Na današnji dan 2. svibnja 1567. umro je u Veneciji Marin Držić, najpoznatiji hrvatski komediograf, književni klasik čija se djela na pozornici izvode još i danas. Umjetničke se vrijednosti njegovih komedija mogu svrstati među vrhove europske renesansne književnosti.
Držić je umro u Veneciji, a pokopan je u bazilici sv. Ivana i Pavla (Zanipoli). Na vijest o smrti nadgrobnicama pisanim hrv. jezikom reagirali su M. Vetranović (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina) i Antun Sasin (Antun Sassi u smrt Marina Držića), a sonete na tal. jeziku napisali su Sabo Bobaljević (Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev – Darsa il cui puro, vago, e dolce canto) i Miho Monaldi (U smrt gospara Marina Držića – In morte del Signor Marino Darsa). Dana 2. X. 1567. brat Vicko pozvan je da otkupi stvari koje je Marin ostavio Ivanu Bartulovu Nalješkoviću kao zalog za načinjeni dug. O datumu i mjestu smrti izvijestio je J. Držić u obiteljskoj genealogiji.
Podrijetlom iz osiromašene dubrovačke trgovačke obitelji, prema nepouzdanim biografskim podacima teško je stjecao visoko obrazovanje, studirao u Sieni, zaredio se za svećenika, obavljao različite poslove i dužnosti, a nakon 1560. otišao u Veneciju gdje je i umro.
Književnu je djelatnost otpočeo petrarkističkom lirikom, pisao je izvođene pastorale (Tirena, Venera i Adon, Grižula ili drugim nazivom Plakir) i komedije (Džuho Krpeta, Pjerin, Mande ili Tripče de Utolče, Arkulin), od kojih su vrhunska ostvarenja pokladna igra Novela od Stanca te Skup i, osobito, Dundo Maroje. Autor je i tragedije Hekuba, prerade istoimenog Euripidova djela, rađene prema talijanskoj preradi Lodovica Dolcea (1508–1568).
Komedije se ne odlikuju samo vještom dramaturgijom, izuzetno ocrtanim komičnim likovima te uspjelom komikom situacije i govora, nego i čestim kritičkim refleksijama o ljudskoj sudbini, ironičnim komentarima, pa čak i svojevrsnom kritičkom utopijom (u prologu komedije Dundo Maroje), što omogućuje različita tumačenja, a sveopću, ponekad oštru pa i ogorčenu ironiju čini donekle različitom od uobičajenoga renesansnog optimizma. U stilskom pogledu kritičari tako u njegovim komedijama primjećuju naznake manirizma, a tumačenja se ponekad povezuju s tzv. urotničkim pismima u kojima je Držić kritizirao dubrovački društveno–politički poredak. Različite interpretacije, međutim, nisu dovele u sumnju visoke književne vrijednosti komedija koje se mogu svrstati u vrhove europske renesansne književnosti.
IZVORI: LEKSIKON Marina Držića i Milivoj Solar, Književni leksikon