32.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 14 srpnja, 2024
NaslovnicaVijestiPsihologinja Darija Stanić: Kod mlađih generacija gubi se empatija i to će...

Psihologinja Darija Stanić: Kod mlađih generacija gubi se empatija i to će nam postati veliki društveni problem

Mentalno zdravlje u doba koje karakterizira „epidemija depresije“ bitna je tema za sve nas. Kako se izvući i nastaviti sa životom? Kako primijetiti da naši bližnji ili djeca imaju problem? Kako im pomoći i koliko smo napredovali u tom procesu spoznavanja duše i duševnih tegoba? Otkrila nam je psihologinja Darija Stanić, naša sugrađanka koja je radila u raznim zdravstvenim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, a trenutno je zaposlena je kao stručni suradnik u Učeničkom domu „Dubrovnik“, ujedno je i doktorica humanističkih znanosti iz polja povijesti.

Darija je nedavno održala predavanje u kojem je dubrovačkim studentima opisala razvojpoimanja mentalnog zdravlja kroz povijest do danas.

-Povijesno gledano  postoje tri teoretska pogleda o uzrocima mentalnih poremećaja, u predantičko doba prevladava animističko-magijsko mišljenje, koje je poremećeno ponašanje tumačilo kao opsjednutost zlim duhovima. U antici se pristup mijenja, pa se smatra kako je mentalni poremećaj posljedica bolesti u tjelesnom funkcioniranju. Hipokrat povezuje ta stanja s četiri tjelesne tekućine, čija ravnoteža uzrokuje različita raspoloženja. Od njega potiče i naziv melankonija za tužna raspoloženja. Srednji vijek ponovno uvodi praksu istjerivanja demona iz ljudi, a takva praksa zabilježena je i u Dubrovačkoj Republici, gdje su se ljudi s psihičkim bolestima uglavnom čuvali u obiteljima, kod kuće, a zabilježeno je kako su se neki od njih vodili biskupu ili u Vlahe kako bi ih izlječili od „nečistog duha“. Kasnije s razvojem medicine uviđa se da, osim tijela, treba liječiti i duh  pa dolazi do razvoja psihoterapije koja sredinom 20. stoljeća uz primjenu psihofarmaka značajno utječe na liječenje psihičkih bolesti.

Dakle danas imamo metode koje uspješno liječe psihičke tegobe, no ljudi se i dalje teško odlučuju potražiti pomoć psihologa ili psihijatra. Zašto?

-Zbog  stigme, koja je prisutna u društvu i dalje. Ključno je prihvatiti da je psihička bolest, kronična bolest s kojom se može kvalitetno živjeti uz odgovarajuću terapiju. Osoba može biti dobrog mentalnog zdravlja usprkos kroničnoj bolesti. Često se susrećemo s roditeljima, koji ne žele za svoju djecu tražiti pomoć psihologa, s onima koji skrivaju da primaju takvu pomoć. Umjesto tog skrivanja i odbijanja trebali bismo shvatiti da je osobama koje imaju takve bolesti iznimno važno što prije pomoći.

Kako roditelji mogu primijetiti da njihovo dijete ima psihičkih poteškoća?

-Svaka promjena u ponašanju, koja odudara od uobičajenog i koja na neki način šteti djetetu je znak da trebamo reagirati. Roditelj treba razgovarati s djetetom, no nekad je problem da dijete nema osjećaj povjerenja prema roditelju, pa će svoje probleme prije podijeliti s prijateljima. Zato je važno da roditelji znaju s kim im se dijete druži jer možda od prijatelja svog djeteta mogu saznati da nešto nije uredu. Djeca danas sa sobom uvijek imaju mobitele, preko kojih stupaju u kontakt s mnogim ljudima na društvenim mrežama i možda su izloženi i nasilju. Roditelji često nisu svjesni da njihova djeca trpe ili čine internetsko nasilje, a u današnjem svijetu tehnologije to je stvarno nasilje, koje ostavlja traume.

Preporučila bih roditeljima da s djecom budu otvoreni. Ponekad i roditelji skrivaju svoje emocije, naprimjer kod razvoda, ili nekih nesuglasica u braku. Ako roditelji nisu o tome otvoreni s djecom, teško mogu očekivati da će djeca njima povjeriti svoje probleme. A često djeca krivo protumače da su baš oni krivi za probleme svojih roditelja pa onda i dijete mijenja svoje ponašanje.

Razgovori tipa „ja te pitam, ti odgovaraš“ neće ništa postići. Ako primijetite promjene u ponašanju svoga djeteta, razgovarajte i budite uporni i strpljivi, ako ni tako nište ne postignete, nemojte odustati. Razgovarajte s njihovim prijateljima s nastavnicima, sa stručnom službom u školi. Promjena uvijek ukazuje na nešto. Ona može biti i pozitivna, ali roditelj na svaku promjenu treba reagirati.

Kako se dijagnosticiraju psihičke bolesti?

-Dijagnostika psihičkih poremećaja podrazumijeva postupke individualno prilagođene svakoj osobi, od kliničkog intervjua do psihodijagnostičkih testova. Ali treba naglasiti kako postoje i psihička stanja u koja ljudi upadnu, često nakon trauma, koja nisu trajna, a također mogu zahtijevati pomoć psihologa. Također postoje i promjene raspoloženja koje traju dan, dva, tri i same prođu. Danas su na internetu svima dostupni podatci o znakovima koji ukazuju na psihološki problem ili psihičku bolest.

I razne ovisnosti se tretiraju kao psihičke bolesti. Kakvo je Vaše iskustvo s ovisnostima u mlađoj dobi?

-Imali smo slučajeve djece koja puše elektronske cigarete, koje se smatraju bezopasnima. Ali  istraživanja pokazuju da one puno više štete od samih duhanskih cigareta, jer imaju kemijske spojeve koji su izrazito štetni. Onda snus, to su vrećice s nikotinskim pripravcima koje se stave u usta i otpuštaju nikotin, to je izuzetno štetno jer nema doziranja. Oni ih mogu konzumirati cijeli dan. Dalje prihvaćenost alkohola u našem je društvu je veliki problem. O tome govore i podatci. Podatak da se 2022. godine  18 posto  hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja u Hrvatskoj odnosilo na zloporabu alkohola. To su ogromne brojke. Kao društvo trebamo djelovati na  prevenciji od doma pa do društvene zajednice.

Naše 21. stoljeće nazivaju stoljećem depresije, koja se sve više i više širi. Kako Vi objašnjavate tako velik porast depresije?

  • Prije se unutar obitelji i kruga prijatelja dosta više razgovaralo. Danas nam se ta socijalna mreža izgubila s nedostatkom vremena, a ona je sigurnosna mreža koja štiti mentalno zdravlje. Nadalje sve je manje empatije u društvu, pogotovo među mladima, a onda su tu i okolišni uvjeti, često zbog društvenih mreža iskrivljena slika stvarnosti. No bilo je i drugih povijesnih razdoblja koja su se tako nazivala, primjerice u 18. stoljeću se govorilo o bolesti English malady, pod kojom se podrazumijevala  depresija i porast suicidalnih tendencija. Ono što je karakteristično da je manji broj samoubojstava u uvjetima ratova, kad se traži mobilizacija stanovništva, dok raste u vrijeme ekonomskih kriza.

Rekli ste kako se među mlađim generacijama gubi empatija. Kako, zašto?

-Danas mladi sa prijateljima često razgovaraju, iako sjede skupa, putem poruka i društvenih mreža. Putem interneta izloženi su svakakvim prizorima i situacijama, koje onda odvajaju od sebe. To što oni vide i čuju, kao da nije dio njihovog svijeta i nekako ostaju nedodirnuti patnjom drugih. Kod mlađih generacija empatija se gubi i to će nam u budućnosti postati veliki društveni problem.

Oni sad kroz  poruke, bez puno razmišljanja sve komentiraju i pišu takve stvari, koje nekome u lice nikad ne bi rekli. I tek možda poslije, kad je ta poruka već poslana i kad je napravila svoje, shvate da možda takvo što nisu trebali reći.

Svoj ste doktorski rad obranili na studiju Povijest stanovništva, a tema kojom ste se bavili su „Samoubojstva u Dubrovačkoj Republici od 1667. do 1918.“. Kako ste istraživali tu temu i što ste otkrili?

Problem s istraživanjem samoubojstava je što je to vrsta smrti, koja je i danas stigmatizirana. Za vrijeme Republike po službenoj dužnosti na sudu su slučajevi o samoubojstvima razmatrani samo kako bi se otklonila sumnja da nije počinjeno ubojstvo i kad bi se utvrdilo da je samoubojstvo, slučaj bi bio završen.

U cijelom tom razdoblju od Velike trešnje do pada Republike u dostupnim arhivskim izvorima zabilježeno je 25 slučajeva. Najveći  broj samoubojstava dogodio se početkom 18. stoljeća i više ih je bilo na ruralnim područjima, nego u samom Gradu.

Kasnije od 1808. do 1918. takvih slučajeva bilo više u Gradu. Tu sam već imala druge izvore podataka kao što su  matične knjige umrlih u kojima su upisane zabilješke o vrsti smrti. Sredinom 19. stoljeća to je mali broj samoubojstava da bi značajan porast bio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Uzrok je što tad u Dubrovniku tada imamo smješten vojni korpus, pa su samoubojstva značajno veća kod vojnih osoba i kod doseljenika.

Jedan dio izvora podataka su i novine koje su izlazile u Dubrovniku. Iako su to bili kao dnevni listovi, ustvari su izlazili dva puta tjedno to su Dubrovnik, Crvena Hrvatska i Prava crvena Hrvatska. Novine su izvještavale tako da bi navele  ime i prezime, godine, zanimanje, način i mjesto izvršenja u nekim slučajevima i neke fragmente oproštajnog pisma. Osobito potresna samoubojstava počinili su  ovisnici o alkoholu.

Samoubojstvo je tema teška za sve, osobito one koji ostaju iza samoubojice. Postoji li neka shema, kako prepoznati i možda spriječiti osobe da počine taj čin?

Svako samoubojstvo je priča sama za sebe. Ono što možemo je prepoznati namjeru i intervenirati, dakle prevencija je moguća i potrebna je empatija, dakle istinska želja da se osobi pomogne.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA