zdravim međuobrocima, dezertima koji im mogu zamijeniti industrijske grickalice i slatkiše. Kako zdravlje ipak ne ovisi isključivo o prehrani, važan je i pokret. Ja se bavim Zumba fitnessom + Strong nation (HIIT trening) koji se održava u Čelopecima (Župa dubrovačka) u Elixir Vitae Studiju, utorkom i četvrtkom od 18 sati – kratko će o sebi Antonija. Više o njenim interesima i benefitima njenog načina prehrane u nastavku:
Kad se spominje promjena navika u prehrani, to ljudi nekako automatizmom povezuju uz neko zdravstveno stanje koje prethodi tom koraku. Što je Vas navelo na put veganske i sirove prehrane i koliko dugo je trajala vaša “borba” sa starim navikama, okusima na kojima ste odrasli?
Cijeli sam život jela jako često nešto slatko, za svaki obrok, ali ipak umjereno jer sam bila uvijek mršava. To mi je počelo s vremenom smetati, pogotovo neki teški odabiri za doručak kao što su bili čokolino, nutella ili krafeni, kroasani…bolio bi me želudac…Posljedice konzumiranja puno složenih šećera su bile i te što mi je često naglo padao šećer i hvatali bi me napadi gladi od kojih sam se tresla i bila neuračunljiva, te su svi oko mene patili zajedno sa mnom. A nikako se nisam mogla najesti, sve su to bile prazne kalorije, tijelo nije bilo zadovoljno. Osim toga otkad znam za sebe imam izazov sa stomkom koji se napuhne kad bilo što pojedem (čak i od vode), kao da uđe previše zraka koji neće van…tek ujutro opet bude normalan.
Te frustracije su me prvi put potaknule da se okušam kao veganka kroz makrobiotiku koju mi je predstavila sestra pozivajući me na ručak svaki dan dok sam radila i tako me upoznavala s tim konceptom. Imala sam tada 30 godina. Još sam čitala kako meso i životinjski proizvodi stvaraju jako puno toksina i upala u tijelu, pa sam tu vidjela rješenje mojih tegoba. Jako mi se svidjelo upoznavanje s novim namirnicama za koje nisam ni znala da postoje, jako mi se svidio osjećaj u tijelu i stomku nakon takvih jela (sve je bilo lako probavljivo i stomak ravan). Otkad sam otkrila zobenu kašu za doručak, otkad sam prestala jesti sendviče za marendu, moj život se preokrenuo naopačke. Ali kad je pala ta početna odluka, jako brzo sam mijenjala namirnice u kuhinji počevši istodobno jako puno čitati i educirati se o svemu tome. Više detalja o tome možete pročitati na mojem blogu https://veganbynija.wordpress.com/.
Kriza je sigurno bilo, ali s kojom motivacijom ste ih pobijedili?
Najteža ovisnost je logično bila slatko, ali nakon samo 3 dana bez bijelog šećera, tijelo se reprogramira i očisti, okusni pupoljci se oporave i sve povrće postane slatko, osjetite izvorni okus svake namirnice koje postanu preukusne. U početku sam jela nešto više mrkve, bundeve i sl. zbog navike na slatko tako da mi je to puno pomoglo da mi tijelo ne traži dodatne slatkiše. Motivacija mi je bila sama ta strast za pripremom nečeg novog, istraživanja, upoznavanje hrpe novih i ukusnih namirnica (repa, pastrnjak, kvinoja, proso, amarant, tofu, alge,…) koje su jako zdrave i zaboravljene, a odlična zamjena za tradicionalna jela koja kako vidimo ne donose baš najbolje zdravlje danas. Bolesti današnjice su: dijabetes, rak, visoki tlak, srčane bolesti,… sve redom povezane s prevelikim udjelom masnoća (nezdravih/zasićenih) u tijelu.
Kad se čovjek odlučuje na ovakvu promjenu koja definitivno utječe i na njegove ukućane, pogotovo ako se ta osoba brine i za obroke drugih, koliko mu je važna potpora obitelji i koliko mora biti spreman zapravo za dvostruki posao u kuhinji? Vi imate i djecu, koliko je to komplicirano?
Potpora obitelji je iznimno važna u ovakvim prekretnicama i promjenama, te može biti i presudna da ili odustanemo ili nastavimo, ovisno koliko imamo slobodne energije, kakvog smo karaktera, stava. Ja sam eto inače uporna, a i držalo me to što sam bila u svemu zajedno sa sestrom, pa je bilo lakše. Roditelji su se naravno brinuli (i danas brinu jer smo obje veganke) jer su naviknuli/naučili drukčije, slušaju krive propagande u medijima, ne informiraju se o novim istraživanjima, iskustvima ljudi koji su se iscijelili s ovakvom vrstom prehrane i/ili jednostavno ne vjeruju u njih.
Suprug mi je od početka potpora jer i sam bira većinom zdravu hranu (iako nije još vegan) i pazi na kalorije. Sviđa mu se raznolikost „priloga“ i uvijek sebi može dodati komad mesa/ribe kad mu se jede. Djeca su prilagodljiva, gledaju nas i prate, imitiraju. Malo je teže s tinejdžericom jer je navikla na drukčiju prehranu, ali upornost i dosljednost uvijek pobjeđuju. Tako da ona često sebi i rodici pravi smoothie, a prije bi je tjerala da pojede neko voće, ništa nije voljela od malena. Također vidi sama od čega najprije dobije kilograme i kako ih najbrže izgubiti (povećati salate). Maleni od 4 godine uživa u raznolikoj prehrani, obožava voće i povrće i sve želi isprobati što vidi da ja jedem. Toliko puta me iznenadi što sve pojede jer sam ja bila jako izbirljiva kao dijete, nisam voljela većinu povrća… Izazov mi je trenutno jelovnik u vrtiću, ali radim i na tome u korist svih.
Možda je prva asocijacija na sirovu hranu i namirnice – koliko je zdravo obzirom na pesticide i ostale štetne tvari kojima se proizvodi tretiraju? Što im odgovoriti?
Što se tiče sirove hrane, na prvom mjestu je odabir namirnica. Gdje kupujete voće/povrće? Idealno bi bilo da svi imamo mogućnost uzgajati hranu u svom vrtu, pa znate na čemu ste, ali ako ne možete, podržite lokalne OPG-ove. Nađite nekoga u blizini da ste sigurni da ne koristi pesticide. Ako kupujete u trgovinama, birajte barem namirnice s oznakama BIO, ECO i Organsko. Krajnji slučaj su supermarketi i veletrgovine ako baš nemate izbora i koje vam preporučam da izbjegavate koliko god možete. Drugi način je pranje namirnica prije konzumiranja. Postoji prirodni mineral zeolit koji se prodaje na tržištu u obliku praha i koji izvlači toksine iz hrane. Namirnice se potope u vodu u koju se stavi određena doza zeolita (prema uputama) i pričeka minimalno 20 minuta da on djeluje. Treći način je uređaj ozonator koji se može koristiti zajedno sa zeolitom i koji pročišćava hranu, vodu i zrak putem ozona, najmoćnijeg prirodnog oksidansa koji neselektivno uništava sve vrste virusa, bakterija, plijesni, gljivica i neugodnih mirisa.
Proces detoksikacije organizma je dugotrajan, kako se manifestira?
Proces detoksikacije je prirodan proces u tijelu koji se događa u tijelu non-stop i svakodnevno što god mi radili. Poanta je ne ometati ga, a upravo to mi stalno radimo obilnim premasnim doručkom (jaja, meso, sir, kruh) i tako sprječavamo tijelo da izbaci toksine nakupljene od prošlih obroka prijašnjeg dana. Zato se preporuča ujutro jesti voće ili piti svježe cijeđene sokove natašte da potpomognemo taj proces detoxa koji traje do 11-12h. Također se preporuča raditi 2-4 puta godišnje dodatne detoxe putem prehrane (voda, sokovi, smoothiji, sirova hrana) da očistimo i resetiramo tijelo, da ga odmorimo od stalne probave. Zato postoje stupnjevi detoxa ovisno koju vrstu detoxa odaberemo. Onaj na vodi je najveći, ali njega morate provoditi pod vodstvom stručnjaka.
Puno češće se govori o utjecaju prehrane na fizičko, a manje na psihičko stanje i osjećaje. Vaša iskustva po tom pitanju?
Jasno kad su nam na žalost mediji nametnuli kao bi trebali izgledati, što je lijepo, zgodno, ružno itd…pa su ljudi postali površni i nesigurni u sebe, nametnuli su nam osjećaj manje vrijednosti na sve strane. Hrana bi trebala biti doslovno gorivo za naše tijelo, da nam daje energiju, radost, ali i užitak. Na žalost većinom hranimo naše emocije, pretrpavamo se ili izgladnjujemo, jedemo posve nesvjesno. Mi nismo samo fizičko tijelo, imamo i naše misli, osjećaje, ali i onoga koji je u stanju sve to promatrati, našu svijest (dušu) i sve to ima svoju vibraciju. Sve što postoji je energija i vibrira, a hrana će vibrirati onako kako je tretiramo, ovisno što joj govorimo i mislimo o njoj, kako je vidimo. Ako jedemo nešto što mrzimo, ako pripremamo jelo ljuti i pod stresom, pa što mislite kakvu će vibraciju poprimiti ta naša hrana?! Pretvorit ćemo je u otrov kakvo god to bilo voće/povrće. Ili s druge strane gledano, naše tijelo je u grču stresa i neće moći probaviti/apsorbirati ni najzdraviju hranu na svijetu. Hrana nam treba biti prijatelj! I moramo jesti s guštom, sa zahvalnošću i u miru. Moje iskustvo po tom pitanju je da mi je sirova hrana donijela najviše energije, poletnosti i radosti. Logično, to je živa hrana i to nam donosi i u tijelo – život. Jedna moja prijateljica uvijek kaže: „Je li bolje imati u hladnjaku vrt ili “mrtvačnicu”?!“
Jeste li imali postove samo na sokovima i posve reduciranoj ishrani i kakav vam je to iskustva donijelo?
Radila sam svoj prvi detox 7 dana samo na smoothijima (program Smothie mania – 3H food – Anita Friemann) što je za mene bio velik izazov. Bilo je jako zanimljivo iskustvo. Osim što se tijelo fizički iscijeli, dobijete ogromnu energiju, snagu, izdržljivost, bistar um, fokus, radost, ali suočite se i s brojnim strahovima i uvjerenjima u vezi prehrane. Između ostalog ja sam sebi razbila uvjerenje da ću biti gladna samo na sirovoj prehrani. Dogodilo se baš suprotno, ja nisam uspijevala unijeti dovoljno kalorija da zadržim svoju težinu, pa sam smršavila 2-3 kg što nisam htjela. I shvatila sam da moje tijelo (s tim izazovom) ne probavlja tako dobro sirovu hranu, pa mi je krivo što ne mogu nastaviti u tom smjeru dok to ne riješim. Bez obzira na to, jedem barem smoothie za doručak ili međuobrok. Prefini su!
E, sad nešto što se nameće kao logično pitanje – koliko vas vrsta ishrane i način života kakav vodite ograničava u društvenom životu? Što s onim druženjima, s onim ajmo na kavu ili na marendu – koliko je naš grad uopće prilagođen svojom ponudom osobama s posebnom vrste prehrane, kao izborom načina života?
Kad radite nešto za sebe što vam toliko služi i za što znate da je jedino ispravno, to vam postaje prioritet u životu. U početku je naravno bilo teško i izazovno dok se svi nisu naviknuli i shvatili da to nije samo hir nego način života. Postajete primjer i uzor, a kad vide na vama koji su rezultati svega toga, dolaze pitati savjete i pomoć. Na ženskim okupljanima se ionako ni prije nije jelo meso. Svaka bi nešto napravila i donijela svoje jelo tako da bi bilo raznovrsno, za svakoga.
Općenito, društveni život mi se posve promijenio, upoznala sam puno novih ljudi (većinom online) koji dijele sa mnom ista razmišljanja i stavove, međusobno se motiviramo i svjedočimo čudima po pitanju zdravlja. Kad čujete koliko se ljudi iscijelilo od teških bolesti, koliko su djeca zdrava, koliko se može voditi kvalitetan život u starijim godinama samo kada pripazimo što unosimo u sebe, nema više nazad.
Samo želite što više toga prenijeti svima, želite „otkriti tajnu“, eliksir dugovječnosti. Zapravo sam uvijek bila „crna ovca“ u društvu jer nisam nikad pila kavu, nego nešto drugo, pa su naviknuli. Ali, poštujem tuđe izbore i držim se svojih. Svi imaju pravo na svoj izbor. Što se tiče ponude posebne vrste hrane u gradu u restoranima, jako sam razočarana većinom, ima rijetkih iznimaka, tako da više ni ne idemo tako često kao prije, bude nam sve finije što doma pripremimo. Iako nekad bi se rado mi žene odmorile od kuhanja, pa to nedostaje.
Imamo u gradu samo dva veganska restorana od kojih samo jedan radi cijelu godinu. Ostala ponuda se većinom svodi na povrtni rižot, crvenu pastu i povrće sa žara koje opet ima okus mesa jer se sve zajedno peče. Više je izbora za vegetarijance pa je onda u svemu sir, vrhnje ili maslac i/ili riblja jela, a toliko je jednostavno nabaviti npr. vrhnje od riže, zobi ili soje i veganski sir ili kombinirati opcije gdje sir ide zasebno. Da ne govorim kako se mogu staviti u ponudu razne velike miješane salate sa sjemenkama, avokadom… Iznenadila me jako ponuda jela u susjednim državama, pa me bilo sram kako jedan Dubrovnik toliko zaostaje.
A, kad se nađete u društvu ljudi koji vas ne poznaju, kako prihvaćaju i doživljavaju vaš životni odabir? Koliko uopće istomišljenika imate ovdje?
Većinom su pozitivne reakcije i divljenje od strane nepoznatih, kao i velika znatiželja. Sve više je onih koje žele znati kako i što, ali se ne usude ili nemaju dovoljno motivacije ni podrške da bi se upustili u promjene. Sve više je onih koji se žele educirati, žele znati kako sam uvijek „mršava“, kako imam toliko energije, uvijek zdrava, raspoložena… To me sve potaklo da počnem održavati predavanja općenito o prehrani u cilju edukacije o benefitima cjelovite biljne prehrane. Najviše od svega želja mi je otvoriti ljudima oči po pitanju djece i povezanosti prehrane s njihovim čestim prehladama, bolestima, alergijama, dermatitisima itd. kojih je danas sve više oko mene. Promjene ne moraju biti preko noći, to je proces kojeg prilagođavate sebi. Imamo vremena, ali opet ne za čekanje bolesti nego za što raniju akciju da je spriječimo.
KUŠAJTE!
Pizza palenta
Propirjati povrće po želji (poriluk, mrkva, tikvice, paprike, gljive..), dodati tamari 1 žlicu i umiješati u kuhanu palentu zajedno s naribanim dimljenim tofuom.
Staviti u nauljeni pleh, prekriti narezanom rajčicom, veganskim sirom, origanom…
Peći 20 min na 220 C.
Kuglice od pistacija i limete
100 g ind. oraščića
20 g pistacija
40 g badema
125 g datulja
Prstohvat soli
1/2 soka od limete
2 brašna od kokosa
Prvo miksati prva 3 sastojka, a onda dodati ostale. Praviti kuglice s mokrim rukama.
