29.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 22 srpnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadU našem stiluIvana Barović, majstorica pripovjedačica: Kad djeca širom otvore oči, znam da sam...

Ivana Barović, majstorica pripovjedačica: Kad djeca širom otvore oči, znam da sam uspjela…

Htjela bih Vam napomenuti da u ovoj priči nisam najvažnija ja, nego priče i njihova moć. Rekla bih da sam ja samo “kanal” kojim priče nalaze svoj put do slušatelja. Ja doista vjerujem da su priče lijek, da nam pomažu da možemo savladati sve životne prepreke i da se isplati truditi i biti dobar čovjek jer vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje zlo – kazala je Ivana Barović, učiteljica i majstorica pripovjedačica iz Župe dubrovačke. Iz tog i takvog odgovora možemo odmah pretpostaviti i kakva je osoba Ivana Barović koja iza sebe ima devet godina rada u prosvjeti koju je izabrala kao svoj životni poziv nakon što je na dubrovačkom sveučilištu završila Stručni studij, smjer Turizam i ekonomija. Ljubav prema djeci je prevagnula, pojašnjava, te je potom završila Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru. Rođena je i živjela je na Gornjem Brgatu, a radi u OŠ Župa dubrovačka i to prve tri godine kao učiteljica u produženom boravku, a onda šest u redovnoj razrednoj nastavi.

Ivana Barović koju roditelji opisuju kao veoma skromnu i samozatajnu učiteljicu koja nesebično prenosi znanje, ali i prave životne vrijednosti svojim učenicima, nedavno je zapisala kako je izuzetno ponosna na svoju novu titulu – majstorice pripovjedačice. Pa, kako ju je stekla? I znači li to da pripovijedanje znači znati svaki tekst napamet?

-Kao članica „Društva naša Djeca“ imala sam priliku sudjelovati na trodnevnoj edukaciji o pripovijedanju. Tamo sam upoznala osnovne alate za uspješno pripovijedanje. Po povratku u učionicu djeci sam ispripovijedala priču koja je na mene ostavila poseban utisak. Oduševilo me koliko su uspjeli zadržati koncentraciju i ponoviti sadržaj kao i detalje iz priče. Zaintrigirala me pozitivna reakcija djece i odlučila sam istražiti gdje bih mogla pronaći materijale ili ljude koji bi me mogli dodatno educirati o vještini pripovijedanja. Odgovore na svoja pitanja pronašla sam u Prvom hrvatskom studiju pripovijedanja i odlučila sam biti njihov polaznik. Za vrijeme korone ponuđena mi je mogućnost sudjelovanja na većini predavanja putem platforme Zoom. Sjedište studija koji djeluje pod okriljem udruge Kreativni studio „Logos“ nalazi se u Varaždinu pa mi je to uvelike olakšalo način sudjelovanja. Posebno su me se dojmili praktični alati koji su mi dali poticaj i usmjerili me da istražujem pripovjedača u sebi.

Pripovjedač nikako ne uči tekst napamet, već priča proizlazi iz njegove nutrine. Tekst se pamti putem mentalnih slika koje se ilustriraju tijekom pripreme priče za izvedbu.

Kako izgledaju susreti vas pripovjedača, na fotografijama izgleda zabavno i radosno.

-Dio sesija na Studiju se provodi uživo jer se na taj način želi doprinijeti što većem broju praktičnih vježbi i razmjenom iskustava obogatiti usvojeno znanje. Svaki susret je po meni priča za sebe u smislu dragocjenih trenutaka provedenih sa drugim pripovjedačima. Nevjerojatna je količina vedrine, radosti i pozitivnih povratnih informacija kojima svaki susret biva neponovljiv. Na susretima vlada pozitivno ozračje koje uvelike čini svaki naš susret jedinstvenim. Ono što je po meni najvrjednije su nova prijateljstva koja su me neizmjerno obogatila.


Je li danas zapravo i načinom na koji govorimo, prezentiramo, pripovijedamo možemo zadržati pažnju djece primarno?

-Danas je iznimno teško zadržati pažnju djece, ali ne i nemoguće. Djeca unatoč tome što dobar dio vremena provode uz različite ekrane imaju prirodno usađenu ljubav prema slušanju i govorenju. Potreban je veći poticaj kako bi zadržali pažnju kod sve djece, ali dobar pripovjedač koji poznaje tehnike pripovijedanja s lakoćom odškrine vrata dječje znatiželje.
 
Je li bitno osjećati povratnu informaciju, vibraciju od publike pa se tome prilagođavati?

-Smatram da je iznimno bitno. Prvu povratnu reakciju vidim kada djeca širom otvore oči. To je meni prvi pokazatelj da sam pridobila njihovu pažnju. Na taj način priča počinje ispunjavati svoju svrhu.
 
Možda i nije čudno da ste krenuli tim putom kad se zna da ste učiteljica. Kako ste izabrali taj poziv? Jeste li se razočarali kad ste ušli u razred ili ste sve kako jest i očekivali? Kakvo je vaše mišljenje o djeci i najmlađima, često se čuje kako su djeca danas drukčija?

-Ljubav prema djeci me motivirala da postanem učiteljica. Ni u jednom trenutku se nisam razočarala kad sam stupila u učionicu, nego sam zapravo shvatila da teoretski dio čini samo jedan djelić, a sav ostali mozaik gradi praktični rad s djecom u razredu.

Ne smatram da su djeca drugačija, ali su se značajno promijenile životne navike. Užurbani tempo života zahtjeva i drugačiji način življenja. Roditelji sve više vremena provode rješavajući životnu egzistenciju, a djeca su izloženija različitim utjecajima medija. Posebno me raduje kad kod djece osjetim njihovu želju i ljubav prema čitanju i slušanju priča koju mogu nastaviti nadograđivati.
 
Kako se biraju priče i kada, u kojem trenutku Vi zapravo postajete majstorica pripovjedačica?

-Istina je kako priča pronađe mene. U vrtlogu pročitanih priča neke na poseban način dopru do mene. Razlog tome može biti suživljenost s nekim likom, mjestom radnje, osobnim proživljenim iskustvom i sl. Pripovijedanje priče iziskuje dosta vremena i dobru pripremljenost. Kad je proživim u više segmenata, spremna je za slušatelja. Slušatelj i priča su važniji od mene same kao pripovjedačice.

Kojoj publici su namijenjene priče i bajke?

-Uvriježeno je mišljenje da su priče i bajke namijenjene isključivo djeci, ali to je jedna velika zabluda. Priče i bajke su itekako namijenjene i potrebne i nama odraslima, jer svi smo mi bića satkana od priča.
 
Koliko današnja djeca čitaju, Vi ste, koliko sam čula, veliki zagovornik čitanja i kod djece i očito, djeci. Zašto mislite da je to važno i odgovara li uopće to strpljenje i vrijeme provedeno uz knjigu, današnjem prebrzom ritmu, dinamici vremena, skraćenim porukama, nepotpunim rečenicama, kraticama kojima se mladi služe preko svojih telefona. 

-Često u razredu sat počinjem čitanjem terapeutske ili neke druge priče vodeći se mišlju o višestrukoj koristi istog. Na taj način potičem i obogaćujem dječji usmeni izričaj, a vremenom i pismeni. Posebnu vrijednost bih istaknula u bogaćenju njihovog vokabulara koji je kod današnje djece oskudan. Djeca vole dobru priču i uvijek žele još. Odgovornost cijelog društva je bogatiti njihovo odrastanje pozitivnim primjerima kojima odiše svaka priča.
 
Koliko to utječe i na pismenost naše djece?

-Usmeno izražavanje značajno doprinosi pismenom izričaju jer djeca čitajući i slušajući priče stječu temelje za pismeno izražavanje.
 
Živite u malom mjestu, je li Vam ono ikada bilo “tijesno”, vidim da volite običaje, fotografija u nošnji vas “odaje”. Dijelite li svoju strast i djeci, širite ljubav prema zavičaju ? Ponekad se stječe dojam da su djeci danas puno šire otvorena vrata prema vanka i većim sredinama nego je bilo prije…treba li ih pokušati zadržati?

-Volim putovati, obilaziti nove destinacije i kulturnu baštinu nekog kraja, ali ljubav prema mom rodnom mjestu je ipak presudna. Trenutno se ne mogu zamisliti ni u jednom drugom mjestu jer me život u ovoj sredini u potpunosti ispunjava, ali tko zna što život nosi.

Bogatstvo kulturne baštine smatram neprocjenjivim, a ujedno je to i zalog budućim generacijama, jer je to dio našeg identiteta kojeg moramo čuvati od zaborava i njime se ponositi. Važno je da djeca imaju bogatstvo saznanja o većim sredinama, ali nužno je i utkati im vrijednosti kojim odiše naš dubrovački kraj te ih potaknuti da naš kulturni identitet sačuvaju za buduće naraštaje. 

Koliko je za doživljaj i čaroliju pripovijedanja bitna scenografija ili su najbitnije oruđe ipak glas i lice?

-Vizualno okruženje nije najvažniji element pripovijedanja, ali doprinosi čaroliji koju priča nosi. Imala sam priliku učenicima pripovijedati legendu o postanku crkve Male braće na autentičnoj lokaciji, u samom klaustru samostana. I doista, bilo je čarobno. Istu tu legendu sam pripovijedala i u učionici. Učenici su i u učionici bili oduševljeni pričom, ali kako uspoređivati te dvije potpuno drugačije lokacije. Klaustar Male braće remek djelo je stvaralaštva i tamo slušatelj priču doživljava svim osjetilima.
Najvažnije je svojom autentičnošću uvesti slušatelja u priču, pripovijedati je iz srca i dati najbolje što možeš od sebe da bi priča doprla do slušatelja. Srce i glas su glavne niti vodilje.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA