21.8 C
Dubrovnik
Petak, 10 svibnja, 2024
NaslovnicaLifestyleProf. Nikica Anić: ja i dan danas volim ljude, a djeca su...

Prof. Nikica Anić: ja i dan danas volim ljude, a djeca su najbolji dio čovječanstva

Živimo u instant društvu i sve mora biti brzo i odmah, tako i uspjeh i novac. Znanje nije nikad nešto što je instant, obrazovanje je cjeloživotni proces. U vremenu u kojem živimo, u kojem je na cijeni materijalno, podcijenjenom nastavniku je puno teže nego nekoć uvjeriti učenike da je znanje moć – iznosi gimnazijska profesorica talijanskog i engleskog jezika Nikica Anić, odmah dodajući – Ali druge nam nema!

Pročitam vaše fb statuse koje često pišete uključujući u njih lijepe edukativne, odgojne priče i poruke… smatrate li to svojom dužnošću, potrebom prilagodbi vremenu kako biste bili bliži senzibilitetu i navikama svojih učenika? Koliko je to uopće bitno kao alat nastavnika u komunikaciji s učenicima?

-Oduvijek sam voljela pisanu riječ. To je način na koji nevidljive misli i emocije poprimaju vidljive oblike i izlaze iz naše nutrine van. Riječ je moj medij, ipak sam profesorica jezika. Ulaskom modernih tehnologija i načina komunikacije u naše život, otvorila se mogućnost da tu pisanu riječ podijelim s onima koji žele to pročitati. Kada radite s mladima, mislim da je potrebno biti prisutan i u tim njihovim kanalima komunikacije. Tako se taj osjećaj generacijskog jaza pomalo i smanjuje, a to napisano će možda i prije pročitati nego kada im slično kažete u učionici pa to ponekad može zvučati kao prodika. Osim društvenih mreža, mi nastavnici danas imamo često s njima neku privatnu grupu pomoću koje komuniciramo iz doma i razmjenjujemo informacije.

Ponekad je koristim i za neku edukativnu poruku. Tako sam im nedavno, kada smo svi bili u navijačkom zanosu, poslala video u kojem Luka Modrić hrabri svojeg mladog kolegu golmana Dominika Livakovića govoreći mu da se ne boji pogriješiti i da svi griješimo. I to je zaista tako i u životu i školi i svuda. Treba samo izvući najbolje iz sebe. To im se svidjelo. Ta moderna tehnologija može zaista biti vrijedan način kada je usmjerimo u smjeru koji mi hoćemo, a ne prepustimo se da ona nosi nas.

Vjerujem i iskrenost i emociju

No, isto tako imam dojam da pokušavate sa svojim učenicima uspostavit i “uživo” dobru komunikaciju, u razredu, koliko je to danas omogućeno nastavnicima obzirom na način na koji sustav funkcionira i svim obvezama koje se stavljaju ispred vas?

-Ključna je komunikacija s učenicima u učionici, pogotovo kada se radi o komunikaciji između razrednika i njegovog razreda. Problem koji mene tišti je što su razrednici opterećeni ogromnim brojem administrativnih poslova, tablicama, brojnim evidencijama koje su po meni više pitanje forme nego sadržaja. A živimo u vremenu u kojem je jako važno da forma bude zadovoljena. Trag u dnevniku kao da je sustavu važniji, nego trag u razredu.

Gimnazijski program je u svim predmetima prilično zahtijevan, tako da smo često suočeni s jurnjavom i borbom s vremenom kako bismo ga svladali, ali mislim da većina nas ipak osjeti kad je potrebno zastati, odmaknuti se od činjenica, predahnuti i iskoristiti vrijeme za razgovor o nekim temama za koje osjetimo da su im tog trena od primarne važnosti.

Imate li možda neki trenutak ili situaciju koju biste istaknuli u toj
dvosmjernoj komunikaciji sa svojim učenicima? Što mladi najviše osjećaju kao nedostatak u nastavi, koliko je nagrđen odnos s roditeljima zbog pomanjkanja vremena, a koliko je odgojni momenat u školskoj pedagogiji u drugom planu u odnosu na obrazovni?

-Ja nekako vjerujem u iskrenost i emociju, i mislim da djeca to osjete.  Ovaj posao jako troši, jer imate pred sobom more energije, nemirnih i mladih glava koje se traže, iz djece postaju ljudi, ne žele okvire, bune se protiv njih, a opet ih trebaju da se ne izgube. Naša dvojaka uloga nekoga tko podučava i očekuje da nauče ponekad i ono za što nemaju sklonosti, a opet istovremeno pokušava odgojiti tu djecu u mlade misleće i odgovorne ljude. Obrazovni sustav kakav je danas, nažalost je u velikoj mjeri dokinuo tu odgojnu ulogu nastavnika. Učenik je stavljen na prevelik pijedestal. Može manipulirati s brojem odgovaranja, jer ako je dva puta pitan u jednom danu, više ne može odgovarati, može na kraju godine imati zaključeno nekoliko negativnih ocjena i pruža mu se prilika žalbe i polaganja ispita. 

Ja se pitam nije li to greška sustava koji šalje poruku, da za nerad netko dobiva još neku šansu iako je cijelu godinu ignorirao predmet?  Šaljemo li ih u svijet uljuljkane u taj privid da su oni uvijek u pravu? A svijet bi ipak trebao mlade ljude spremne na rad i odgovornost. Ponekad imam osjećaj da sustav ne vjeruje svojem nastavniku, njegovoj procjeni. Roditelji modernog svijeta su preopterećeni poslom, sve više vremena su na poslu, a sve manje s djecom i mislim da je nužno da se školi vrati ta odgojna komponenta kroz vjeru u procjenu nastavnika kako od strane roditelja, koji ponekad previše štite dijete, a tako i od sustava.

Koliko nastavnik kao pojedinac može mijenjati stvari u zadanom nastavnom planu i programu? Kakvu biste vi reformu zagovarali da je to u vašoj mogućnosti provesti na razini cijelog sustava?

-I sama riječ prosvjetni djelatnik sugerira da je nastavnik netko tko prosvjetljuje, tko širi vidike i unosi svjetlo u mrak. To je jedno vrlo kreativno zanimanje i uvijek u okviru zadanih tema možete sami naći način na koji ćete ostvariti ciljeve i približiti učenicima potrebno. Način podučavanja se promijenio i nije više nastavnik jedini izvor informacija. Naučili su do informacije doći klikom, brzo, koncentracija im kraće traje kao posljedica koju tehnologija ostavlja na mozak.

Nastavnici se moraju prilagoditi tome. Mlađim nastavnicima je to lakše, starijima, razumljivo teže. Po meni bi bilo jako potrebno omogućiti veći broj izbornih predmeta, kako bi se u kasnijim godinama moglo raditi više s darovitim učenicima, postavljati im izazove i usmjeravati ih. Naravno da će učenici tako biti i motiviraniji za učenje i osjećati da im škola pomaže u onom čime će se baviti kasnije tijekom života.

Ljudi jake individualnosti i političke stranke

Koliko se u srednjim školama, a gimnazije bi trebale biti predvodnice u tome, razvija, njeguje i potiče kritički način razmišljanja, propitkivanja koji će razbijati okvire i stvarati poslušnike koji pristaju na sve u zamjenu za komfor bivanja u društvu?

-Po meni je kritički način razmišljanja jedan od glavnih ciljeva škole.  Naravno da bi kritički razmišljali, morate vladati određenim znanjima i imati određene informacije. Do tih informacija se dolazi učenjem, koje se danas odvija u školi, ali i pomoću moderne tehnologije koja u velike može učenicima olakšati pristup informacijama i znanjima kad ih se ispravno usmjeri na izvore. Mi živimo u svijetu u kojem svatko misli da o svemu može i zna govoriti i da je u stanju raditi svaki posao pa čak i ako za njega nema adekvatno obrazovanje.

Takav sustav je donekle doveo škole u apsurdan položaj, jer se čini da su ponekad i nepotrebne za neki položaj u društvu i financijski prosperitet, a često je takva mjera uspjeha potencirana i od strane medija. Živimo u instant društvu i sve mora biti brzo i odmah, tako i uspjeh i novac. Znanje nije nikad nešto što je instant, obrazovanje je cjeloživotni proces. U vremenu u kojem živimo u kojem je na cijeni materijalno, podcijenjenom nastavniku je puno teže nego nekoć uvjeriti učenike da je znanje moć.

Ali druge nam nema. Za dobrobit cijelog društva na školi je da mladima ukazuje na važnost posjedovanja ne stvari, već znanja, te konstantnog propitkivanja i rušenja stereotipa koje društvo koče u razvoju te ga ponekad i vraćaju unazad.

Vi ste svojedobno bili aktivniji član HDZ-a, pretpostavljam da ste
htjeli kroz politiku mijenjati stvari, pretpostavljam imali ste
entuzijazam i želju stvarati bolje društvo… unatrag nekoliko godina nema vas više u aktivnom političkom životu grada… je li nužno da se pojedinci razočaraju i odustaju jer se ne mogu prilagoditi svemu zbog čega je politika ružno percipirana… što se s vama u tom kontekstu dogodilo?

-Politički angažman prosvjetara nije rijedak slučaj. Valjda je to zbog te urođene i obrazovanjem stečene želje da otvaraju nove vidike, da unapređuju, da ukazuju na probleme i traže rješenja. Tako sam i ja zbog te iste želje i pozitivne energije koja kreće od pomoći pojedincu da se izgradi, krenula u politiku u želji da dam svoj doprinos u gradnji društvene zajednice. Ponekad idealiziramo stvari i mislimo da sve ljude u tom političkom angažmanu vodi sličan poriv i želja.

Međutim, s vremenom shvatite da je velik dio ljudi u političkom životu vođen isključivo nekim svojim računima i ciljevima. Shvatite da u većini političkih stranaka ima toliko grupacija koje međusobno unutar jedne stanke ne funkcioniraju da im nisu potrebni ni oni vanjski protivnici.

Ljudi s izraženim stavovima te jakom individualnošću jednostavno nisu za organizacije u kojima ćete biti smetnja, a ne dodatna vrijednost. Uniformiranost me ne privlači. Svako razdoblje života je korisno, ako iz njega izrastemo i naučimo nešto. Mlade potičem da izađu na izbore, da se informiraju, da budu osviješteni. 

Nažalost većina njih, politiku ipak percipira kao nešto ne baš pozitivno i ne žele se aktivno uključivati.

Vi ste, čini se, baš pogodili profesiju i uživate u svom poslu. Je li to bio put koji ste baš htjeli ili se dogodio pa ste odlučili u njemu dati svoj maksimum? Što vas čini najsretnijom u razredu i što držite svojom primarnom zadaćom u odgojnom segmentu procesa rada s učenicima? Što ih želite naučiti?

-Ja sam se našla u prosvjeti prije 29 godina. Prvotno sam htjela studirati novinarstvo, filozofiju, ali sam završila jezike. Kao apsolvent u ratnim godinama sam prvo radno mjesto dobila u jednoj zagrebačkoj školi i tada sam se osjetila kao riba u vodi. Shvatila sam da imam taj neposredni kontakt s djecom, da imam strpljenje i znam prenijeti znanje. Ja i dan danas volim ljude, a djeca su najbolji dio čovječanstva.

Predajem engleski i talijanski, dakle jezike, a glavni cilj jezika je povezivanje ljudi, komunikacija. Načini na koje će ljudi učiti jezike su bezbrojni, nastava može biti kreativna, teme koje se kroz jezičnu komunikaciju mogu pokriti su bezbrojne. Sretna sam kad čujem kako na stranom jeziku razgovaraju, kako raspravljaju ili kada početnici slože rečenicu.

Sretna sam kad me zagrle na ulici, kad se šalimo, kad uspiju u životu. Sretna sam kad osjetim da sam dio sebe dala nekome da bude bolji i uspješniji da sam mu pomogla pronaći se. Veseli me kad ih sretnem zaposlene u bolnici, u školi, u hotelu, na banci, televiziji ili bilo gdje drugdje i kad me se sjete. 

Biti nastavnik je biti sitna karika u nečijem životnom lancu. Meni je to jako puno.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA