20.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 26 rujna, 2021
NaslovnicaNaša čeljadPUTOPIS: Zemlja na jug, Sjeverna Makedonija

PUTOPIS: Zemlja na jug, Sjeverna Makedonija

„Imat ćemo tečaj u Ohridu” – rekla je prijateljica koja organizira tečajeve. Prilika da opet posjetim Makedoniju se pojavila. Odnedavno, službeno, Republiku Sjevernu Makedoniju. Ohrid je za mene jedno od najljepših mjesta na svijetu.

Napisao: Josip Paškov

Ohrid. Grad na obali istoimenog jezera, koje nalikuje na more. Bistra zelenoplava voda podno pravoslavnih crkvica na hridinama. Po kojima je vjerojatno grad dobio ime.

Prije 15-ak godina, po završetku studija, sa prijateljem sam se uputio vlakom od Zagreba do Skopja. Predviđenih 15 sati se pretvorilo u 18 sati. Putovanje sa niskim budžetom, studentskim uvjetima, smještaj na couch surfingu omogućili su toliko puno zabave i nepredviđenih događaja.

Ovoga puta su se uvjeti promijenili: Croatia Airlines leti od Zagreba do Skopja svaki dan, a cijene variraju po danima. Naposlijetku se odlučim za povratak iz Skopja devetoga dana putovanja.

Skopje je za mene samo prolazna stanica, mjesto gdje ću sletiti i produžiti do Ohrida. Od 9 dana putovanja, 7 odvojim za boravak u Ohridu, a na povratku 2 za Skopje. Iz Ohrida mogu posjetiti okolicu, pogotovo grad Bitolu, za kojeg kažu da je jedan od najljepših u državi. Naime, prošloga puta, prije 15-ak godina, nismo stigli do Bitole. Nije stvar bila u budžetu, iako je bio oskudan, nego u vremenu. Za taj grad treba odvojiti barem jedan cijeli dan.

Iako je ATR model aviona nacionalnog prijevoznika još uvijek bio na pisti zagrebačkog aerodroma, moja me destinacija već počela opčinjati. Na sjedalu do mene sjedi žena plave kovrčave lavlje kose. Započnemo ćaskati na našim jezicima (Makedonci su svi navikli govoriti srpski i dobro ga razmiju) – ona je Tanja iz Skopja, bila je na odmoru u Hrvatskoj, obožava Jadran, a na seminarima u Opatiji raspravlja o uvjerenjima.

– Oprostite, rečem, čime se vi bavite?

– Ja sam life coacherica.

Ovo postaje zanimljivo. Razmjenimo kontakte i dogovorimo druženje u Skopju na povratku.

Let traje jedva duže od sat vremena. Slijećemo na Međunarodni aerodrom Skopje, nekoć nazivan drukčijim imenom. Našu veselu ekipu od 3 člana dočekuje prijateljica sa privatnim automobilom i krećemo prema Ohridu. Uvjeren sam da se aerodrom nalazi na jugu grada tako da ćemo direktno ići prema Ohridu do kojega nam treba otprilike 3 h vožnje. Ispostavi se na kraju da smo ipak na sjeveru i odjednom se nađemo u gradu, u kvartu koji se zove Avtokomanda. Općina Gazi Baba.  Jedan drugi se zove Aerodrom (a nema veze sa pravim aerodromom). Zanimljivo. Na prvoj nas kavi dočeka iznenađenje – da bismo uopće bili posluženi, na terasi, ili unutra, treba nam potvrda o cijepljenju. To je uvedeno izgleda danas. Za ulazak u zemlju nije nam trebalo ništa. Situacija se svakim danom mijenja.

Uspijemo se nekako organizirati za kavu „nadvor” (sviđa mi se ovaj makedonski izraz pa sam ga usvojio), opskrbimo se Skopskim pivom za put (verzija makedonskog Karlovačkog) i krenemo prema jugu. Barem sam tako mislio.

Na jednoj od glavnih prometnica policajac preusmjerava promet. Protesti su protiv migranata, koje se planira naseliti u Makedoniji, tako smo čuli. Prošli tjedan su protestirali protiv situacije izazvane Covid-om. Probijamo se do druge glavne prometnice koja ide kroz centar grada. Automobili se naguravaju na preopterećenu prometnicu gdje semafori rade ritmom centra grada. Ne preostaje nam ništa drugo nego tu prometnu gužvu pretvoriti u razgledavanje centra Skopja. Iz automobila bez klime. U kojem se suputnici boje prevelikog propuha. A ponekad i zapale cigaretu.

S jedne strane se uzdiže na brežuljku tvrđava Kale, ponad turske čaršije. To je povijesni dio grada. Na drugoj strani zamjećujem neoklasicističko, bračko-bijelo zdanje, koje podsjeća na pariški Panthéon.

– Što je ovo, Svetlana? – upitam našu prijateljicu vozačicu.

– To je Vodovod – reče ona.

– Ovdje moram da odem platiti vodu – zaključim radosno.

Prošli put, 2006 godine, svih ovih zgrada nije bilo. Naravno, jer su one nastale u projektu Skopje 2014. Grad je odlučio uvesti barok i neoklasicizam i neo-svaštanešto u svoju arhitekturu početkom 21-og stoljeća. Upijam slike i objekte koje će me dočekati na kraju mog putovanja, na povratku. Prelazimo autom jedan od mostova, idemo prema zgradi Vlade, ispred koje se vijore desetci crvenih zastrava sa zrakastim suncem, nastavljamo glavnom avenijom uz Zoološki vrt i uskoro se zaustavljamo uz put da od tete Vesne pokupimo likere. Od višnje. Ili borovnice. Nisam više siguran.

Nakon 2 h probijanja kroz Skopje nastavljamo prema Tetovu, autoputom na kojem u zaustavnoj traci stoje tezge i zaprege sa voćem, grožđem i lubenicma ponaosob. Naplatne kućice na ovom dijelu autoputa su česte, mislim se jesam li to u Sloveniji?

Nakon Gostivara put postaje planinski, penjemo se uz šumovite predjele prema nacionalnom parku Mavrovo. To je poznato izletište i skijalište u Makedoniji. U blizini je jedan od najljepših samostana, Sv. Jovan Bigorski, cesta prema Debru. Mnogo mjesta koja još čekaju da ih posjetim. Mekicite od straža je nešto poput prijevoja na kojem je zaustavljanje obavezno. Zbog – „mekica” (u makedonskom kako nema padeža, onda se reče samo mekici u množini. Ali budući da imaju članove, koji se prijanjaju na kraj imenice, onda postaju „mekicite”. „Pari” su novci, sa određenim članom – „parite”. „Parite su otepuvačka”, je ime jednom poznatog kazališnog djela iz 30-ih godina 20-og stoljeća). Mekice su tipičan makedonski snack, od brašna, kvasca, mlijeka i vode, slični međimurskim langošima. Jedu se uz sir, što u makedonskom znači samo svježi ili tvrdi bijeli sir. Ono žuto što se reže zove se kačkavalj. Količina naziva za neke namirnice govori o razvijenoj gastronomiji. Pogotovo naziva za paprike. Ovdje se jako dobro jede, Makedonci uživaju u hrani.

Ovaj je dio zemlje pretežno naseljen Albancima, na samoj smo granici prema Albaniji i Kosovu. Uz cestu se vide albanske zastave. Zemlja je službeno dvojezična, makedonski i albanski jezik se koriste. Idemo prema Kičevu koje se poprilično razvilo u zadnje vrijeme i već sa mrakom dolazimo u Ohrid. Autocesta je još u izgradnji, a dijelovi puta prema Ohridu su prava avantura, pogotovo noću.

Jutro me odvelo na jezero. Ovo je makedonska rivijera. Jezero je veliko, podsjeća na more. Kej Makedonija vodi uz jezero do staroga grada. Samo jezero je bistro i čisto, nalazi se na nešto više od 700m nm. Na istoku, preko planine Galičica, koja je još jedan nacionalni park, nalazi se Prespansko jezero, na visini od 1000 m nm. Prespansko jezero se smanjuje, tako da grad Resen koji se nalazio na njegovoj obali nije više na jezeru. Voda se kroz planinu filtrira i dolazi čista u ohridsko jezero. Uz razne druge izvore koje se nalaze u okolici i napajaju jezero, poput izvorâ Crnoga Drima. U jezeru živi ohridska pastrva, vrsta pastrve čije je meso više nalik lososovom, blago ružičasto. Isprobano, odlična je.

Stari ohridski grad nalazi se na kamenitoj uzvisini, na hridinama oko jezera. Gradom dominira Samuilova tvrđava, skladno povijesno zdanje iz vremena cara Samuila, iz prijelaza 10-og u 11. stoljeće. Uske popločane ulice vijugaju između zdanja s odlikama otomanske arhitekture i predivnih pravoslavnih crkava. Sveta Sofija, nešto kao katedrala, glavna crkva Ohridske arhiepiskopije, Sveti Kliment Ohridski na Plaošniku, Presveta Bogorodica Perivlepta, jedna od najljepših. Ulazak u ove crkve je predivan doživljaj raskošnih srednjovjekovnih freski, ponegdje dodanih na tradiciju kasnoantičkih ranokršćanskih crkava.

Najljepši doživljaj ipak dolazi na isturenom hrptu grada, iznad jezera, mjestu gdje hridine okrenute prema jugu zaokreću prema zapadu. Svi puteljci vode onamo, prolazeći preko starog ribarskog sela Kaneo, koje je postalo skup ribljih restorana, nastavljajući drvenim mostićima preko jezera, prolazeći preko plaža i još nekoliko minijaturnih crkvica. Na kraju jednog uspona se stiže do crkve Sveti Jovan Kaneo. Ovo mjesto smatram jednim od najljepših na svijetu. Savršena razglednica, pitoreskna crkvica iz 13. stoljeća, okružena čempresima, stražari na hridinama i posmatra jezero.

Svaki put kada sam onamo odlazio, trajalo je profesionalno fotografiranje budućih bračnih parova. Svečani momenti sadašnjosti se miješaju s dugom poviješću. Dalje šetnica vodi prema plaži Labino, a sa šetnice ili bilo kojeg mjesta u blizini može se uživati u predivnom zalasku sunca.

Za obilazak jezera postoji nekoliko opcija. Izlet od 10 eura na velikom krcatom brodu koji vas odvede do najjužnije točke jezera, uz samu albansku granicu (1/3 jezera pripada Albaniji), do samostana Sv. Nauma. Drugi izlet, od 20 eur, je kompletniji, na malom jezerskom katamaranu za 11 ljudi, koji se zaustavlja na više mjesta. Panoramski se oplovi stari dio grada i onda se krene prema turističkom dijelu s mnogim hotelima i plažama, prema Svetom Stefanu. Putem se može vidjeti nekoliko vila koje su služile Maršalu Titu kao rezidencija (na privatnim turama gdje se razgleda stari dio grada prisluškujem američke turiste koji kolegu vodiča upitkuju da li je Tito smješten u tim vilama jer je u egzilu. Pitanja su postavljena u sadašnjem vremenu i služe za treniranje strpljivosti).

Sada vile koriste makedonski predsjednik i članovi Vlade.

Obala jezera južno od Ohrida je prekrasna: nižu se plaže, turistička mjesta kao što su Peštani, Zaljev kostiju u kojem je rekonstruirano sojeničko neolitsko naselje s malim muzejem, Trpejca – makedonski Saint Tropez, ljupko mjestašce na obroncima jezera s finim ribljim restoranima, izolirane crkvice, poput Bogorodice Zaumske, do kojih se može doći samo morskim putem, te uživati u freskama i kupanju u kristalno čistoj vodi. I, šećer na kraju, samostan Sv. Nauma, na stijeni, iznad plaža i restorana, u blizini izvora Crnoga Drima. Samostan je osnovao 895. godine Sv. Naum, suradnik Sv. Klimenta Ohridskog. U predivnoj samostanskoj crkvi, postoji dio u kojem se vjernici prigibaju na grob Sv. Nauma ne bi li čuli njegovo srce, koje po legendi još kuca. Preko puta se vidi albanska obala, grad Pogradec. Na povratku se diže vjetar i valovi na jezeru, klima i vjetrovi su ovdje ćudljivi; ipak je ovo planinsko jezero, nedaleko od Jadranskoga mora, te otvoreno prema Vardarskoj dolini, objašnjava nam spretni skiper.

Sljedeći je dan bio rezerviran za posjetu Bitole. Već 15 godina želim otići do Bitole, jer prošli put nismo uspjeli. Situacija zbog Covid-a je razrijedila autobusne linije, rezervacija rent-a-car-a nije bila najbolja opcija, a i počelo je kišiti. Ostajem u Ohridu, zadovoljan, pod tmurnim sivim oblacima, obilazim crkve i manastire, uživam na terasama u limunadi i portokalijadi (ako su naranče „portokali” onda se narančada valjda ovako kaže), te u lokalnim specijalitetima. Gravče tavče, makedonska salata s pečenim paprikama i sirom (ne onim žutim!), čomlek – teleći gulaš, te čorbe. Na riječ čorba, posebno zaiskrim. Riblje, teleška, mora da su odlične. Pa lokalci ih ovdje spominju s posebnom ljubavlju. Ali one se jedu na sabajle – što li je to, pitam se, neki praznik!? Jedu se naime ujutro, to jest prijepodne, negdje do 11 sati. Jutro se kaže „utro”, a sabajle je jutarnji period, prije podne, očito iz arapskoga preko turskoga. Orijent je ovdje jako prisutan, pogotovo u hrani i riječima. Što mene oduševljava. Srećom, sjednem u restoran gdje mi konobar objasni kako oni rade u turizmu preko 30 godina te da služe tu famoznu telešku čorbu cijeli dan, da bi turisti kao ja mogli da je probaju i kad nije sabajle. Moj srpski drug se ne slaže da je ta čorba nešto posebno, kaže da su kod njih bolje. Meni kao nekome iz Hrvatske su odlične i jedna i druga; pogotovo ova s okusima Ohrida. Do Bitole ću drugi put. Nadam se da neću opet čekati 15 godina.

Kombi prijevoznik iz Ohrida prolazeći kroz Skopje, na putu prema glavnom autobusnom i željezničkom kolodvoru, zaustavlja se na stanicu nasuprot zgrade Vlade. Ispadam na pločnik s kuferom, do glavnoga trga Ploštad Makedonija i hotela u ulici Nikole Vapcarova treba mi 10 ak minuta. Ako znaš put. Ako ne znaš, 7 puta zaustaviš lokalce i sve ti lijepo objasne. Zgrade iz socijalističkog perioda, stila brutalizma i obnove Skopja nakon razornog potresa 1963. godine, miješaju se s poslovnim zgradama i neboderima te neobaroknom, neoklasicističkom gradnjom iz projekta Skopje 2014. Free tour je najzanimljivija opcija za razgledavanje nekoga grada – vodiči su profesionalni i motivirani, njihova zarada ovisi o napojnici i zadovoljstvu gostiju na kraju. Naš vodič Vasko je izvrstan. Engleski mu je super, a profesor je češkoga i turskoga jezika. Kao i kod nas, mnogi su turistički vodiči preobrazovani (engleski bi se reklo „overeducated”) za ovaj posao. Na moju sreću. Mislim da bolje pratim njegova objašnjenja o povijesti od Katalonaca, Pakistanca, Brazilaca, Austrijanaca i Njemica koje žive u Španjolskoj. Meni ovo nije potpuno inozemna zemlja, možda zbog zajedničke nedavne povijesti, bliskoga jezika i razumljivosti, otvorenosti i gostoljubivosti lokalnih ljudi. A opet s druge strane, ovo je za mene dašak egzotike, Orijenta, zemlja na jugu Balkana.

Skopje je u Kraljevini Jugoslaviji 20-ih godina 20-og stoljeća imalo secesijsku fazu s lijepim fasadama; pa zašto nisu onda krenuli u novogradnju ponukani tim povijesnim stilom? Nakon razornog potresa 1963. godine japanski je arhitekt Kenzo Tange osmislio obnovu grada koju su dovršili i ostali arhitekti. Skopje je postalo grad solidarnosti i isprobavanja novih građevinskih stilova i tehnika. Nova neo faza u 21.om stoljeću je donijela mnoštvo kipova – na svakom koraku vas promatraju bizantski carevi, makedonski i helenski junaci, slavenski misionari, domaće poznate ličnosti iz povijesti, arhitektonske aluzije na europske metropole – Berlin, Pariz, London. Gradom voze crveni britanski double-deckeri.

S druge strane rijeke Vardar, nakon nekoliko muzeja i trgova posvećenim povijesnim junacima i ličnostima ulazi se u drugi svijet, izvorniji, intimniji – staru tursku Čaršiju. Kažu da je najveća nakon istanbulske. I stvarno je prostrana, uličice pune restorana, trgovina, suvenira, zlatarnica, brijačnica, starih sakrivenih pravoslavnih crkava te turskih hanova koji nalikuju na labirinte iz priča, uzdižu se postepeno prema tvrđavi Kale i Jaja-Pašinoj džamiji, s početka 16. og stoljeća.

Jako je vruće i nije ti vrijeme za bozu, – kaže mi Tanja, pa sjedamo da popijemo svježi sok od naranče i nekoliko baklavica sa pistacijom. Potom na video-call zovemo njenog najboljeg prijatelja Vasila, koji je bio ovogodišnji predstavnik Sjeverne Makedonije na Eurosongu. On živi u Strumici, a inače je odrastao u Chicagu, pa se naš razgovor odvija na engleskom. Istraživao sam gdje kavu piju Kaliopi ili Tamara Todevska, ali nisam ih uspio sresti. Baš me zanima što će nam Sjeverna Makedonija sljedeće godina poslati na Eurosong.

Skopska vrućina je teška, sunčanica je jedan od makedonskih suvenira. Večeri su svježe i ugodne, u gradu je živahno, ima ovdje nešto veoma mediteransko. Živo je pogotovo u kvartu Debar maala, gdje se družim s lokalcima. Svi me žele odvesti sutradan na aerodrom na let, budući da su taxiji poprilično skupi a lokalne linije autobusa prometuju po voznom redu kao da su u Konavlima.

Tanja je ubrzo morala otići do vikendice na Dojranu (to je treće makedonsko jezero nakon Ohridskog i Prespanskog) pokupiti smokve, pa za sljedeći put dogovaramo posjetu Bitoli, Galičniku u kojem se održava tradicionalna i jedinstvena Galička svadba, i tako dalje. Više o tome neki drugi put.

Na zadnjoj šetnji jednom od centralnih ulica glavnoga grada, u nedjelju, naletim na prodavača starih i rabljenih knjiga. Pa on ima knjigu „Čudesna Jugoslavija”, i to na makedonskom, iz koje sam davno crpio saznanja o ovoj zemlji prije nego li sam je posjetio! Tražim i makedonsku gramatiku – želim usavršiti sve te članove, aoriste i imperfekte koje koriste. Diskutiramo o tome kako su knjige ovdje skupe, pogotovo rabljene knjige koje nisu antikvarne. Prodavač mi se opravdava cijenom najma tezge, pozicijom i cijenom nabave knjiga, a onda mi veli da sam ga nanervirao pa će mi dati popust – 2 za 1. Posljednjih 1.500 denara dajem za knjige. Srećom da me Aleksandar vozi na avion uskoro, denari su se potrošili. Ovdje ću se vratiti, najviše zbog ljudi, ali i zbog zemlje. Lijepa je i mnogo toga se može vidjeti i doživjeti.

Uskoro, avion polijeće, vraćam se nakon 9 dana, i razmišljam o jednom crnom makedonskom vinu, koje je dobilo ime po pjesmi jednoga pjesnika kojemu je bilo hladno u Petrogradu.

T’ga za jug se zove.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić