Dingač Vicelić vino je male boutique vinarije s Pelješca, koje nosi ekološki certifikat. Vinski znalci s najprestižnijeg vinskog natjecanja Decanter ocijenili su ga s 90+ bodova i to u kategoriji Top premium u koju se svrstavaju najbolja svjetska vina. Mateo Vicelić ponosan je na svoj uspjeh, no kaže – to je rezultat 15-godišnjeg rada kako u vinogradu, tako i u podrumu.
Ovaj, danas otac troje djece i suprug, odrastao je u Splitu, nekoliko godina živio je i u Keniji, točnije u Mombasi, a 2007. nakon završenog fakulteta u Dubrovniku i kratkog navegavanja, odlučio se vratiti na zemlju svoga djeda i pradjeda i proizvoditi vino.
Otac mi je s Pelješca iz Pijavičina, a vino je radio još moj pradjed, koji je već 1935. počeo buteljirati vino. Imao je jedan od većih podruma na Pelješcu. Onda je došao komunizam i grožđe se moralo predavati u zadrugu. Nije se više moglo živjeti od poljoprivrede, pa je moj dide pošao na more. I moj je otac kapetan, a ja sam na Pelješcu provodio svako ljeto u Trpnju odakle mi je baka. Inače sam odrastao u Splitu, a srednju školu završio sam u Keniji, gdje je otac bio zastupnik Jadroplova. U Dubrovniku sam upisao i završio ACMT. Iza studija sam bio nešto malo po brodu i onda sam odlučio poći na Pelješac i baviti se vinom.
Zašto?
Pa od malih nogu sam s didom i ocem bio u vinogradu i podrumu. Otkad znam za sebe bio sam uvijek negdje oko grožđa i vina. Naslijedio sam od dida imanje i nekako me je srce vuklo na Pelješac. Neki će reći da je to ludost, ali evo isplatilo se.
Iako su batili more Mateov djed i otac vinograd nisu zapustili. Zaposlili su jednog čovjeka koji ga je održavao i na njemu radio, a grožđe je išlo u otkup u zadrugu u Potomje, a nešto bi ostalo i za doma. No taj 2007. Mateo je odlučio krenuti u veliki posao proširenja vinograda.
Te 2007. pred ulazak u EU, postojali su fantastični poticaji za vinare i poljoprivredu općenito. Uz tu moju veliku želju i ljubav, poticaji su bili presudni da se u to upustim. Osnovao sam OPG i počeo saditi. Sad imam 4 hektara vinograda, a tek 20 posto je onaj stari koji sam naslijedio. Većina je u Dingaču, a jedan je u Župi. To je polje između Pijavičina i Kune.
Zašto ekološka proizvodnja?
Kad sam počeo, tražio sam savjet stručnih ljudi. No kad sam proučio te savjete, meni to nije imalo logike. Na primjer prskanje korova otrovima. Odlučio sam ih ne poslušati i krenuo sam skroz drugačije. Mi korove uklanjamo mehanički, kosilicom i motikom od početka do danas. Gnojimo peletima stajskog gnoja, a u vinogradu ne upotrebljavam ni kemikalije koje su dozvoljene u ekološkoj proizvodnji. Pri tom moram reći da je dingač izuzetan položaj na kojem su i bolesti vrlo rijetke. Ekološka proizvodnja znači minimalnu intervenciju u vinogradu, a moja vina su i prirodna, što znači da im ni u podrumu ne dodajem kemikalije. Ne vidim potrebe intervenirati u savršenstvo koje nam daje položaj Dingač. A rezultati su izvrsni. Ujedno ekološka poljoprivreda čuva tlo za buduće generacije.
Kakav je Vaš dingač?
Sad je na Grape Ston festivalu prirodnih vina, koji se održao prošli vikend jedan chef koji ga je kušao prvi put rekao da je to bordeaux na steroidima. I stvarno ga je iz jedne čaše u par riječi točno opisao. Vino je elegantno, uravnoteženo kao i bordeaux, ali korpulentan.
Tko je glavni u vinariji?
U vinariji sam uglavnom ja sam. Preuzet ću zasluge, ali puno je ljudi na ovom projektu radilo od onih bagerista koji su probijali puteve i mljeli kamen, do ljudi koji su sa mnom sadili. I sad u vinogradu radi puno ljudi. Imamo dva stalno zaposlena čovjeka, a po potrebi se snalazimo. Kad je jematva svi uskaču, cijela obitelj i prijatelji.
Osim proizvodnje i prodaje vina Vicelići organiziraju kušanja vina i domaćih proizvoda i to u vinogradu iz kojeg puca pogled na Mljetski kanal.
Kušaonicom se baš ponosimo se. Kad smo napravili taj vinograd, ostala je jedna prirodna uzvisina, jedan veliki monolitni kamen preko kojeg je prešao put. S druge strane ostao je jedan kao vidikovac s kojeg se pruža nevjerojatna panorama. Tu smo napravili taracu i natkrili. U početku je to bilo samo za nas, a onda su krenuli i turisti. Imali smo malu pauzu dok su nam djeca malo porasla. Lani smo opet počeli tamo raditi degustacije. Ljudi su oduševljeni, kad im u tom ambijentu ponudiš vrhunsko vino i namirnice. Meni tamo dolaze milijunaši, koji kažu da nisu nikad u životu nešto tako vidjeli. Naše je vino skupo, ali kad ljudi dođu u vinograd i kad im ispričamo kako se oko loze radi i oni vide ovu našu strminu, većina reče da je cijena i premala.
Sezona je na Pelješcu također već počela, a Mateo kaže da je Pelješki most doveo neke goste kojih prije nije bilo, Tako su Splićani vikendom postali redoviti gosti našeg poluotoka, koji na jednom mjestu nudi prekrasne prirodne plaže, vrhunsku gastronomiju te sasvim posebno vina. A dingač Vicelić prodaje se sad već diljem svijeta. Kako je do toga došlo?
To je rezultat spleta posla, druženja, događaja, tastinga i puno truda u zadnjih 15 godina. Ljudi su nas prepoznali. U sezoni se dosta potroši i ovdje kod nas.
Mateo i njegova supruga posljednjih 7 godina žive u Trpnju, no ove su se godine preko zime ipak preselili u Grad.
Imam troje dječice, a najstarija kćer je trebala krenuti u predškolu, pa smo se preselili zimi u Dubrovnik. Iako smo svaki vikend svi, a preko tjedna ja svako malo na Pelješcu. U Gradu ipak za djecu ima više mogućnosti. Da se samo mene pita, ne bih se selio. Meni na Pelješcu ne fali baš ništa.
Kakvi su Vam planovi za dalje?
Boutique vinarija, koju ja imam dovoljna je da dvije obitelji od nje žive. Mi ne možemo raditi na povećanju proizvodnje, jer prostora za to nema, možemo samo raditi na kvaliteti, a ona ima cijenu, a nije to baš lako prodati. Mislim da sam postavio jednu dobru i čvrstu bazu da moja djeca sutra mogu proizvodnju vina podići na jedan još veći nivo.
