Sinoć je u Splitu predstavljena knjiga “„23_Ovo nije bija moj dan“ o ratnom putu branitelja Ante Čokolića, odnosno o 1. satniji 3. bojne, udarne legendarne 4. gardijske brigade “Pauci”.
Tim povodom u Split su otputovala braća po krvi, Đuro i Vedran Kovačević, a s njima i njihov brat po oružju, Ivica Grbić iz Župe dubrovačke. Vojnici elitne 4. gardijske! Iznad svega, čestiti ljudi iz našega kraja kojima su također posvećene stranice knjige koja svjedoči o hrabrosti, zanosu i idealu, osobinama zbog kojih su izložili svoje srce i život na dlanu ratnoj nemani koja je žderala sve pred sobom. Osim njih trojice, pripadnici 4. gardijske su bili i Edi Čanić (danas vozi hitnu pomoć), Slađan Trajković (danas živi u Vodicama i bavi se turizmom, spasio je život Đuru Kovačeviću), Luka Lončarević (danas živi u Zadru). Njih šestorica “naših” od 157 sveukupno. Bilo ih je 157, danas ih je svega 48 živih.
Svaki od njih je heroj i svaki nesumnjivo zaslužuje priču i uspomenu. Ali ipak malo ih je koji imaju tako bolnu priču poput Đura Kovačevića. I doslovno. Dva puta ranjavan, gotovo raskomadan, bezočno hrabar i nadljudski strpljiv u izdržavanju boli koja se poput podstanara trajno uselila u njegov život. Đuro Kovačević nije bezrazložno sebe na društvenim mrežama nazvao Ajantom, a posvjedočuju tome najviše njegovi ratni drugovi, suborci, braća i prijatelji. Umjesto Andersonovih, narodnih ili nekih sličnih bajki i priča koje odrasli pripovijedaju djeci, Đurova baba je svom unuku govorila o junacima iz grčke mitologije, čestitim i hrabrim, ni ne sluteći, a ponajmanje priželjkujući okolnosti u kojima će se poistovjetiti s njima i uzeti oružje u ruke.
Đuro Kovačević je veteran koji svojim iskrenim, nadahnutim i duboko čovječnim tekstovima objavljenim na društvenim mrežama izaziva silu emocija, reakcija a i pokoju suzu u oku čitatelja. On je ujedno i jedan od najvećih zagovaratelja mira koji je izrastao iz rata. Ništa čovjeka ne može toliko raščovječiti kao rat – zapisao je opisujući slike koje je zapamtio s krvavog ratišta, gledajući one druge preko nišana, gledajući kako tijelo u trenu postaje tek neprepoznatljiva crvena masa… a također su nečija djeca, braća, očevi…
Jedan dan u životu Đura Kovačevića
Rasparan, šivan, prošivan, pun teških crvenih drenova koji vire iz pluća i trbuha, iz kojih ističe gusta tamnocrvena krv, zajedno sa nekom bolesno žutom tekućinom, sa sondom u nosu koja me hrani, koju mrzim, koju želim iščupati, ali ne mogu, sa nateklim, bolnim rukama, bolesno, tamnoplave boje, pokušavam nekako ustati. Pokušavam, ali drenovi me vuku kao crni vir prema dnu, u ponor, zadnji stadij očaja. Usne su mi suhe, raspukle, žedan sam, hoću vode, ali u ustima su mi cijevi koje mi daju kisik. Ne mogu govoriti, mumljam kao kakva nakazna tvorevina nekog ludog doktora. Gledam svoje rame, koje je raznio PKT otvoreno, sa nekim željezom, gledam željezo koje je na trbuhu, da se ne raspadnu šavovi i crijeva ne razlete prostorijom. Sve je to rasparao PKT. Bol, trbuh peče silinom ljetnog Sunca Adriatica. Rame peče, pluća me bole, gušim se u vlastitoj krvi. Na kraju ipak ustajem, moji mišići i tetive rađeni kao sajle za vuču liftova pobjeđuju nemoć, vuku drenove, šavove, ne želim biti pobijeđen. Sjedam na krevet i gledam vedro nebo, sa zvijezdama, sa mjesecom. Kakva ljepota, obična, ona koju uzimamo zdravo za gotovo. Dolaze sestre, hvataju se za glavu, vraćaju me u krevet, dok strojevi umjesto mene dišu, piju i jedu. Više nikada neću uzimati nebo puno zvijezda zdravo za gotovo. Još jedan dan u mom životu, strašan, čudan, običan priveo se kraju. Sutra ću sunce, kao i sada zvijezde, gledati drugačijim očima.
Ajant, priča iz sjećanja
Kronična bol za orden Domagoja i medalju Pauk (eh, dobri naš Matijaš Andrija) uz orden Svetog Križa (uvijek se sjetim Bartulić Andrije), medalje Oluja 95 i Ljeto 95, uz Spomenicu domovinskog rata 1990 – 1992 i Spomenicu domovinske zahvalnosti, te još 10 -ak pohvala, plaketa i medalja – zapisat će Đuro na svom fb profilu nabrajajući odličja i stavljajući ih na vagu života s protuutegom u stečenoj, zaživotnoj boli.
A neka su mu odličja i medalje i poštom poslali…onako nekako, kao usput, samo da se odradi. Bez stiska ruke i pogleda u oči. I koliko ljude uopće danas više interesira rat od prije 30 godina, onako istinski, ne samo prigodničarski, koliko ih zanimaju branitelji, pravi branitelji i koliko poštovanje se gaji prema njima… a u ratu su se stvorila neraskidiva prijateljstva, drugarstva, krugovi u kojima se razumijete i volite biti bez velikih riječi…
-Danas je veteranska populacija vrlo često prezrena, zbog nekih smiješnih povlastica ili nekih nečasnih pojedinaca. Dosta se toga izmijenilo, ljudi su ponekad uvjereni kako je ovo sve palo s neba i da im po nekom višem pravu sve pripada. Niti je nešto palo s neba, niti bilo kome nešto pripada. Moja “sestra”, Stela Jukas Pezzi od svoje muke ima smiješno malo, a prava je heroina. Čak je i Drago Jupek moj prvi zapovjednik na Srđu potplaćeni heroj ovoga rata. Prava prijateljstva su ostala. Sa Dragom volim jesti, reklo bi se meziti, pomalo, uz neku priču, sa Stelom i Konkom pričati satima o muzici, filmu, knjigama. A mladi ljudi, nove generacije upijaju priče o ratu, i ako su dobro vođeni, čudo su. Mene iznimno cijene. Naravno, to čovjeku znači i treba imponirati, ali ja isto više volim da iz mojih muka nešto nauče. To su uostalom nečije suze, znoj, čak i krv. No dok mi ponašanje mladih godi, za sve ordenje i medalje ovoga svijeta mi se živo fućka. Ništa što nije u kamenu uklesano, nije na duže staze. Bilo bi bolje da je sve poštenije, ali nažalost nije ni u bajkama, nekmoli u stvarnom životu.
Ljudi sa kojima sam prošao pakao i dan danas su za mene svetinja. Nikakva velika mudrost, ali velika priča.
Promocija knjige stigla je nekako kao “grom iz vedra neba”, kao dobar povod za razgovor iako su moji povodi osnovni, koji me osobno prate već dulje vrijeme, Vaši statusi, prisjećanje na ratne dane, sav pakao koji ste prošli, što zbog ranjavanja, a što zbog ratovanja, ali sve, baš sve sa snažnom antiratnom porukom za mlade. Je li to bio i glavni povod da počnete s pisanjem koje bi trebalo biti ukoričeno, ali o tome moj stav i dobro znate.
-Glavni povod je izbijanje rata u Ukrajini. Dakle, tu blizu nas. Pokušao sam na vlastitom primjeru djeci objasniti kako je rat uglavnom odličan “posao”, ali da ni oni niti njihovi bližnji od tog posla neće imati ništa. Naročito nakon što se svjetla pozornice ugase.
Iza Vas je nevjerojatan ratni put. U razgovoru ste mi spomenuli kako ne poznajete osjećaj straha. Koliko je to za vojnika dobro, je li tako bilo i u djetinjstvu?
-Gledajući objektivno, to vojniku više odmaže nego pomaže. Jer stroj je tu uvijek bolji. Vojnik koji se ne boji teško procjenjuje situacije na terenu. I u djetinjstvu se, recimo, nikada nisam povlačio, ako bismo te dječje kavge mogli nazvati nekakvim odmjeravanjem snage, a znao sam šetati po samom rubu na vrhu zgrada Mercedes u Lapadu. Bio mi je to štos, nisam se želio praviti nikakvim junakom. Ne poznajem osjećaj straha, znaju to dobro svi moji suborci. Valjda sam tako rođen. Sjećam se jedne tuče u splitskom baru Paganini, negdje u ljeto 1997., dakle nakon rata i svih mojih ozljeda stečenih u ratu. Tuču je započeo Pavle Zambata, jedan čudan lik, ali i čovjek koji mi je dok sam bio ranjen iz svoje kuće donosio kuhanu hranu i piće. Ne sjećam se ni razloga i vjerujem da je bolje tako, no od nas dvojice uskoro sam ostao sam pred hordom gnjevnih ljudi. Izrezali su mi ruke skakavcem, opasnim nožem, dok sam se s njima tukao. Ubili su boga u meni, ali nisam se pomaknuo ni milimetar. “Jeba ti ja mater ludu” ujutro je rekao moj ratni drug Neno Podrug. Čudna priča, znam, ali tako je. No nisam ni zadrhtao, a dobro su mi zašivali obje ruke, stomak i lijevu potkoljenicu.
Vaši su postovi ispunjeni strašnom čestitošću, iskrenošću, napisani su mudro i stilski dojmljivo. Obožavate čitati i riznica ste citata, ali i usvojenih moralnih i duboko ljudskih načela koje provodite u svom životu. Kao vojnika koji je prošao najteža ratišta, dobivao naredbe da se nešto mora osvojiti po svaku cijenu, je li vas tijekom tih 90-tih progonio taj osjećaj da pucate u ljude, uništavate mete, jeste li zapadali u krize preispitivanja smisla svega… iako ste odabrali pravu stranu, napravili jedino ispravnu stvar.
-Naravno. Nemoguće je ne promisliti, koliko god neka strana bila čestito odabrana “Pa što ja ovo radim?” Ili onu puno strašniju, jer je konkretnija “Pucam li ja ovo na one iste momke sa kojima sam donedavno služio vojsku?” Nažalost rat melje sve pred sobom, a nejakima tu nema mjesta. Sva su se moja pitanja odvijala, kao u nekoj čudnoj molitvi, u tišini moje sobe.
Da, ti si ustvari iz čizama JNA koju si morao odslužiti, odmah uskočio u čizme Hrvatske vojske… Kad si kretao u rat bio si mladi sportaš, zdrav, k’o od brda odvaljen…u 18. godini života prekinuta ti je bezbrižna mladost, odrastao si u ratu, naučio strašne lekcije i proživio strašna iskustva. Što te je kao tako mladog momka odvelo u rat, ideja države koja je u poraću prošla što je prošla… jesi li razočaran? Ogorčen nisi, jer ogorčeni i frustrirani ne mogu pisati na način na koji pišeš.
– Otišao u vojsku, istina JNA, jer sam je morao odslužiti (eh, što znam izabrati vrijeme, svaka mi čast) 19.9.1990. Odslužio, nisam se ni snašao, već sam u Hrvatskoj vojsci, pa tako sve do kraja 1996. U JNA sam bio dio 1990. i dio 1991. godine. Vratio sam se u Dubrovnik i kuda ću? Nisam od onih koji bježe, mada i njih razumijem. Jugoslaviji je prošao rok, to sam vidio čak i ja sa 18 godina, a novo društvo valjalo je zidati od temelja. Nisam razočaran, jedino mi se čini da nismo naučili dovoljno iz prošlih društava. Uvijek govorim “pomalo” ljudi moj. Ta nije ni Bog svijet stvorio u jednom danu. Volim vjerovati, čak i ako ispadam pomalo naivan, da je vrijedilo, iako nije savršeno. Nekakva rezignacija vodila bi me u ludilo. Trenirao sam atletiku, koju volim i dan danas. Mislim da mi je mnogo pomogla.
Teško je bilo biti majka dvojice sinova koji ratuju istovremeno… i vi i vaš brat Vedran ste bili istovremeno “obučeni”. Jeste li svog brata probali odgovoriti, mlađi je.
-Brat je brat, naročito ako je mlađi. Pokušao jesam, ali je jedini uspjeh bio da bude na minobacačima. Nažalost rat je jednako težak, gdje god bili. Barem je nama bio težak. Ponekad mislim da ga nisam dovoljno zaštitio. Naivno, ali tako je. Vrijedi i o mojoj majci reći, teško njoj „crnoj kukavici“. Moj izbor, ako sam ikakva izbora imao, bio je tisuću puta lakši, tim više jer je moj. Nedobog nikome. Bratu su javili da sam poginuo, pa je nesretnik to mislio puna dva dana. Poslije su mu javili da sam teško ranjen i da mi samo Bog na nebesima može pomoći. Tek nakon 10 dana se uvjerio svojim očima da sam živ. Uz sve to on je morao nastaviti ratovati. Teško mojoj obitelji sa mnom, bojim se, kako tad, tako i danas. Ispričavam se unaprijed.
Nakon, čini mi se, tri-četiri mjeseca nakon što su vas “pokrpili”, vraćate se na bojište…svatko ali baš svatko bi vas pitao – pa zašto, kako, jeste li izazivali sudbinu?
-Prvi put sam ranjen 23.12.1994. Strašna scena, mladić od 23 godine, građen kao Ajant ili Ahilej, legendarni starogrčki ratnici, čak i među mojim suborcima smatran neslomljivim, iznimno opasnim. No odjednom teško i mučno iskasapljen dišem, pijem, jedem, mokrim… sve uz pomoć strojeva. Zapanjujući je podatak da sam 6 ili 7 sati tako hodao do sanitetskog vozila i još par ura se vozio.
Slušam ove moje kako govore doktorima što mi je sve pogođeno, a doktori njima tvrde kako je takve ozljede nemoguće preživjeti. Eto, moguće je. Vratit ću se brže nego što je itko mislio, ljudi nisu mogli vjerovati, nakon svega 4 mjeseca. U rat kao i prije.
Mnogi su mi tada pomogli. Andrija Bartulić, koji je stao uz mene, usprkos privremenom rješenju od 90% invaliditeta, Andrija Matijaš- Pauk, koji me obilazio da vidi kako sam i Damir Krstičević. I naravno moji ljudi iz satnije, iz bojne, iz brigade.
Drugo ranjavanje 15.8. 1995 ali to je nešto gelera uspjelo probiti pancirku, pa sam otišao do dr. Zelića u Livno da mi to povadi i sanira. Ni prijavio nisam, nije mi padalo ni na kraj pameti, i ponosan sam na to. Mogao sam i prijaviti, ali što sa ljudima koji su jamčili za mene?
Da budu neka pitanja: halo, što vam radi teški ranjenik u prvim redovima? Ali ne lezi vraže, trbuh me je dosta dugo mučio i nakon par mjeseci 15.10.1995 dobiti ću jako opasni splet crijeva. Bio je to kraj moje ratne karijere koja je previše dugo trajala, da bih se izvukao bez posljedica. Pauk je poginuo u ratu, a neka budala i nečovjek ubiti će Andriju Bartulića. Čak i najbolji prijatelj se ubio, u mojoj svečanoj uniformi. Mučno, ponekad me tako stisne u prsima da boli na fizički dodir.
Pitate je li to bilo nekakvo izazivanje sudbine. Na neki način to jest izazivanje sudbine. Ali ja se nisam mogao kupati u moru dok su mi brat i ratni prijatelji u takvoj opasnosti. Ako je to trebao biti moj fizički kraj, prihvatio bih sudbinu. Nikada nisam ni na što natjeran.
I danas osjećate itekakve posljedice i ponovnog ranjavanja, kad se okrenete iza sebe, unatrag 30 godine i s iskustvom od danas… bi li opet uzeli pušku u ruku, da se povijest ponovi?
-Teško je odgovoriti u potpunosti na to pitanje. U tom trenutku pripadao sam strani kojoj je najispravnije bilo pripadati. Što bih učinio drugačije? Čini mi se ništa. Ali trebao bih se naći u toj situaciji, da bih bio u potpunosti siguran.
“Što se.eš, sjeti se Đura Kovačevića” rečenica je koju je moj ratni drug Braco Elezović slušao, u obrani ljudi iz Dubrovnika, u Dračevcu, na koju je on bio i ostao jako ponosan. Daleko od toga da mi ne imponira, bilo bi smiješno tvrditi drugačije. Ali padne mi onda na pamet koliko sam muka morao vidjeti i proći za takvu jednu tvrdnju, ne samo ja, nego i svi drugi dobri ljudi i koliko je bijednih predrasuda o ljudima izrečeno, bez ikakva validnog pokrića. Moj zapovjednik Dražen Kučar pješačio je 25 kilometara, u sumrak, tamo negdje od Kukuzovca prema Solinu, usred rata, jer nitko nije želio stati vojniku naoružanom do zuba. Kamoli još vodu da mu naplati? Ali što je predrasuda gluplja, ona lakše uhvatili korijene. Kaže se da su predrasude i strahovi od drugog i drugačijeg, ubile više ljudi nego sve ideologije diljem svijeta, jer predrasuda i strah jest sastavni dio svake ideologije. Poanta? Ne sudite odviše strogo, nikome na kugli Zemaljskoj, jer tko zna tko će i kako će se jednom i vama suditi?
Ajant
Ništa, kažete, niste očekivali… a, kako gledaš na sve ove koji su i te kako unovčili svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, koji nakon rata ne propuštaju priliku to spomenuti i time se kititi…
-Svatko je prošao nešto i to poštujem. Pa ipak, uzeti nešto što ti ne pripada, za mene je sramota. Sramota po tog čovjeka, prije svega. Smiješno je nekoj pijavici ponoviti više puta “‘Čovječe, pa ja sam svjesno išao na mitraljez. Bio sam uvjeren da to znači moju fizičku smrt.” Smiješno jer to njemu ne znači ništa. Pa kako u ovome što znam, bogtepita što je u svemu onome što ne znam i možda podsvjesno ne želim ni znati. Ne mislim pri tome samo na rat.
Autoru knjige, svom ratnom prijatelju Anti Čokoliću ste rekli da vas u tekstu potpiše Đuro Kovačević – Ajant, Tata je tata, Dubrovnik…otud i tate u vašoj životnoj priči?
– Kada jednom netko bude čitao ili proučavao, da odmah zna kako sam predao štafetu od jedne čestite skupine drugoj. Tko spasi od bijede jedno dijete, neka računa kao da je sve nas u 4.-oj spasio. Grupa Tata je tata umnogome me podsjeća na mene. To je plemenita i pametna čeljad, brzo rješavaju sve probleme, među kojima se ja ne snalazim baš najbolje. Miho Bukvić po razmišljanju kao ja, tj. Ajant 2.0. Moram spomenuti i Ivicu Hajdića koji sve to veoma vješto vodi. Izniman je čovjek u mnogočemu. Često ljudi govore kako nas je naslijedila neka čudna mladost, što je smiješno. Ta mladost radi svoj posao, ima svoju obitelj i još nađe vremena pomoći drugima.
Tata je tata je sve ono što je Hrvatska trebala biti. I za kraj, dok god postoje te grupe za pomoć, to znači da državni aparat ne funkcionira najbolje, jer Domovina, to može biti ideal, država, to je sredstvo za postizanje tog ideala.