Napustio nas je Miljenko Vikić, Dubrovčanin, baletni prvak koji je promicao granice na kazališnim daskama.
Miljenko Vikić rođen je Dubrovniku 1931. godine, gdje je pohađao učiteljsku školu. U to vrijeme u njegovu se rodnom gradu snimao film o grčkim partizanima za koji su trebali statiste, pa je redatelj odabrao mladog Miljenka. Uloga statista pretvorila se u nešto puno značajnije. S onih nekoliko rečenica koliko je njegov lik izgovorao, postalo je jasno da se radi o talentiranom mladiću te je pozvan na Akademiju za pozorišnu umjetnost u Beogradu. Upisuje Akademiju kao redoviti student te pohađa, među ostalim predmetima, i satove baleta.
Pokazavši izniman plesački talent, njegovi baletni pedagozi Sima Laketić i Nina Kirsanova, ubrzo predlažu neka se potpuno posveti baletnoj umjetnosti. Hrabar i radoznao, na drugoj je godini studija to i učinio, što je urodilo angažmanom u Baletu beogradskog Narodnog pozorišta. Interpretirao je manje solo uloge u repertoarnim predstavama kada je pozvan u angažman Baleta sarajevskog Narodnog pozorišta. Ubrzo postavši solist tog Baleta interpetira glavne uloge, a zatim odlazi u Balet riječkoga HNK Ivana pl. Zajca i konačno u Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gdje kao baletni prvak djeluje do odlaska u mirovinu.
U plesačkom radnom vijeku, kao prvak Baleta, Miljenko Vikić interpretirao je veliki broj uloga klasičnog baletnog repertoara i onih nadahnutih folklornim ili suvremenim plesnim izrazom. Bio je iznimno popularan baletni plesač, a na brojnim međunarodnim gostovanjima zagrebačkog Baleta, uvijek bi polučio velik uspjeh i divljenje kritike za svoje baletne kreacije.
Poslije završetka aktivne plesačke karijere, započeo je nov ciklus njegova djelovanja kao koreografa u baletima, operama i dramskim predstavama, često surađujući s najznačajnim redateljskim imenima, poput Georgija Para, Ivice Kunčevića, Joška Juvančića, Mire Belamarića, Vladimira Kranjčevića i dr.
Bizetovu plesnu Carmen publika i kritika odmah su prihvatili s velikim divljenjem, apostrofirajući njegov koreografski rukopis kao nov način izražavanja dramske radnje. Upečatljivo i potpuno drugačije ostvarenje bio je balet Papisa Ivana, u kojem je tražio od plesača ne samo tehniku već i izgovaranje teksta na pozornici, što je ansambl rado i uspješno učinio. Zaredale su zatim i druge uspješne predstave. U glazbenom kolažu Žena i bodež, rađenome za Balet splitskoga HNK, glumicu Zdravku Krstulović stavio je u središte plesnoga ansambla. Znameniti su njegovi plesni brojevi u operi Ljubav don Perlimplina Belamarića, odlomci iz Fausta Gounoda ili Samsona i Dalile Saint-Saënsa, koji su kadkad izazivali burne reakcije nekih kritičara, koji nisu mogli prihvatiti tu vrstu smjelosti u tom vremenu.
Na području televizije i filma također je aktivan, snimajući balete kao samostalne cjeline ili kao dijelove pojedinih emisija i filmova.
Readakcija Dubrovnikneta ovim putem izražava sućut obitelji i prijateljima.
Izvor: HNK
