Ane Stražičić Rodriguez nam je poslala svoju nostalgičnu priču o mljetskim kominima i svemu onome što ga je činilo centrom života na otoku. Objavljujemo je u cijelosti, bez ikakve korekcije:
Mljecki Komin je mjesto đe se na Mljetu sve događalo. Kuhalo, jelo, pilo, pjevalo, plelo, kundurovalo, igralo, liječilo, čak i rađalo.
Bio je centar svakodnevnog života.
Danas je na žalost potisnut u zaborav. Od njih su uglavnom učinili apartmane, izgradili i nove moderne kamine i opremili ih i modernizirali, što je i razumljivo na neki način, jer se trebalo prilagodit novom dobu u kojem je sve podređeno turizmu, najvažnijoj ekonomskoj grani u današnje vrijeme na našim otocima .
A meni je komin ost’o u lijepom sjećanju na jedno drugo vrijeme, vrijeme bezbrižnog djetinjstva na Mljetu, u selu Goveđari, u doba kad još nije bilo struje. Rođena sam 1960. g., a struja na Mljet stigla je 1968.g. kada se moja obitelj preselila u malu valu Pomenu i počeli se bavit intenzivnije turizmom. Turiste smo primali i u Goveđarima, u našoj staroj kući, iako nije bilo struje, počevši od 1950.g. sa kojima smo i sada ostali u kontaktu, a s nekima postali i prijatelji.
U Pomeni smo izgradili novu kuću na temeljima starog ribarskog magazina, a iznad nje novi i ljepši komin, u kojemu danas ja i moja familija i prijatelji najviše volimo ispeć malo ribe na gradinima (gradelama), pit iz kutla vina i zapjevat soto voće u dimu i mirisima od drva česvine i šmrjekovine koji je najbolji za sušit ribu i meso.
Ali vratimo se mom starom kominu u Goveđarima koji je star preko 150 godina i sigurno je ost’o najstariji na području NP Mljet, a možda i na cijelom Mljetu i kojega bi trebalo zaštitit kao autohtono tradicionalno kulturno dobro otoka Mljeta. Građen je u sušicu (suhozid), s krovom koji je pokriven kupama s otvorom za fumar (dimnjak) i funjestrom (prozorom ) i vratima, prostran i sa puno oduška (dobra visina od poda do krova) kako bi se mogli što bolje sušit pršuti koji bi visili o gredama neko vrijeme dok se na dimu ne bi osušili, da bi se kasnije prenijeli u podrum gdje bi se obloženi pepelom objesili i nastavili sušit. Vazda je bilo dovoljno zraka i propuha i dim bi izlazio ne samo kroz fumar i funjestru koja je vazda bila otvorena nego i kroz buže (rupe) u zidu.
Vrata su se zatvarala samo po noći kad bi se pošlo spat, a ostavilo se malo drva, da tinja po noći jer se konstantno sušila riba ili meso. Kako nije bilo struje, ni frižidera, ni hladnjaka, sušenje i soljenje ribe i mesa bio je jedini način kako bi se sačuvale zalihe hrane. Meso se sušilo obješeno na na gredama, kobasice i krvavice bi se natakle na koplje, veća riba i hobotnica raširili bi se ražnjevima i objesili na čenkine (komadi grane kojima bi se trsja zasjekla u špice), a manja riba (gere, bukve,ukjate, sope itd.) sušile bi se na ljesama (komadi stare vrše).
Peklo se na gradinima (gradelama) i ispod peke (saća, saksije), kuhalo se u brondzinu (loncu ) koji je visio na komoštrama (metalne verige obješene iznad saloče), a ponekad i direktno na žeravi ili u pepelu (patate i jaja). Prigalo se u prosuji na trepijima (pržilo se na tavi koja bi se stavila na metalni tronožac ispod kojeg bi se naložila vatra).
Kruh se obavezno pek’o ispod peke svaki dan, a kad bi bio gotov miris’o je k’o najbolji kolač i još onako vruć kad bi odlomili nama djeci po komadić i dali nam da kvasimo u maslinovo ulje kojeg bi baba ulila malo u pjat od late. Ma to bi nam bila prava festa u zimsko doba, onako smrznutima, poslije trčanja po selu i igranja na skrivanje ili nogometa. A znali smo donijet i malih ptica (čućaka i ćuka ) koje bi uhitili zapinjući ploče kroz šumu poslije kad bi pokupili masline. Baba bi ih operušala, opalila, izvadila im utrobu i poredala bi ih u roštjeru sa patatama i sa par grančica rusmarina, malo maslinova ulja, 2 limuna presječena napola (da bi se kasnije lakše vrući iscijedili) soli i papra, a onda ispod peke.
Nas ekipa djece – S Vrha (dio Goveđara gdje smo živjeli) cijeli dan smo provodili zajedno. Stariji su se brinuli o mlađima i svak je zn’o svoje mjesto i svoje dužnosti, a pogotovo bit krijani prema starijima i slušat roditelje inače bi frusta lavurala (dobili bi batine ako ne bi bili dobri, što je bila rijetkost ). Baba bi rekla : “ Largajte se uru robe i kad me vidite isprid komina to znači avizani ste i da ste se stvorili odmah jer je sve listo.“ Što bi značilo – igrajte se sat vremena i kad me vidite isprid komina dodjite jer je sve gotovo. U kominu pod je bio popločen kamenim pločama koje nijesu bile glatke i natiskane u zemlju, a dio poda ispod fumara bio je samo malo podignut i urađen od matuna (cigle), gdje se ložio oganj i iznad kojeg su visjele komoštre.
Sa strane uz zidove bile su drvene klade (klupe) za sjedanje, na suprotnu stranu ognjišta bila su poredana drva, metla od suhog vrijesa i metalna škavacijera (lopatica), dok su popečak i klješta za razgrtanje ugljena vazda stala na saloči pored ognja. U sredinu komina stavili bi kašetu i na nju veliku kvadratu šticu (dasku) koja bi poslužila kao stol za ručavanje ili kao radni stol. Mi djeca bi u tren oka sjeli za kašetu, a baba bi nam u sredinu stavila roštjeru ispod saća, a mi bismo zadovoljni jeli male pečene ptice i patate i toćali kruh u šug koji se nataložio na dnu roštjere. Koji su to gusti bili! U kuto ili pot baba bi nam učinila bevandu (pola vode, pola vina ) iz kojeg bi svi krijano pili. Tada nije bilo sokova ni coca cole.
A kad bi se kafa (kava ) pržila u bruštulinu u kominu vonjalo bi cijelo selo, a kuhala se je češće u imbriku u kominu na žeravi nego na špaheru jer je bila ukusnija kao i sve što se spravljalo u kominu imalo je poseban ukus.
Kako je naš mljecki pjesnik Ivan Bamba Čumbelić napiso u njegovoj knjizi “ Mljet u srcu”.
Bili su to mljecki fakulteti, univerziteti, teatri, kina, počivala umornjeh ribara i težaka, vrtići i zabavišta, utočišća gladnjeh i žednjeh kruha i duha. A što nijesu bili? Sastajališta mladjeh koji su krijući, između krapaja, milujuće oči kambijavali …… A djeca virila između starjeh babjeh dindilikala, a djedi tabakon kladili, velikjeh oči i uši slušali priče iz prošlih vrijemena, pripovijesti o dalekjema zemljama i svjeckjema čudima, od ratovima i nevojama, od vilama i vilenjacima, gusarima i neimaštinama gorskjema…..
Od starijih djeca su učila lijepo i logično propovijedat, a česte su bile i pravne teme i politika ….. Možda su najbolji bili goveđarski komini zgrađeni od lijepog pločinastog kamena, djegoć i usuho. Vjesili su čenkini od somine, okićeni suhjema gerama, bukvama i sopama, a u kantunu iza klade stala je štiva suhoga šmrijeka koji ne dimi, a bogon vonja. Pekla se riba i pračevina, kuljeni, hmutala kaša i panata, na prosuji bi se stoplio vareni kupus s kruhom, na uju, i svak bi se grabio tko će prosuju ostrugat.
Ako bi se nazlopatili težaci, ribari ili čobani, okisnuli, ostinuli i navjetrili se, u kominu bi se uz oganj parili, trli i žmule zavrtali, a djegoć i ventuze prisjecali, ako bi koga pontalo. Jer ako se to ne bi na vrijeme i alavija učinjelo, čejade bi poentura pridrla.
Kako sam već rekla naš mljecki komin je bio centar svih događanja. Tu su se susjedi i prijatelji družili, jeli bi zajedno pogotovo u dane kad bi hodili jedan drugome na džornatu (na nadnicu, pomagat radit), pogotovo u doba jematve (branje grožđa) mljevenje maslina, kopanje stoga oko loze ili kod gradnje i slijevanje betonske ploče. To je bila prava naturalna razmjena. Tu bi se žene, najviše u zimsko doba, uveče okupljale i družile i kundurovale (pričale o događajima u selu) tu su čuvali malu djecu i plele i vezle. Svaka familija je imala komin i znalo se u kojem kominu se uveče skupljaju i išli bi jedan drugome u posjete poslije večere. Baba bi uzela biju (drvo ) koja je na jednom kraju bila ražarena i njome mahala da bi joj se u mraku vidjelo poć u susjedni komin i malo se družit jer kako sam rekla struje nije bilo sve do 1968. g.
U ljetnim vrućim danima sjedilo se na solaru i pižulu (kamenoj klupi ) isprid komina dok bi vazda vatra gorjela ili bar tinjala u kominu jer bi se riba sušila. Ljeti se je više lovila, tabinje, gruji, hobotnica, škarpine što je i danas kontano (cijenjeno u nas na Mljetu a pogotovo u Goveđarima. Po komunima su se skupljali i mladi i vjerali (ljubovali) , u kominima su se provodili i stari, dogovarali bi se poslovi i donosile odluke i davali zadaci ukućanima što i kako treba radit sljedeći dan. U kominu se i liječilo i pjevalo, veselilo, a i tugovalo. Komini su uglavnom služili za domaće stanovništvo dok su gosti primani u tinel u kuću gdje bi im se hrana donijela iz komina, a vino iz konobe ili podruma, a voda iz gustjerne (cisterne ) u koju se skupljala kišnica. U kominu se i rađalo pogotovo zimi jer je to bilo najtoplije mjesto. I tako sam i ja rođena baš u ovom mom kominu u Goveđarima i zato me možda vuče nostalgija baš za ovaj stari komin kojega je prilično načeo zub vremena, komin kojeg želim vratit u stanje kad je bio centar života, u doba mog skromnog ali bezbrižnog i sretnog djetinjstva kad nijesmo imali puno, kad smo se sva djeca zajedno igrali. A ponekad smo bili i vragolasti ali vazda smo štitili jedan drugog. To je bilo doba kad smo dijelili sve sa susjedima i familijom i prijateljima dobro i loše, kad nam je malo trebalo, kad smo bili zahvalni i krijani, kad smo cijenili i voljeli jedan drugoga, kad nijesmo imali puno, a imali smo sve. Voljeli smo i poštovali smo jedan drugog i bili smo sretni.
To je moj MLJETSKI KOMIN, to je KOMIN ANE MLJEĆKE u Goveđarima! Zato ga trebamo obnovit i treba nam postat ponovo mjesto okupljanja, mjesto naše mljecke povijesti i načina života koje možemo pokazat drugima, a pogotovo pokazat našoj djeci kako se nekad živjelo na Mljetu. To je naše autohtono kulturno blago i naša tradicija koju ne smijemo zaboravit.
A vama svima zbogon, svako dobro i srijeća vas pratila, kako ono mi na Mljetu rečemo.
Vidimo se u MLJECKOM KOMINU, U KOMINU ANE MLJEĆKE! – završava svoj nadahnuti dopis Ane Mljećka.
