Konačno! Tako se uz duboki izdah mogao s jednom riječju opisati osjećaj kada je jednoglasno izglasano raskidanje Ugovora o koncesiji tvrđave Imperijal na Srđu koji je sklopljen 2009. između Grada Dubrovnika, u mandatu HDZ-ovke Dubravke Šuice i Razvoj golfa. Prošlo je od tada nekoliko dana, glave su se “ohladile”, reakcije ispisale, emocije utišale. Po tom i takvom činu će se pamtiti ovaj saziv Gradskog vijeća, baš kao što se pamti i onaj iz 2013. kada je svestranački Dubrovački dogovor odradio donošenje UPU-a za golfere. Usvajanje točke koju srđevci predlažu već 5 godina, potom i njeno jednoglasno izglasavanje važno je za Dubrovnik iz više razloga.
Pod brojem jedan: srđevci su ovom pobjedom revitalizirali i osnažili motiv zbog kojega su ušli u politiku, a to je prvenstveno borba protiv korumpiranog društva i političkih elita koje zanemaruju interes zajednice pogodovanjem investitorima. Kao politički produžetak aktivističke Inicijative „Srđ je naš“ izašli su 2013. na izbore i na krilima uspješnog, iako prema hrvatskoj legislativi neuspjelog referenduma protiv golfa na Srđu, kroz svoja tri osvojena mandata su pokazali na kakav način razmišljaju o političkom djelovanju.
Zbog nekoliko nemuštih poteza kojima su zbunili svoje birače, ali i pomanjkanja hrabrosti da osnuju stranku i imaju svog kandidata za gradonačelnika, u Gradsko vijeće formirano 2017. ulaze sa samo jednim vijećnikom. Nastavljaju sa svojom dosljednom politikom koja nije populistička, veoma specifično i temeljito proučavajući materijale se pripremaju za svaku sjednicu Gradskog vijeća, reagiraju na svaku društvenu devijaciju priopćenjima, široj javnosti predugačkim i „prekompliciranim“, nude rješenja na još opširniji način. Ukratko, čuđenje su u svijetu brzopoteznih političara koji podignu iskaznicu u zrak i riješe svoje egzistencijalne probleme.
Ulažu jako puno svog slobodnog vremena u društveno angažirani rad, ALI uz izostanak proporcionalne reakcije javnosti što neminovno svakoga dovede do pitanja – čemu i kome. Kad se, nakon pet godina usvoji točka dnevnog reda koju oni predlažu na početku svake sjednice Gradskog vijeća tijekom tog vremena – često uz podsmijeh i onih u vijećnici i onih pred malim ekranima – tada to gotovo pa ulazi u zonu nadrealnosti, nadrasta puko formalno uvrštavanje i mogućnost izjašnjavanja o raskidanju jednog formalno-pravnog akta. To je u međuvremenu postala točka u kojoj je sabran zgusnuti prikaz korumpiranog djelovanja hrvatske političke elite na svim razinama, pogodovanja investitoru, izigravanja zakonskih okvira i omalovažavanja građana.
Ovakav obrat bio je potreban srđevcima kao ohrabrenje za daljnji rad. Kao dokaz da životi, raskinuta prijateljstva, zamjeranja i svi problemi koji se javljaju u trenutku kada postaneš „trn u peti“ moćnih političara i još moćnijih investitora imaju smisla. Ovakav obrat je bio potreban i svima onima koji ipak još uvijek, idealistički vjeruju da politika može biti borba za javno dobro, a ne samo za osobni prosperitet i vlastiti špag. Koliko je jedna ovakva pobjeda bila potrebna srđevcima toliko je bila potrebna i svim onim građanima koji apriorno odustaju od ikakve vrste javnog angažmana jer vjeruju da je „bosti se s rogatima“ čisti gubitak vremena, živaca i osobnog mira, osuđen na propast i probleme kojih je posve dovoljno i kada nisi politički ili građanski aktivan.
Pod brojem dva: možda skori parlamentarni izbori i borba za glasove jesu kumovali uvrštavanju točke na dnevni red, skretanju pažnje javnosti sa skandala demontiranja muljaža Josipe Rimac i ostale HDZ-ove stranačke infrastrukture po ministarstvima i raznoraznim agencijama, ali ostaje fakt da je Mato Franković uspio ostvariti predizborno obećanje da će raskinuti Ugovor o koncesiji Tvrđave Imperijal na Srđu, čime je pokazao da ima ponešto drukčiji politički DNK od svojih prethodnika, Dubravke Šuice i Andra Vlahušića, bivših gradonačelnika istog modela vladanja i djelovanja, iako drukčijeg stranačkog predznaka.
Kad se prisjetimo na kakve su sve načine čitav taj projekt navodili na investitorov mlin, teško je povjerovati da bi bili benevolentni krenuti “protiv njega”, u bitku za povratak tvrđave Imperijal u okrilje Grada. Sigurno je da nisu baš svi u HDZ-u zapljeskali nakon saznanja da se u dubrovačkoj Gradskoj vijećnici jednoglasnom odlukom svih vijećnika raskinuo ugovor s Razvoj golfom, jer je mnoge od njih investitor sigurno “zadužio”.
Ugovor je potpisan u mandatu HDZ-ove gradonačelnice koja je lokalne izbore djelomično i izgubila nakon otkrivanja raznoraznih afera povezanih baš za golf na Srđu, ali je to, bez sumnje, napravila uz blagoslov stranačke vrhuške i državne politike. Dubravka Šuica nije u međuvremenu postala neutjecajna i marginalizirana stranačka figura, dapače, provjereni je stranački brend na kojega se, poput prijašnjih stranačkih prvaka, oslonio i aktualni predsjednik Andrej Plenković, pa je pitanje osjeća li barem malu nelagodu što se na aktu kojega branitelji nazivaju izdajničkom predajom simbola obrane na jugu Hrvatske nalazi njezin potpis.
Dubrovački HDZ-ovci su, izglasavanje raskida Ugovora o koncesiji Tvrđave Imperijal također doživjeli kao pobjedu, pravilan potez na kojega su, kako su rekli, morali “utiho” čekati dok se ispune uvjeti zbog kojega neće štetu imati ni Grad ni država zbog arbitražnog postupka kojega su golferi pokrenuli pred sudom u Washingtonu.
Nad Hrvatskom “visi” golferski “mač” težak oko 500 milijuna eura. U trenutku prihvaćanja prijedloga srđevaca da se točka uvrsti na dnevni red, osjećaj iznenađenja u Vijećnici se gotovo mogao “rezati nožem”, a ništa manje “šokirani” nisu bili ni svi ostali koji su pratili rad vijećnika. Zeleno svjetlo da se Ugovor o raskidu koncesije za tvrđavu Imperijal smatra važećim ukazalo je da Franković i HDZ imaju političku volju da se stvar konačno riješi. Da je stvoren politički okvir u kojemu će se tvrđava Imperijal vratiti u nadležnost Grada i Republike Hrvatske.
No, ne samo da postoji politička volja na krajnjem hrvatskom jugu. Teško je povjerovati da je to gradonačelnik i predsjednik dubrovačkog HDZ-a, Mato Franković napravio na svoju ruku, bez konzultacija sa svojim stranačkim vrhom i ostalim institucijama pod političkim patronatom u zemlji. No, ne smijemo niti zaboraviti kako je odluka donesena na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća tek početak nove faze odnosa s golferima koji zasigurno neće tek tako pustiti da voda odnese sve pravne akte koje su s njima potpisivali legitimni predstavnici hrvatske političke scene. Koji su s njima surađivali, putovali, slavili. Vrijeme sve razotkrije, pa će tako biti i s ovim.
Mato Franković i mlađa ekipa HDZ-ovaca koja je preuzimanje stranačke palice u Gradu najavljivala i kroz odmak od politike svojih prethodnika i distanciranje od Dubrovačkog dogovora, valjda su svjesni što bi značilo eventualno razotkrivanje motiva oko ugovora o koncesiji tvrđave Imperijal kao predizbornog trika za stjecanje glasova, poglavito branitelja. To bi bilo nešto što (im) se ne zaboravlja. Toga su, sigurni smo, svjesni.
I, pod brojem tri: nije nevažno što je odluka o raskidu Ugovora o koncesiji tvrđave Imperijal donesena jednoglasno od svih nazočnih vijećnika Gradskog vijeća i šteta da je ta, zapravo pobjeda zajedništva i zauzimanja složnog ispravnog stava oko tvrđave Imperijal, zasjenjena već viđenim prepucavanjima, međusobnim i međustranačkim omalovažavanjima, neprimjerenom retorikom, napuhanom patetikom koja onda prelazi u neuvjerljivost.
Kad se sve to uspije ipak ostavit sa strane, ostaje zapisnik i crno na bijelo ispisano kako je saziv ovog Gradskog vijeća jednoglasno potvrdio da je Ugovor o raskidu koncesije za tvrđavu Imperijal između Grada Dubrovnika i Razvoj golfa postao nevažeći. Ostaju imena i prezimena vijećnika koji bi uvijek trebali biti svjesni da iza svake odluke, odnosno, glasovanja, stoje oni kao pojedinci. A osjećaj da si u nekom turbulentnom trenutku izabrao pravu stranu je dragocjen. Ovaj saziv Gradskog vijeća kroz zadnju točku 30. sjednice ostaje upisan u povijesti Grada. Baš kao što je ostao onaj iz 2013. kada je većinom glasova, ne apstraktnih glasova, već imenom i prezimenom vijećnika, izglasan UPU za golfere. Danas su oni koji su digli crvenu ili žutu pločicu ponosni, a kako se osjećaju zelene pločice, najbolje znaju oni sami.