29.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 srpnja, 2024
NaslovnicaVijestiOsobe s invaliditetom posao traže više od dvije godine. Možemo li ...

Osobe s invaliditetom posao traže više od dvije godine. Možemo li bolje?

Kako bi otkrili kako na položaj osoba s invaliditetom gleda šira javnost, poslodavci, ali i same osobe s invaliditetom, portal MojPosao u suradnji s Udrugom Zamisli odlučio je provesti istraživanje na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom i osoba s poteškoćama u razvoju

Gotovo 16 posto svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Jednostavnije prikazano, svaka šesta osoba na svijetu bori se s nekim oblikom invaliditeta. Često su stigmatizirani od strane društva, teže se uklapaju u zajednicu, a kada govorimo o tržištu rada, stanje je možda još i gore.

Kako bi otkrili kako na položaj osoba s invaliditetom gleda šira javnost, poslodavci, ali i same osobe s invaliditetom, portal MojPosao u suradnji s Udrugom Zamisli, povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, odlučio je objaviti rezultate istraživanja na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom i osoba s poteškoćama u razvoju. Cilj istraživanja bio je otkriti s kojim se izazovima osobe s invaliditetom susreću i u kakvim uvjetima rade te osvijestiti javnost, ali i poslodavce i ostale zaposlenike, o tim problemima.  

Osobe s invaliditetom teže se zapošljavaju

Potraga za odgovarajućim radnim mjestom težak je i naporan posao sam po sebi, a ukoliko ste i osoba s invaliditetom, taj proces je kudikamo teži i dugotrajniji. Dok većina ispitanika opće populacije posao pronađe unutar pola godine, istim uspjehom se može pohvaliti svega 30% osoba s invaliditetom. 

Više od godinu dana posao je tražilo 16% ispitanika opće populacije, te čak 54% osobe s invaliditetom.

Osim što na potragu za radnim mjestom potroše puno više vremena, osobe s invaliditetom na tom se putu često susreću s različitim oblicima diskriminacije. Gotovo polovica osoba s invaliditetom (44%) osjeća se na neki način diskriminirano na većini natječaja za posao, dok se 27% njih diskriminirano osjeća samo na nekim natječajima. Tek svaka peta osoba s invaliditetom se uglavnom ne osjeća diskriminirano, a svega svaka deseta (10%) nije osjetila diskriminaciju na natječajima za zapošljavanje.

Diskriminacija opada s pronalaskom posla, ali nedovoljno

Iako je i dalje prisutan, osjećaj diskriminiranosti ipak opada pronalaskom poslodavca, otkrili su naši ispitanici. Međutim i dalje je postotak onih koji se osjećaju diskriminirano visok – 45%. Kao izvor diskriminacije osobe s invaliditetom podjednako navode kolege, nadređene kao i samu upravu tvrtke. S jedne strane, osjećaju kako okolina u kojoj rade ne priznaje njihov invaliditet, dok ga s druge strane često i preuveličavaju i generaliziraju taj invaliditet na druge sposobnosti. 

„Kada sam na bolovanju, kolege mi prate sve društvene mreže te prijavljuju nadređenima gdje sam i sto radim. Kolege se bune jer radim 4 sata, a oni ne. Bune se jer mi ne vjeruju da sam bolesna te smatraju da izmišljam bolest.“ – komentar ispitanika.

„Gluha sam, zbog čega me smatraju neobrazovanom i manje vrijednom. Smatraju da sam  gubitak vremena bez da su mi pružili priliku.“ – komentar ispitanika.

Osjećaj diskriminacije koji osobe s invaliditetom osjećaju ne čudi uzmemo li u obzir kako svaka deseta osoba bez invaliditeta (9%) smatra kako su osobe s invaliditetom privilegirane. Nerijetko u javnosti kruži mišljenje kako  osobe s invaliditetom imaju pravo prvenstva prilikom zapošljavanja, da svi drugi zaposlenici „potežu“ umjesto njih te da oni sami odrade jako malo posla, što nije pravedno prema ostalim kolegama.  

U drugu ruku, polovica ispitanika (50%) smatra kako osobe s invaliditetom još uvijek nisu ravnopravne na tržištu rada i radnim mjestima. Također, takvi ispitanici smatraju kako se po tom pitanju još puno toga može napraviti, dok njih 27% smatra kako su osobe s invaliditetom u potpunosti ravnopravne na radnom mjestu. Daljnjih 21% ispitanika izjavilo je kako se trudi osobama s invaliditetom pružiti osjećaj ravnopravnosti.

Čak i ispitanici koji nemaju trenutno u svom timu osobu s invaliditetom izjavljuju kako im ne bi smetalo da osoba s invaliditetom postane član njihovog tima (76%), dok 21% priznaje da bi im na početku takva situacija bilo čudna, ali da bi se s vremenom priviknuli. Tek 3% ispitanika priznaje kako nisu sigurni bi li se ikada mogli naviknuti na osobu s invaliditetom u svom timu.

Kolege im rado pomažu, a oni to ne zloupotrebljavaju

Velika većina ispitanika s invaliditetom izjavila je kako se nalazi u kolektivima u kojima se njeguju kolegijalnost i međusobno pomaganje (92%). 
I dok većina osoba s invaliditetom zatraži pomoć svojih kolega, čak 50 posto ispitanika ističe kako vode računa o tome da ne pretjeraju te pomoć traže isključivo i samo kada im je ona prijeko potrebna. Ono što treba osvijestiti je činjenica da postoji veliki broj osoba s invaliditetom koji pomoć ne traže bez obzira na to što bi im ista ponekad dobro došla (27%).

Također, dvije trećine osoba s invaliditetom izjavilo je kako im kolege priskaču u pomoć ukoliko oni sami nešto ne mogu napraviti (66%). Svaka četvrta osoba s invaliditetom (25%) ipak nije te sreće da im kolege priteknu u pomoć, iako bi im pomoć nekada dobro došla. Ima i onih ispitanika, doduše manji broj (4%) koji su izjavili da im kolege čak i previše pomažu.

Iako svaka četvrta osoba s invaliditetom ima osjećaj da im kolege ne pomažu kada treba, pitamo li isto i njihove kolege, dobivamo suprotne odgovore. Njih 97% ističe kako kolegama s invaliditetom priskoče u pomoć, 55% ih pomaže kolegama s invaliditetom čak i kad oni pomoć ne traže, 22% ispitanika pomoć pruži na zahtjev, dok ih 20% pomaže svim kolegama jednako, bez obzira na invaliditet. Oni koji ne pomažu kolegama s invaliditetom to ne čine prvenstveno iz razloga jer smatraju da bi ih time dodatno povrijedili.

Općenito gledamo, ispitanici koji svakodnevno rade s osoba s invaliditetom i prema potrebi im pomažu im u njihovom poslu, ne smatraju da na to troše previše vremena čak i kada odrađuju neke zadatke umjesto njih. Uvijek, naravno, ima onaj manji dio koji smatra kako je takva situacija ponekad neopravdana. 

Samozapošljavanje im nije prioritet

Kada pričamo o samozapošljavanju 50% osoba s invaliditetom koje imaju posao nikada nisu ni razmišljali o samozapošljavanju, dok ih je 36% razmišljalo o tome, ali bez nekog stvarnog plana. Tek je manji dio ispitanika već otvorilo svoj obrt ili tvrtku (4%), dok ih 9% to planira učiniti u skoroj budućnosti. Slična je situacija kod nezaposlenih osoba s invaliditetom. Naime,  44%  ispitanih osoba s invaliditetom ne razmišlja o samozapošljavanju, dok je 48%  pomislilo na to, a svega 7% namjerava pokrenuti svoj posao u skoroj budućnosti.

Gotovo polovica tvrtki nema nikakvih mjera vezanih uz provođenje politike raznolikosti 

Većina ispitanih tvrtki (69%) ne zapošljava osobe s invaliditetom. Kod tvrtki koje zapošljavaju osobe s invaliditetom, 46% ih je izjavilo kako je taj invaliditet vidljiv, 23% ima zaposlenika s vidljivim, ali i nevidljivim invaliditetom, dok u 31% ispitanih kompanija rade osobe čiji invaliditet nije vidljiv. 
Zabrinjavajuća je činjenica kako tvrtke nemaju raspisane procese za zapošljavanje osobe s invaliditetom. Gotovo polovica tvrtki (42%) nema nikakve mjere vezane uz provođenje politike raznolikosti na radnom mjestu, već se takva pitanja rješavaju „po putu“. S druge strane, u narednih 42% organizacija uopće se ne razmišlja o zapošljavanju osobe s invaliditetom.

Svega 16% kompanija ima razvijen sustav u kojem osobe s invaliditetom imaju mjesto kao radnici, korisnici roba i usluga poduzeća te kao poslovni partneri. U takvim organizacijama postoji razvijen sustav i smjer zapošljavanja kao i sustav razgovora za posao putem kojeg je definirano kako se treba odnositi prema kandidatima s invaliditetom.

Bez obzira na to što tvrtke nemaju raspisane procese za zapošljavanje osoba s invaliditetom, veliki broj njih drži kako u svojoj organizaciji nemaju osobu s invaliditetom zato što se takva osoba nikada nije prijavila na natječaje (46%) ili nisu odgovarali zahtjevima posla (27%). Svaka peta organizacija (19%) priznaje kako nisu skloni zapošljavati osobe s invaliditetom. 

Uslijed zapošljavanja osobe s invaliditetom tvrtke u pravilu nisu morale raditi prilagodbu (56%), četvrtina tvrtki prilagodbu je učinila (22%),  a isto toliko tvrtki nije napravilo nikakve prilagodbe (22%). Neke tvrtke su već od ranije imale prostor prilagođen osobama s invaliditetom, a tvrtke koje su naknadno uvodile određene prilagodbe ističu kako su se one u najvećoj mjeri ticale radnog vremena, opreme i sredstava za rad te dodjeljivanja radnih asistenata. Preinake i prilagodbe radne okoline poslodavci su plaćali vlastitim sredstvima bez poticajnih sredstava iz programa mjera za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje provodi Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Prilikom dolaska osobe s invaliditetom u kolektiv većina tvrtki nije trebala intervenirati na kolege i njihovo prihvaćanje osobe s invaliditetom (78%), dok ih je manji dio (22%) provelo edukaciju zaposlenika. Manjih nezgodnih situacija bilo je u 11% tvrtki.

O istraživanju:

Istraživanje je provedeno u suradnji s Udrugom Zamisli na osobama s invaliditetom, zaposlenicima te organizacijama. Istraživanju je pristupilo ukupno 183 ispitanika s invaliditetom, preko 250 ispitanika bez invaliditeta te više od 40 organizacija.  
Treba napomenuti da su podaci dobiveni u istraživanju pristrani u pozitivnom smislu, stvarna situacija je vjerojatno još i gora obzirom da procjenjujemo da su istraživanju pristupale osobe i tvrtke koje imaju izražen pozitivan stav prema osobama s invaliditetom te kako su pojedinci i tvrtke svjesne društvene poželjnosti pojedinih odgovora.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA