31.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 24 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyleU Pet shopu Scooby smo sreli "prodavačicu" koja ne skida osmijeh s...

U Pet shopu Scooby smo sreli “prodavačicu” koja ne skida osmijeh s lica

Svi oni kojima je “sneruke” poći u Šipčine po sve što trebaju za svoje kućne ljubimce – a uvijek im nešto treba – svakako su s olakšanjem popratili otvaranje Pet shopa Scooby na adresi Iva Vojnovića 24, u prostoru gdje je bila pekara, malo prije ulaza u Čokolino. Isti odličan asortiman svega potrebnog za kučke, mačke i ostale ljubimce koji vremenom postaju članovima naših obitelji, na kakav smo uostalom već naviknuli u Pet shopu Scooby, te osiguran parking ispred butige svakako su privlačni faktori za kupce na novoj adresi. Ali, nisu zapravo najbitniji. Stvari k’o stvari.

Osobno sam najdojmljenija bila susretom s Antonelom, najljubaznijom i najsimpatičnijom “prodavačicom” na svijetu koja me je znalački provela kroz cijelu butigu.

-Ali, Antonela, ja sam negdje pročitala kako si izjavila da bi najradije radila kao medicinska sestra jer voliš pomagati ljudima – pokušavam je malo zafrkavati.

-Jesam, ali sam se predomislila. Završila sam trgovačku školu i sad mi je najdraže pomagati u našem pet shopu – spremno odgovara ova izuzetna dvadesetjednogodišnjakinja iz obitelji Majer, obitelji koja već godinama ima trgovine za kućne ljubimce.

Mami Sonji bila je od velike pomoći i dok se “slagala” nova trgovina, ali i otkad se otvorila, jer rado dolazi i pomaže u svemu što može. I pri tome ne skida osmijeh s lica. Spremno će pokazati i fotografiju sa svojim psićem kojemu baš i kao svima s kojima se okružuje, pruža bezuvjetnu ljubav. Antonela je djevojka s down sindromom, pa drukčije i ne zna.

Osobnost kojom zrači zapravo ne može proći nezapaženo. A radost kojom prianja poslu “prodavačice” u obiteljskoj butizi zapravo osvaja.

Ništa bez osmijeha

Sve ono što je obitelj Majer “ugradila” u svoju djevojčicu, blizanku s down sindromom, pokazuje se kroz Antonelinu srčanost. Nije to bilo lako, zahtijevalo je puno strpljenja, hrabrosti, borbe protiv straha i neizvjesnosti koja gotovo pa paralizira roditelje kada se suoče s činjenicom da njihovo dijete ima kromosom viška koje će ga učiniti drukčijim od ostale djece. Mama Sonja otvoreno je i iskreno progovarala o svemu što su prošli kao obitelj, nakon što je još u trudnoći saznala da jedna od njene dvije blizanke koje je nosila pod srcem, ima down sindrom.

Tko god se, uostalom, u našemu društvu kao pojedinac s nekom različitošću pokušava izboriti za kvalitetan život, dobro zna koliko je vremena, živaca, prepreka potrebno preskočiti u susretu s birokracijom da bi nešto ostvario. Dobro to zna i mama Sonja. Ali isto tako jako dobro zna da je ljubav koju je Antonela dobila od svojih roditelja, blizanke Laure i mlađe sestre, najpresudnije utjecala na njen stalni osmijeh na licu. I isto tako zna, kada pogleda Antonelu, da se sve “isplatilo”, da je sve ono čega se bojala i što ju je ispunjavalo strepnjom moralo biti tako kako je bilo, da bi učila, pa i sama “rasla” uz svoju djevojčicu. A svojom neposrednošću i šarmom Antonela je lako izmamljivala i simpatije učenika i profesora kroz školu.

Djeca s Downovim sindromom su čiste duše, iskrena ljubav koja ne poznaje ni kompromise niti granice.

Oni su naša prilika da svi zajedno budemo bolji ljudi, a ako ih pustimo u naše živote i da budu i učitelji koji će nam pokazati kako zadržati onu čistoću djetinjeg.

Dođi Jadre da se slikamo. Pa, tko bi joj mogao odoljeti?
S mamom Sonjom, najvećim osloncem u životu. Kao što je svaka mama.

Čim postaneš roditelj počinješ razmišljati o budućnosti svoje djece. To je tako bilo i tako će uvijek biti. Osobito je teško prevladati strah koji se neželjeno javlja kod roditelja djece koja su različita, koja trebaju više ljubavi, više pažnje, više skrbi. Sonja je iskreno pričala i o takvim mislima. Kao i budućnosti svoje Antonele dok je išla u školu, dok je imala obaveze, prijatelje u razredu, često se pitala – ali što i kako kada školovanje jedanput završi?

Bilo je Sonjino pitanje, pitanje svih roditelja koji su u posljednjih nekoliko godina udruženi kroz Udrugu, upravo zbog toga dosta toga napravili. Dosta, ali ne i dovoljno kako bi se ta divna djeca više nakon školovanja uključivala u procese rada. Kako bi im se dala prilika za poslove koje

Svakako je Antonelinim roditeljima lakše jer dio svog vremena njihova kćer provodi u njihovim trgovinama, pomaže im i što je najvažnije ima osjećaj da je član zajednice koji doprinosi svojim radom. Aktivna je i u Udruzi koja je mjesto njihova kreativnog rada i izrade različitih predmeta od keramike, osobito pred blagdane. Ide i na košarku. To nam je naglasila sama Antonela koja se treninzima iznimno veseli.

Uživali smo u Antonelinom društvu u novoj butizi na Vojnoviću. Toliko predivne iskrenosti dugo nismo osjetili.

Dok smo prolazili kroz sve te redove s proizvodima koji se nude, saznali smo i kako se Antonela obožava fotografirati, dobili smo temeljitu poduku o pozama u kojima se najbolje ispadne kada se “selfiraš” ili kada te fotka netko drugi, zna sve te finese što znaju sve njene vršnjakinje i baš kao ni njima nije joj teško škljocnuti “stotinu puta” do onog trenutka u kojemu kažu to je to.

I, naravno, da smo morali pokazati svaku od ovih fotografija kako bi dobili zeleno svjetlo za objavu.

Zaboravili smo je pitati i prati li lajkove poput svojih vršnjakinja. Nije to ni bitno, Antonela zaslužuje lajk velik do neba. Baš i kao njena obitelj koja je u nju ugradila toliko ljubavi da postane ovakva divna mlada djevojka.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA