Na današnji dan, prije tridest godina (6.12.1991. – 6.12.2021.), poginuo je mladi dubrovački fotograf Pavo Urban. Prisjećam ga se ovim tekstom – zapisuje Antun Maračić preko društvenih mreža. Prenosimo ga u cijelosti kao dojmljivi hommage mladom dubrovačkom fotografu.
UZ RATNI DNEVNIK PAVA URBANA
Pava Urbana sam upoznao kao 18-godišnjeg mladića, negdje potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća, pri mojim prvim radnim posjetima Dubrovniku. Pavo je pomagao u Galeriji Sesame gdje sam u suradnji s njezinim vlasnikom Miškom Ercegovićem počeo postavljati moje dubrovačke izložbe. Bio je stasit, markantan mladić, djelovao je ležerno i samosvjesno, njegova naočitost činila se predominantnom, samodovoljnom, kao da ga je amnestirala od potrebe da se dodatno realizira i dokazuje na nekom drugom planu. Tek kasnije, 1990., prilikom jednog slučajnog susreta u Zagrebu, kada je konkurirao i bio primljen na 22. Salon mladih, saznao sam da ga zanima fotografija, ali tada tome nisam pridavao previše pažnje.Iako smo se povremeno susretali i kasnije, pa čak i u jesen 1991., prilikom moje izložbe u Dubrovniku, u prostoru Kovačke 3, kojih mjesec dana prije napada na Grad, Pava sam uistinu upoznao tek posthumno, preko njegovih javno publiciranih posljednjih fotografija, a kasnije i ostatka opusa.Fotografijom se Pavo Urban počinje baviti u srednjoškolskoj dobi te ubrzo, demonstrirajući solidnu metijersku razinu, čitko ostvaruje svoje raznolike mladenačke zamisli. One su pak, neovisno o tome radi li se o prizorima iz unutarnjih ili vanjskih prostora, o namjenskim aranžmanima ili life-snimcima, obilježene simboličnošću te mističnim ugođajem i temom.
Njegovi portreti i figure – uz sukladan ikonografski repertoar glazbala, križeva, kaleža, koprena i zrcala, potpomognutim polumrakom ambijenta odnosno efektom naglašenog chiaro-scura – svojom izražajnošću redovno sugeriraju kontemplaciju, zanos, patos, pokušaj kontakta s onostranim. Posebno se učestalo, kao scenski lajtmotiv, pojavljuju vrata, bilo u interijerima bilo u prostoru grada. Kao simbol, uči nas stručna literatura, vrata su mjesto prijelaza, odnosno – štoviše – poziv na prijelaz između dvaju sfera. Između poznatog i nepoznatog, svjetlosti i tmine, profanog i svetog… Iako se najvjerojatnije ne radi o autorovom svjesnom izboru nego o intuitivnom nagnuću-slutnji, navedena simbolika kasnije se organski utjelovila u činjenicama vezanima uz okolnosti njegove smrti. Njegova pogibija dogodila se upravo u vratima Grada (vrata od Ploča), na istom mjestu koje je godinu dana ranije snimio. I to s križem, jasno istaknutim u okviru luka vrata, koji nosi svećenik predvodeći procesiju prema gradskoj luci (Blagoslov porta).
Pavo je poginuo s kamerom u ruci, 6.prosinca 1991., na dan najžešćeg bombandiranja Dubrovnika, u rano jutro, nakon što je snimio dvije snažne, danas antologijske sekvence od ukupno 12 snimaka. Ti snimci, koji djeluju kao rezultat preciznog scenarija, također obiluju znakovitošću. Fascinantna je već sama činjenica da je Pavo, snimajući Stradun iz pozicije vrata od Ploča prema nasuprotnim vratima od Pila (od grčkog Pylon = vrata!) ustanovio kadar u kojemu će se sljedeće sekunde dogoditi eksplozija. Nitko ne može znati gdje će granata pasti, međutim on je to očito nepogrešivo intuirao. Nadalje, sljedeći snimak kao rezultat zadivljujućeg refleksa, nastaje u trenutku samog pogotka: kamera se stresla zajedno s cijelom ulicom, vatra divlja u dnu perspektive. Nakon toga diže se golemi dimni stup, a snimatelj, vrlo pribrano uočavajući taj atraktivni vizualni moment, okreće kameru u okomit položaj i zumira ga. Onda ponovo hvata total, a zatim zumira točku eksplozije kako bi uhvatio ostatak vatre koja tinja. Potom vraća kameru u vodoravni položaj te prati dim koji počinje nadirati kroz Stradun kao kroz kanjon. Posljednja od tih sedam sekvenci potpuni je total sa indikativnim detaljem osmrtnica na uglu posljednje kuće, kod kafića Cele, na lijevom rubu fotografije.Pavo zatim uzima drugu kameru s crno bijelim filmom. Redukcija boje, kao ideja prvog stupnja gašenja slike, ima li se u vidu fatalni završetak koji uskoro slijedi, dodatni je omen koji se opet doima kao plod neke režije. Naime, u prvoj kameri imao je dijapozitive u boji i ispucao je 34 snimka.
Očito je imao kontrolu i nad tim podatkom, zaključio je, čini se, da mu ostatk filma neće dostajati za realizaciju nove serije. Počelo je granatiranje kod crkve Sv. Vlaha, u njegovoj neposrednoj blizini, no on se neda smesti i snima dalje. Nova sekvenca broji pet snimaka. Posljednji, peti snimak pravo je savršenstvo. Cijeli Dubrovnik je na toj fotografiji: s lijeve strane je gradski zvonik, njegova prostorna os, zatim crkva S. Vlaha, njegovog zaštitnika; desno je Stradun, njegova žila kucavica te Sponza, njegov arhitektonski biser. U apsolutnom centru okomiti je Orlandov stup, simbol same Slobode, sinonima Grada. Više ne može stati u jedan kadar. Trenutak kasnije, Pavo pada s gelerom u trbuhu, od granate čiju eksploziju više nije stigao snimiti.
Pada u vratima (!) Grada.
Od 1993. nadalje, priredio sam više izložbi Pava Urbana, a pet godina kasnije objavio sam i knjigu ‘Pavo Urban – posljednje slike’. Tek početkom 2000.-ih, Mara Bratoš, Pavova djevojka i model, koja je kasnije i sama postala poznata fotografkinja, povjerila mi je rukopis njegovih pisama i dnevnika koji je vodio u listopadu 1991. na ratištu u Župi Dubrovačkoj te nakon toga u Dubrovniku. Pretipkao sam te rukopise s idejom da se oni jednom, u nekoj formi i prigodi, publiciraju. No to se ostvarilo tek puno kasnije, 2011. godine, u obliku dramske izvedbe u ZKM-u koju je upriličio Hrvoje Ivanković, da bi se sada, evo, pojavila i knjiga.U tim zapisima potvrdio sam dojam koji sam o Pavu stekao kroz njegove fotografije. U dnevniku koji ubrzo prelazi u formu dugog pisma Mari – ona tada boravi u Americi – očitava se ista mladenačka energija, strast, moralna čistoća…
Kroz te zapise upoznajemo mladića punog dirljivog zanosa i idealizma, spremnog da se do kraja žrtvuje u obrani zavičaja i Grada. Istodobno, međutim, on je i senzibilni promatrač te kritični komentator cjelokupne društvene fenomenologije koja prati izvanredno, ratno stanje. Opisuje vlastiti doživljaj i opće raspoloženje u novonastalim okolnostima, uspoređuje ih s nedavnim mirnodopskim životom čudeći se naglim promjenama. Bilježi reakcije i ponašanje građana, pojave zajedništva i solidarnosti u prvim naletima pogibelji, ali i ružnijih, asocijalnih pojava koje slijede nakon prilagodbi novom stanju. Denuncira nadalje kukavičluk bjegunaca, kako iz ratom ranije zahvaćene okolice Dubrovnika, tako i iz samog Grada. Spominje mrtve, ponajprije pogibiju dubrovačkog pjesnika i znanca Milana Milišića te interpretacije njezina uzroka od strane predstavnika počinitelja.
Detektira začetke ratnoprofiterskih projekcija pojedinaca na ratištu, lucidno predviđa društvene malformacije koje slijede poslije rata…. Priča o varijabilnim raspoloženjima i odnosu seoskog stanovništva prema njemu kao dragovoljcu iz Grada… Uz te fine opservacije i težnju njegovanom stilu, s povremenim citatima književnika i pjesnika, provlače se izrazi jakih emocija prema djevojci kojoj su zapravo svi ti dnevnički zapisi i namjenjeni. U jednom ternutku, nenadano, dnevnik se pretvara u pismo. Nakon što opisuje situaciju dok granate padaju oko njega, počinje razmišljati o budućnosti te se spontano (što odmah i primjećuje) počinje obraćati Mari.
Impresivni altruizam iskazanih emocija dodatno podcrtava plemenitu narav tog mladića. Evo tog odlomka:’Tako je to kad si na prvoj liniji fronta. Tu sam već 10 dana. Bojim se da u budućnosti ne bude da je to bilo tek 10 dana. Ima nas 12, od toga su dvojica nenaoružani, trojica nas je rezervista, a ostalo su seljani. Rat briše sve socijalne granice. Ako jednoga dana nakon ovoga i budem drugačiji, nadam se da neće biti na gore. I takav ću te voliti. (Sada sam shvatio da ovo pišem kao pismo Mari, neka tako i ostane /podcrtao:A.M./).
Dakle, pišem ti iz mjesta za koje sigurno nikad nisi čula, pismo koje možda nećeš nikad ni dobiti. Dubrovnik je odcijepljen od svijeta prometno i komunikativno. Ostale su mi samo vjera i nada.Ovo su momenti kad čovjek ili klone ili se uhvati za neki ideal koji mu je zvijezda vodilja, podstrek, snaga da izdrži. Sve se drugo zaboravlja, ostaje samo moment kad trebaš dobar razlog da živiš, poživiš i vjeruješ da ćeš preživit. Za mene si to ti. I ne mislim više o našoj ljubavi Ne mislim o nama.Mislim samo o tebi.Ne mislim o svojoj sreći sada kada je biti sretan izjednačeno sa biti živ.Samo mislim o tebi. Samo mislim na tebe.Znati da si dobro i da si sretna – to je moj život.
‘Ovi zapisi nastaju od 10. do 18. listopada 1991., počinju na ratištu, a završavaju u već praktički opkoljenom Dubrovniku u koji se Pavo, nakon pada i okupacije Župe od strane agresora, vraća da bi se angažirao kao ratni fotoreporter Slobodne Dalmacije i Dubrovačkog vjesnika. Počevši od tada nastaje gro njegova sjajnog ratnog opusa, koji obuhvaća nepuna dva mjeseca, do njegove pogibije početkom prosinca.
Pri završetku dnevnika-pisma, Pavo – kao da na neki način predviđa vlastitu sudbinu – počinje o sebi govoriti u prošlom vremenu.
Evo tih rečenica:
/…/ ‘Nikad u životu nećeš znati što sam osjećao za tebe. Kako je čudno kad je smrt blizu. Shvatiš koliko si živio dobro i koliko si bio objestan. /…/ Moj je život imao smisao. Imao sam tebe.
Pismo s datumom 18. 10. 1991., na odredište Mari u Ameriku stiglo je 20 dana nakon što je Pavo već bio mrtav.
(A.M., objavljeno u ‘Ratni dnevnik Pava Urbana’ , Meandarmedia, Zagreb, 2016.)
Portret Pava Urbana: Zoran Pucarić
