Prošli vikend sam s prijateljicom šetala po Mostaru. Ona još od rata živi u Americi i rijetko je tu, pa mi je pokazala onaj Mostar kojeg se ona sjeća. Transportirala nas je u jedan totalno čaroban grad.
Vjerojatno kroz njenu nostalgiju, osjetila sam nostalgiju njenog lijepog malog grada za vremenima kad je vjera u budućnost bila nešto što život podrazumijeva, čemu se raduje i svojim je rukama stvara.
Najviše me se dojmilo jedno zaboravljeno mjesto za koje su nekad govorili da se od tu gledaju „grad živih i grad mrtvih“: Spomenik palim borcima Drugog svjetskog rata koji zovu “Partizansko groblje”.
Nekad spektakularni spomen park, dizajniran iz kamena, šume i vode, veleban a uklopljen besprijekorno u šumski okoliš, izgleda impresivno, moderno i inspirativno čak i nakon 70 godina, mada bolno zapušten i devastiran.
Njegovi simboli nisu tipični simboli komunizma i partizanske borbe, već simboli sunca, planeta i kozmosa. Odaju neku transcendentalnu mudrost, suptilno razumijevanje prirode, i ljepotu koja kao da je iz neke daleke budućnosti, a ne iz te sad nepoželjne i nepopularne prošlosti…
Sjele smo nakon toga popiti “tursku” kafu za jedini slobodni stol pored Neretve. Nema “turske” rekli su nam, samo “bosanska,” pa smo uzele tu. Slična je turskoj, arapskoj i grčkoj koju smo zajedno pile na drugim mjestima. Samo poslužena s malo manje srca i ponosa.
Baš taj spomenik mrtvima i taj sad totalno komercijalizirani i beživotni doživljaj rituala kafe, dao mi je povoda za razmišljanje o nadi, o vjeri u ljude i vjeri u budućnost.
U savršeno klesanom kamenu koji su radili najveći korčulanski klesari tog vremena, ranih 1960.-ih, uz pomoć stotina omladinaca na radnim akcijama, ostala je uklesana ta nada, optimizam, vjera u lijepo i dobro. Osjeća se jasno još i danas, usprkos nepokošenoj travi i devastiranim spomen pločama.
Zrači iz kamenih zidova i danas zanos mladosti koja vjeruje da svojim rukama gradi novi život, jednu sasvim novu budućnost koja svakome nosi dobro. Naslućuje se i poštovanje za pretke koji su poginuli u borbi za tu budućnost.
Dirljiv je taj osjećaj baš zašto što je u tako jasnom kontrastu s osjećajem koji tu prevladava danas. Spomen ploče netko je sustavno polomio prije par godina. Išli su redom i slomili svaku na više komada.
One sad tamo leže kao novi spomenik posvećen ovom vremenu, društvu u kojem je nadu, zajedništvo, zahvalnost precima i vjeru u budućnost zamijenio duboki bijes. Bijes toliko moćan i jak da je 600 komada kamena pretvorio u tisuće ulomaka, a bez očite upotrebe nekog velikog alata. Također ogroman i posvećen posao.
Taj kontrast ljepote i devastacije također treba sačuvati, po mome mišljenju. On ukazuje na opasnost od gubljenja nade i vjere u budućnost. On ukazuje na ono što je srušilo trud svih naših predaka…
Nisu to politički izmanipulirani huligani ovog vremena, već (ne)svjesni čovjekov odabir da prezre vrijednost vjere u ljude i rada za opće dobro, te da krene grabiti sebi i svojima bez osvrta na cijenu po zajednicu. Devastirajuća ideja da će se tako bolje proći u životu, da je čovjek glup i naivan ako vjeruje u opće dobro.
Komunizam je pao na toj stavci, sebičnost i gramzivost čovjeka je prevladala. A ovo sljedeće doba samo je ponovilo isto. Sjećanje na borce iz zadnjeg rata završilo je s više -manje istom sudbinom, mada im se još polažu vijenci tu i tamo.
Veterani koji su ostali, ogorčeno gledaju na sve što se događa. Sele se u neke druge zemlje, isto kao što je nekad slavljeni arhitekt i dizajner Partizanskog groblja, Bogdan Bogdanović, ogorčen, odselio iz Beograda 1990.-te.
Nije, očito, bilo do komunizma, pokazalo se 30 godina nakon njegovog odlaska, već do tog nedostatka vjere i morala.
Možda ovaj spomenik trebamo opet urediti i nazvati ga „Spomenik palog čovjeka“.
Ono što je Muzej prekinutih veza idealu ljubavi, ovo bi bio post-moderni spomenik idealu zajedništva i vjere u opće dobro.
Ja vjerujem da bi nam jedna ceremonija traženja oprosta na tom mjestu donijela puno kolektivnog iscjeljenja. Možda bi otvorila put za neke nove generacije da nađu opet smisao u moralnim vrijednostima u koje su naši preci nekad vjerovali, te da opet u kamenu grade velebne spomenike vjeri u čovjeka i zahvalnosti.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
