U Kazahstan, odnosno u Almaty, njihov glavni grad do 1998., putovala sam zbog posla krajem travnja i ostala sam ugodno iznenađena gradom i ljudima, prema kojima, čini mi se, „mi sa zapada“ imamo brojne predrasude, a nije ni čudo, kad su nam svi ti „stanovi“ u stvari jako daleko, nisu baš popularne destinacije i uglavnom je potrebno imati vizu (Hrvati trenutno ne trebaju).
Napisala: Sonja Stahor Gašpar
Najčešći put iz Zagreba je iz dva pravca, zrakoplovom preko Frankfurta i Istambula.
Zemlja Kozaka, nomadskog naroda nastalog miješanjem turskih i mongolski plemena, koji je živio s konjima i prirodom, dugi je niz desetljeća bila sastavni dio SSSR-a, kao jedna od pokrajina. Taj utjecaj osjeti se i danas. Kazahstan je 1991. godine postao nezavisna zemlja, a službeno u njemu vlada demokracija. Koliko je ona razvijena, to je pitanje, ali ovaj putopis nije mjesto za političke rasprave.
Ono što se u svakom segmentu života primijeti je taj sraz dugogodišnjeg socijalizma i novodošlog kapitalizma, od arhitekture do nekih javnih usluga. Kapitalizam je donio, kao i u ostatku svijeta – sve odjevne brendove i lance restorana pa im shopping centri izgledaju kao i naši. Grad koji je nastao pomnim prostornim planiranjem u nekom drugom vremenu, okružen je novonastalim neplanskim naseljima, koja još uvijek izgledaju lijepo. Uz zgrade, koje pripadaju arhitekturi socijalizma, izgrađene su suvremene zgrade. U Almatiju ima puno tvornica. Imaju i jako dobe fakultete te ovaj grad smatra se industrijskim, povijesnim i znanstvenim centrom centralne Azije. Kroz povijest je zbog svog geografskog položaja bio i dio trgovačkih ruta Puta svile.
Priroda u Kazakstanu je prelijepa, a sam Almaty je poznat kao Zlatni trokut zbog svoje tri prirodne atrakcije – jezera Kolsai, kanjona Charyn i nacionalnog parka Altyn-Emel.
Oduševilo me je koliko su te prirode i zelenila uklopili u grad. Uz sve ulice su drvoredi, parkova raznih veličina ima posvuda, a u centru grada je veliki park i ZOO, koji bi se mogao skoro usporediti s Central parkom u New Yorku. Grad nema jedan strogi centar, nego dva – tri centra, ali ima jednu dugačku pješačku promenadu Panfilov ulicu, koja je mjesto sastajanja. U javnom prostoru puno je skulptura suvremene umjetnosti, u gradu je puno različitih galerija, ali da bi neko umjetničko djelo iznijeli iz Kazahstana trebate potvrdu njihovog Ministarstva kulture, na koju se čeka oko 15 dana. To me obeshrabrilo u odluci da kupim sliku jedne umjetnice koji mi se jako svidjela. Usput spomenimo da je kazaška valuta tenga, a 1000 tenga je oko 2 eura.
Imaju i žičaru koja vodi na vrh Kok Tobe brda, naravno s restoranom i prekrasnim pogledom i ferris wheel. Putem do Kok Tobe nailazimo i na spomenik Beatlesima, čija je glazba bila jako popularna u Almatyu.
Nisam očekivala tako lijep, čist i uredan grad pun zelenila, zato me je Alamati ugodno iznenadio. Treba naglasiti da je to glavni grad najbogatije kazaške pokrajine i najveći grad Kazahstana s 1,3 milijuna stanovnika, pa se prema životu u ovoj urbanoj sredini ne može procjenjivati standard i način života cijele države, koja je usput, po veličini teritorija, 9. najveća zemlja na svijetu. Od urbanih sadržaja imaju baš sve što i veliki europski gradovi, a samo 20-ak minuta vožnje od Alamatija je planina Shymbulak na kojoj je suvremeno uređeno skijalište.
Središnji dio Kazahstana slabo je naseljen, a jedan veliki dio zemlje prekrivene je pustinjom. Zato se tamo često, uz konjsko, pije i devino mlijeko.
Stanovništvo čine većim dijelom Kazasi, potomci nomadskih plemena te oko 30 posto etnički Rusi, ali svi oni se smatraju Kazahstancima. Lako ih je prepoznati po licima. Ruski je i dalje najrašireniji jezik, no svi Kazahstanci smatraju da je potrebno revitalizirati domaći kazaški jezik, kojeg još njeguju zajednice u ruralnim područjima. Umjesto službene ćirilice, pomalo uvode i latinicu, ali čini mi se da će taj proces dugo trajati.
Iako se 70 posto stanovnika deklarira religijski kao muslimani, nigdje religija nije pretjerano istaknuta. Svi kažu da je Kazahstan izrazito sekularna država i religija je nešto što se prakticira ili ne, u svoja četiri zida i unutar vjerskih objekata. Žene imaju jednaka prava kao i muškarci.
Njihova je kultura jako zanimljiva, a mene su na prvu fascinirale boje, koje kombiniraju na sve načine od odijevanja do ukrašavanja prostora. Svugdje je šarenilo. Posjetila sam njihov Središnji državni muzej, u kojem je zbirka narodnih nošnji i nekadašnjeg nomadskog načina života, od brončanog doba, a fascinirala me je pokretna kućica od drva i tkanja, u kakvima, kažu mi, i danas živi dio stanovništva u izoliranim sredinama. Ta kućica ljeti hladi, zimi grije.
Bila sam u njihovoj operi Abai, koja je sagrađena 1934. Vidjela sam da imaju više različitih kazališta. Kao i svaki veći europski grad, i Almati ima metro. Fascinirala me Auzeov metro stanica, ispod kazališta, koja i sama izgleda kao raskošno kazalište.
Njihov je standard dosta niži od našeg, voze se automobili uglavnom marke KIA, Daewoo i nekih drugih, meni nepoznatih, marki. Cijene su puno niže nego kod nas, a obilna večera za četvero dođe oko 50-60 eura.
Nisam stigla vidjeti puno, ali ovo neće biti moj zadnji posjet ovoj zemlji. A za kraj o izvrsnoj hrani. Naime Kazahstanci obožavaju jesti, svaku prigodu iskoriste za dobar zalogaj i jela su im nevjerojatno ukusna.
Naši su nas domaćini vodili u restorane koji služe domaće specijalitete, a to su uglavnom kombinacije konjetine, janjetine i teletine uz domaće tijesto i pastu. Zanimljivo je da ne piju alkohol. Ne zbog religijskih razloga, nego zato što, kako kažu, imaju nisku toleranciju na alkohol i jednostavno im „ne paše“. Slijedom toga u većini restorana vinske karte su siromašne, a pojam „rakija“ potpuno im je nepoznat, uglavnom služe nekoliko vrsta viskija. Zato će vas umjesto „balkanskog aperitiva“ odmah poslužiti limunadom, koja to nije.
Naime oni to piće zovu limunada, a riječ je o svježe miksanom voću u raznim kombinacijama, nešto između soka i smootija. Baš svi i uz svaki obrok to piju, kao i čaj, koji ih prati od buđenja do spavanja, kavu više piju mlađe generacije, ali nije tako popularna kao njihov čaj. Riječ je o crnom čaju, koji se pije s medom i limunom.
Restorani i kafići su im kao i kod nas – od skupih, vrhunski uređenih mjesta do tradicionalnih, cijenom pristupačnih restorana.
Kad je riječ o mesu, kombinacije konjetine, teletine i janjetine su hit. Svinje se u Kazahstanu uopće ne uzgajaju i nikad ni nisu, a kako stoje s peradi ne znam, ono što su mi ispričali je da su u jednom restoranu vegetarijancima poslužili piletinu, jer po njihovom vjerovanju – ptice nisu meso, ali često su nas dočekivala jaja od prepelica kao sastavni dio njihovih tradicionalnih jela. Domaćini kažu da su konji u Kazahstanu prvi put u povijesti pripitomljeni i da su tisućljećima bili dio njihovog nomadskog način života, pa je zato konjsko meso tako zastupljeno u prehrani.
Zanimljivo je da skoro i ne piju kravlje mlijeko, nego konjsko i devino mlijeko. Oba sam probala, ali možda bih ovo devino mogla piti, konjsko nikako ne bih. Jako je oporog okusa.
Daleko su od Europe, ali im je skoro svima san putovati u Europu, što im je zbog viza, ali i zbog ne baš dobre zračne povezanosti, često komplicirano. Jako su otvoreni, gostoljubiviji, žele ugoditi i otvoreni su prema promjenama. Život im se u posljednjih 30-ak godina dramatično promijenio, priznaju, uglavnom na bolje.
I još nešto, čime sam u obilasku grada postala opsjednuta, malo preteška riječ, ali kad ih jednom primijetite, jednostavno ih stalno vidite – posvuda su te žute cijevi, koje idu pločnikom od zgrade do zgrade, preko kapija, vrata, posvuda. Naravno riječ je o plinovodu. Kazahstan je, a osobito pokrajina u kojoj se nalazi Alamati, jako bogata prirodnim plinom i on im je osnovni energent, a zašto su te žute cijevi na otvorenom, to mi nitko nije znao objasniti.
U svakom slučaju ova neobična zemlja me je oduševila, a osobito su mi srcu prirasli ti dragi i otvoreni ljudi.
