Kraj školske godine je dočekala s velikom zahvalnošću da je konačno gotova – iskrena je prof. hrvatskog jezika u Pomorskoj školi, Mariela Marković koja u razgovoru i pojašnjava zašto je tome tako, no i odgovara na pitanja o tome zašto je upisala geštalt psihoterapiju, stigne li pisati poeziju i je li još uvijek isto srčana, kao prije deset godina, u političkom angažmanu kao koordinatorica stranke Srđ je Grad.
Obzirom na sve Vaše preokupacije, život vam nije dosadan… nastava, geštalt edukacija, pjesništvo, politika… otkud tolika energija i interesi, kako poredate po prioritetima i ima li nešto što je draže od nečeg drugog?
Baš sam prošli vikend na jednoj terapijskoj grupi, u svrhu edukacije, imala zadatak nabrojati sve svoje identitete i trebala mi je čak mala pomoć kolegica da nešto ne ispustim. Ponekad pomislim da imam i ADHD (poremećaj hiperaktivnosti), ali čak i da imam dijagnozu, većinu se vremena s njom dobro družim, postale smo prave prijateljice. Kao s većinom svojih dijagnoza, uostalom. Šalu na stranu, iako se sve ove moje nabrojane uloge naizgled čine nespojivima, ja ih ne doživljavam tako, one su odraz onoga što mene suštinski raduje – baviti se čovjekom, duhom i dušom i onda pokušavati tu želju posijati ili prepoznati u drugome.
I upravo stoga, ne mogu reći da me neka uloga veseli više ili manje, postoji ono čemu se posvećujem više ili manje ovisno o okolnostima. Kad osjetim da sam potrebnija drugima, na bilo koji način, onda nastojim biti više prema vani, kad sam potrebnija sebi ili bliskim ljudima, onda se okrenem na unutra, u tiše i intimno. Priznajem da se ponekad previše raspršim, ali opet imam i faza kad se previše povučem, tako da i u jednoj i drugoj polarnosti, ako ih možemo tako nazvati, skupljam energiju i hranim se, sobom, ljudima i odnosima, to mi daje neku snagu, ali i pomaže da posložim ili presložim prioritete.
Koliko je Vaš pedagoški rad i predavanje u srednjoj školi (nedavno ste rekli kako Pomorsku doživljavate svojom misijom) utjecao na odluku da upišete i dogurate do 4. godine gestalt studija… čime Vas je ta metoda privukla i što s njome nakon diplome.
Ne mogu reći da je pedagoški rad utjecao na moju odluku da u četrdesetima krenem na edukaciju za geštalt psihoterapeuta, koju uskoro privodim kraju, ali vjerujem da moja edukacija pozitivno utječe na moj pedagoški rad. Kao što često ističem, od prvog dana u školi radim u Pomorskoj i nikad nisam poželjela raditi u nekoj drugoj školi. Možda se nekad čini da je zahvalnije raditi u nekoj „boljoj“ školi, ali ja sam od prvog dana voljela izazove koje je pred mene postavio život otvorivši mi mjesto baš u Pomorskoj.
Ti su izazovi i „misija“, mada je to ipak malo pretenciozno rečeno, u tome da naše učenike, pretežno mladiće, koji u ovom gradu često etiketiraju kao mangupe, delikvente, loše momke, pokažem u nekom drugom svjetlu, onako kako oni većinu vremena i svijetle. Naravno, ponajprije mi je važno da to svjetlo pronađem u njima, odnosno da im pomognem da ga pronađu u sebi i da ga se ne srame pokazati drugima. Ako ćemo dalje tragom te metafore, to svakako ima veze s geštaltom, s psihologijom i psihoterapijom.
Naime, posao je psihoterapeuta upaliti svjetlo koje će pomoći da osoba sebe ugleda iz drugog ugla. Uloga terapeuta je i biti i ostati uz osobu onda kad zajedno osvijetle neke davno skrivene sjene. Moja odluka da se krenem obrazovati u tom smjeru došla je iz osobne potrebe da proniknem u neke svoje sjene. U početku nisam puno razmišljala o tome da ću zbilja raditi kao savjetodavni terapeut, ali s godinama edukacije, otvorila su se i ta vrata i tome se trenutno zbilja radujem. Raduje me i hrani činjenica da mi ljudi poklanjaju povjerenje i pristaju na to da budem intimni svjedok njihova rasta i razvoja. Ne razmišljam puno o tome što ću nakon diplome, zasigurno neću u nekoj najskorijoj budućnosti napustiti posao u školi, ali jednog dana…tko zna. Kao što sam rekla, imam mnogo identiteta, ali nekako se trudim ne prianjati ni uz jedan, mogu do kraja života biti sve, a ne moram ništa od ovoga što sad jesam.
Ono što me je privuklo geštaltu, njegova je holistička priroda; geštalt je psihoterapijski pristup koji se podjednako bavi tijelom, umom i dušom. Geštalt znači cjelovitost, bavi se pokušajem čovjeka da ugleda izgubljene dijelove sebe i da ih prizna, prigrli i da se zajedno s njima raduje svemu novome što dolazi.
“Klasični” psiholozi i psihijatri se jako ljute kad na predavanjima i radionicama predavanja drže ljudi koji su druge struke (ekonomisti, pravnici i sl.) a predstavljaju se kao terapeuti … mislite li da su djelomično u pravu, odnosno koliko su sve škole, tečajevi, studiji koji se bave psihom čovjeka ozbiljni, pa i odgovorni prema pojedincima koji trebaju pomoć.
Razumijem psihologe i psihijatre kad kritiziraju poplavu „stručnjaka“ koji se na društvenim mrežama ili u nekom drugom javnom prostoru predstavljaju kao oni koji imaju recepte za nečiji bolji život. S druge strane, stalno se govori o potrebi za cjeloživotnim učenjem, tako da se pitam zašto bi samo onaj tko je s 18 godina odlučio upisati psihologiju ili medicinu, jednog dana mogao biti psihoterapeut. Ili bilo što drugo, na kraju krajeva. Zašto to ne bih mogla biti ja koja sam studirala književnost i koja sam, kako sam rekla, u svojim četrdesetima, svoju ljubav prema istraživanju duše odlučila obogatiti novim dimenzijama? Malo ljudi zna da i psiholozi i psihijatri, da bi bili terapeuti, moraju završiti edukaciju za neki terapijski pristup.
Dakle, i oni se moraju dodatno educirati, pohađaju istu edukaciju kao što je ja trenutno pohađam, idemo na ista predavanja, na isti način izlazimo na ispite, imamo apsolutno sve iste uvjete. U mojim su edukacijskim grupama primjerice i psiholozi i liječnici. Samo što ja, koja nisam diplomirala psihologiju ili medicinu, moram polagati još i propedeutiku, dodatnu edukaciju u kojoj ću i formalno steći znanja koja sam propustila na svom primarnom fakultetu. Dakle, moj će studij trajati dvije godine dana dulje od njihovog, skoro šest godina.
Nije to baš neki tečaj. Ja sam u svoju edukaciju uložila baš mnogo vremena, energije i novaca, na kraju krajeva. Polažem ispite, pišem seminarske radove, čitam, proučavam literaturu, radim s klijentima, redovno idem na supervizije, imam svoje individualne terapije. Na kraju krajeva, krenula sam u to iz ljubavi i vjerujem da ću nadoknaditi sve ono što sam propustila, a što sam mogla dobiti na fakultetu u ranim dvadesetima.
No, svjesna sam toga da danas ima svega, raznoraznih tečajeva od tri dana i da se ljudi bave svim i svačim i slažem se da je to izrazito opasno, ali s druge me strane ljuti kad se sve edukacije pokušava strpati u isti koš. Baviti se ljudima, savjetovati, pomagati ili pokušavati pomoći divno je jednako toliko koliko i zahtjevno i važno je cijelo vrijeme biti svjestan vlastite odgovornosti.
Radite s mladim ljudima, završetak je školske godine, koliko se emotivno povežete s generacijama učenika koje ispraćate iz školskih klupa?
U trenutku dok ovo pišem, na zadnji dan nastave ove školske godine, jedina je trenutna emocija zahvalnost što je napokon gotovo. Lipanj je za nastavnike baš jako stresan period i nikad nije lako, mislim da nitko tko nije bio u toj ulozi ili tko nije živio s osobom koja radi kao profesor, ne može znati što se s nama događa zadnjih nekoliko tjedana nastave. Povežemo li se s učenicima? Naravno, ne bi bilo tog stresa da nismo i emotivno vezani za njihove sudbine. Nekad komentiramo da se nekad mi puno više brinemo za njihov uspjeh nego oni. Uvučeni smo, htjeli ne htjeli, i u njihove obiteljske priče, u njihove adolescentske probleme i to nije uvijek jednostavno, odgovornost je velika i zato se danas i osjećam kao iscijeđena krpa na kraju puta i trebat će mi nekoliko dana tišine i mora da se iscijelim.
No, naravno da je puno više pozitivnih emocija koje vezujem uz svoj posao i učenike, puno je smijeha i dobrih vibracija među nama i na kraju uglavnom biramo sjećati se samo onih dobrih trenutaka.
Stignete li pisat svoju poeziju, urednica ste i knjiga poezije Društva dubrovačkih pisaca… što je vaš osnovni okidač da sve ostavite i zapišete stihove?
Iskreno, u zadnje vrijeme ne pišem, ali nije to toliko do toga što sam rastegnuta po svim rubovima, više je do toga da taj identitet nekoga tko povremeno piše poeziju (ne bih se baš nazvala pjesnikinjom, iako mi ljubi ego) odmara i skuplja pod kožom riječi, zareze i tri točkice koje će nekad uskoro izaći vani. Na ovaj ili onaj način. Inače, najsnažniji mi je okidač za pisanje upravo čitanje. Neka riječ, sintagma, nešto što zazvoni baš može otvoriti moje pregibe ispod kože i potaknuti neku sliku da izađe iz udobnosti skrivanja. U poeziji se dosta izlažem, nemam mnogo zadrške, ona je neki most između najdublje i skrivene mene i one koja je ekstrovertirana i glasna. Kao da ima tu snagu pomiriti mnoge dijelove mene. Doći će vrijeme kad ćemo se opet naći, u nekom božanskom susretu suza i smijeha.
Što je poezija danas u svijetu?
Mislim da je poezija danas i oduvijek onaj božanski glas u nama. Netko tu boju glasa prepozna, s njom se uskladi i propjeva, netko ne propjeva, ali uživa u pjevanju drugoga. Kažu da se poezija danas više nego ikad piše i čita. Za to su zaslužne društvene mreže na kojima je dosta poezije u raznim oblicima. Netko će reći da to kvari božanski ton poezije, ja mislim da je svakako bolje da je ima, da je prisutna, pa ona barem nije nikome naškodila, ma kakve kvalitete bila.
U dopunsku lektiru svojim učenicima nudite suvremene hrvatske književnike…treba li ih više jer se djeca s njima – ako se – lakše identificiraju. Na koje su posebno reagirali?
Nisam sklona tome da lektire nužno i samo treba osuvremenjivati, smatram da učenici srednje škole moraju čitati i klasike. Ja svoje učenike učim da je dobar književni tekst onaj koji progovara o univerzalnim temama, o čovjekovom najdubljem svijetu koji je uvijek isti, ma u kojem stoljeću je živio, ljubio ili strahovao. Antigoninu buntovnost, Hamletove dvojbe ili Norinu hrabrost učenici mogu pronaći u sebi, jednako kao i u nekom dobrom suvremenom tekstu. Ono što im stvara poteškoće, dakle, nije tema, njezina suvremenost ili svevremenost, već sam tekst. Srednjoškolci danas malo čitaju, nedostaje im fokus i koncentracija i teško se probijaju i kroz suvremene tekstove, nedostaje im riječi, ne razumiju neke obične, svakodnevne riječi, a zamislite kako je tek s klasicima. Ali to ne znači da od njih treba odustati. Ne možemo stalno podilaziti učenicima, ni temom ni tekstom ni pristupom, to nije dobro za njih, činimo im medvjeđu uslugu pristajući na to da su sposobni razumjeti i pounutriti samo Instagram ili TikTok objave.
Što se tiče suvremenih hrvatskih književnika, učenici su sjajno reagirali na roman Hotel Zagorje Ivane Bodrožić, ali i na njezin roman Sinovi i kćeri, na priče Olje Savičević Ivančević, na poeziju Lidije Deduš i Marka Tomaša, na publicistiku Barbare Matejčić. Uglavnom, trudim se koliko mogu i koliko mi program, vrijeme, ali i čitalačke i radne navike učenika dozvoljavaju. Od prošle smo godine u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama počeli sa susretima srednjoškolaca sa suvremenim hrvatskim autorima i to se pokazalo jako značajnim projektom. Nekad se čini da njih nije puno briga ni za što, ali onda se po tko zna koji put uvjerimo da mladima treba jednostavno nuditi raznolikost da bi znali što im se sviđa, oni su, što je prirodno, skloni misliti da je dosadno ili nepotrebno nešto o čemu ništa ni ne znaju, samo zato što se odvija u knjižnici ili kazalištu. Potrebno je razbijati predrasude, ali važno je i vjerovati da imaju sposobnost prepoznati prave umjetničke, ali i životne vrijednosti.
I sad, za kraj, ali ne manje važno – svi ovi vaši interesi vezuju se uz umjetnost, književnost, ljepotu života i onda paf! politika koja je sve, ali rijetko i lijepa strana života, dapače. Koordinatorica ste stranke Srđ je Grad koji je godina beskompromisna oporba vladajućima… što može biti i iscrpljujuće i frustrirajuće… je li se kod Vas smanjila strast za takav vid djelovanja u zajednici? Jesu li srđevci i dalje jednako složni jer se na sjednicama Gradskog vijeća pokušava Đura Capora odvojiti od ostale ekipe srđevaca? Kao, nije pravi srđevac. Čemu je to tako i može li to utjecati na lokalne izbore koji su za dvije godine, što nije puno…
Politika se isto može baviti lijepom stranom života, onom koja ljude uči pronaći u sebi brigu i odgovornost za druge, za društvo u kojem žive. Postoje, naravno, ljudi, i nažalost mnogo ih je, koji, baveći se politikom, biraju ne gledati dalje od svojih sitih trbuha i od vrhova svojih prstiju.
Sa srđevcima sam upravo zato što oni biraju uvijek gledati u ono što je u politici dobro i plemenito, traže ljepotu života u vlastitom angažmanu u borbi za javno dobro. I to je ono što se u ovom gradu prepoznaje. Naime, možeš nam zamjeriti bilo što, ali to da nam je politički angažman sredstvo za materijalni probitak, to nitko nikad ne može reći. Pa i kad vladajući pokušaju takvo nešto podvaliti, budu baš ismijani od naših sugrađana.
Što se tiče mog angažmana, on se jest smanjio samo u smislu javnih istupanja uime stranke i to je bio moj odabir, jednostavno ugodniji mi je takav način djelovanja, više je u skladu s mojim drugim ulogama. Srđ je Grad stvarno funkcionira po principu dobro ugođenog instrumenta, jako se dobro poznajemo i poštujemo i znamo prepoznati kad netko ima potrebu posvetiti se drugim životnim ulogama, a svi ih imamo jako mnogo, između ostaloga jer nam politika „nije dala kruha“ (a nismo ga od nje ni tražili), svi imamo karijere od kojih živimo, kao i privatne odnose koje želimo njegovati, a koji često pate. A onda opet svatko od nas tko se malo odmakne, uvijek prepozna kad je „frka“ i kad se treba vratiti sa svim svojim kapacitetima.
Je li Đuro Capor srđevac? To je pitanje, koje gradonačelnik nastoji podvaliti u javni diskurs grada, smiješno gotovo jednako kao izjava jedne gradske vijećnice da smo se svi jednog dana probudili sretni i spašeni jer je na vlasti, zamislite, HDZ. Činjenica da gradonačelnik Franković za govornicom Gradskoga vijeća prebrojava srđevska zrnca bilo kojem našem vijećniku ili vijećnici, govori o tome da se očito srđevska politika sve više i jače prepoznaje u ovom gradu i da su vladajući toga itekako svjesni (vjerojatno i više od nas samih). Govori to i o njihovoj nemoći, o potpunom izostanku pravih politika, strategija, ideja i rješenja za grad koji puca po svim šavovima. Kako će ta njegova prazna retorika na razini trač-babe utjecati na izbore koji su za dvije godine, vjerujem da je više nego očigledno.
Kad i ako danas gledate sjednice Gradskog vijeća, uočavate li i kakve, razlike u radu u odnosu na ono vrijeme kada ste vi s kolegama po prvi put ušli u sastav GV nakon osvajanja prvih mandata za srđevce…
Prošlo je točno deset godina od našeg ulaska u Gradsku vijećnicu i naravno da su se neke stvari promijenile, ali ono suštinsko, pokušaj da ukažemo na ono što nije dobro i da pridonesemo svojim prijedlozima da odluke koje svi skupa donosimo budu najbolje moguće za grad i građane, ostalo je isto. Srđevce se uporno želi prikazati kao destruktivce koji su stalno protiv, ali ako netko pažljivo prati sjednice Gradskog vijeća u proteklih deset godina, zna da je mnogo naših prijedloga prihvaćeno i ugrađeno u odluke koje su donesene.
Doduše, mnogo je naših dobrih amandmana i primjedbi bilo odbijeno samo zato što smo ih mi predložili. To je žalosno i to je ta „politika“, odnosno ona njezina iskrivljena interpretacija s kojom se teško mirimo. Istina je da ponekad snažno, strastveno i uporno kritiziramo nešto što se mnogima u nekom trenutku čini kao dio nekog dobrog razvojnog puta grada, ali mnogo se puta, previše zapravo, pokazalo da upravo ono što smo mi godinama kritizirali, a nitko nas nije slušao, danas svi prozivaju i od toga se ograđuju. Ali često je, nažalost, prekasno. Evo najnoviji je, svježi primjer, ni asfalt mu se još nije osušio, Pemo parking u Gružu.
Kad smo Igor Miošić, Ivan Viđen i ja prije 10 godina ušli u Gradsko vijeće, bili smo, sad to smijemo reći, prestravljeni. I nas troje i svi ljudi oko nas, ništa nismo znali, sve nam je bilo novo i mučno. Međutim, znali smo zašto smo tamo, da se moramo probati izboriti za Srđ na mjestu donošenja odluka. Znali smo nekako i da to neće biti jedina bitka u kojoj ćemo se boriti. Znali smo da smo spremni učiti i da ćemo se u politici dugo zadržati, ne nužno mi kao pojedinci, nego kao skupina ljudi koji su se okupili oko nekih istih ili sličnih promišljanja grada i aktivne uloge građana. Nitko nije onda vjerovao u našu dugovječnost, kao što nitko nije mogao misliti da će za 10 godina srđevci biti druga politička snaga u Dubrovniku.
Sigurna sam da smo nas troje već onda promijenili atmosferu u Gradskom vijeću, zbog nas su sjednice počele trajati satima, mi smo stalno izlazili za govornicu, bili smo spremni raspravljati o svim točkama, bili smo pravi štreberi. Nije to svima bilo baš zabavno, ali nekako je baš postalo očigledno na što su ličile sjednice Gradskog vijeća ranije, na niz šala i pošalica i odmjeravanje snaga dignutim rukama, a ne na mjesto za razmjenu ideja i stavova koja će izroditi najbolje odluke za zajednicu. Stvari su se ipak počele polako mijenjati. Sigurna sam i našom zaslugom. Ja se tada nisam najbolje osjećala u tom kontekstu, moram priznati, ali kad sad pogledam u taj period i taj angažman, nije mi žao, dapače, ponosna sam na sebe i svoje prvoborce i na hrabrost i srčanost koju smo onda pokazali.
