Ana Jusić je mlada žena koja je nedavno napisala prekrasan status nakon što se sastala sa svojom profesoricom hrvatskog jezika Snježanom Vlahinić koja joj je taj predmet predavala u četvrtom razredu Ekonomske škole u Dubrovniku. I tada je dobila priliku reći joj što su joj značili njeni satovi hrvatskog jezika i književnosti, što joj je značila njena potpora i ohrabrenje kada je bila na raskrižjima svojih odluka. Ana je to već tada naslućivala, snagu tog pozitivnog utjecaja je spoznavala godinama koje su uslijedile, a profesorica je toga postala svjesna tek nedavno. No itekako može biti ponosna što je svojim pedagoškim radom utjecala na odrastanje osobe kakva je Ana postala.
Ana je nedavno u Zagrebu promovirala svoju prvu zbirku poezije Zvjezdani zagrljaj, a možemo se veseliti i njenom predstavljanju u rodnom joj Dubrovniku već ovog ljeta. Ana godinama živi na relaciji Pariz – Zagreb – Dubrovnik sa svojim suprugom Kristijanom, a priželjkuje li i da neke od njenih stihova uglazbljene otpjeva njen svekar Ibrica Jusić, pročitajte u razgovoru koji slijedi.
I prije ste privlačili svojom poezijom lijepe osvrte i stekli brojne pratitelje na fb-u, ali je objavljivanjem vaše prve zbirke poezije Zvjezdani zagrljaj to poprimilo nešto “službeniju” formu, pa Vas nazivaju novim glasom na pjesničkoj sceni, talentom, pjesnikinjom koja dopire do srca. Zašto ste svoju zbirku nazvali Zvjezdani zagrljaj i što Vam je značilo njeno objavljivanje?
-Puno je tu lijepih osvrta i riječi i pitam se zaslužujem li ih uistinu. Sve je to poprimilo neku nestvarnu notu, ali drago mi je da su ljudi prepoznali moje stihove kao svoje, da su prepoznali iskrenost. To mi je najveća radost i nagrada.
Naziv “Zvjezdani zagrljaj” predložila je urednica Ivančica Tarade. Najprije sam zbirku nazvala ”Srce pod zvijezdama”, ali bio je već jedan sličan naziv tako da je urednica predložila Zagrljaj. Nisam imala pjesmu pod tim nazivom, i bio mi je izazov napisati po prvi put pjesmu s namjerom. Jednostavno sam napisala naslov i pjesma je “potekla”. U jedan sat ujutro, pod zvjezdanim nebom, kao što je i većina pjesama nastala. To je prva i jedina pjesma koja je “naručena”, i drago mi je da se urednici i čitateljima svidjela.
Objavljivanje knjige naravno puno znači. Teško je doći do izdavača, i zato sam imala sreće jer je izdavač zapravo došao do mene. Ivančica je pratila moje objave na Facebooku, a kad je došla u Francusku našle smo se u Versaillesu i upravo ispred dvorca rekla mi je “Mi ćemo izdati knjigu”. Bolju suradnju, urednicu i nakladnika (Mind Ability) nisam mogla ni poželjeti.
Je li moguće racionalno objasniti vlastiti proces nastanka pjesme, osjećaje koji prethode pisanju, osjećaje nakon što je napišete?
-Pisati sam počela 2015., nakon najtežeg životnog razdoblja. Slova su jednostavno padala na papir. Pisala sam jer sam u jednom trenutku shvatila da mi nema druge. Pisala sam kako bih poslala na otpis neke životne teme s kojima se još nisam do kraja pozdravila. S vremenom su se one promijenile, ali riječi su i dalje tekle. Prihvatila sam ih kao sastavni dio svog puta. Kod inspiracije nema pravila ni broja. Ne planiraš pjesmu, ne pišeš da se nekome svidiš, ona se jednostavno dogodi. Probudiš se u tri ujutro, zapišeš i nastaviš sanjati.
Jesu li pjesnici usamljena bića, iako u riječi pretvaraju osjećaje i stanja duha koje dijeli cijelo čovječanstvo?
-Mislim da je većina pjesama u svijetu nastala u osami, zatvaranju u vlastitu nutrinu. Upravo moja prva pjesma nosi naziv “Osama”. Nju sam napisala poslije rata, imala sam deset godina. Tek nakon 20 godina napisala sam drugu i od tog trenutka nisam stala. Zanimljivo je da te “usamljeničke” pjesme u jednom trenutku ipak odlučimo podijeliti s drugima. Najprije sam ih dijelila bez potpisa ili ih potpisivala sitnim, gotovo neprimjetnim inicijalima. Mnogo ljudi se pronalazilo u tim riječima i zaista je lakše kad se bol podijeli.
Ne moraju pjesnici nužno biti usamljena bića, ali samoća i tišina su jako bitan dio stvaranja.
Je li svaka pjesma odraz baš trenutka, kad čitate svoje pjesme koje ste napisali prije nekoliko godina, kakav Vas osjećaj obuzima, što one govore o Vama?
-Da, odraz su trenutka i kad ih čitam s odmakom, shvaćam da ne bih opet mogla napisati istu. Puno njih sam na kraju iz zbirke izbacila jer su mi postale nekako daleke, strane. Ostavila sam samo one za koje mislim da su trebale ostati.
Živite na relaciji između Francuske i Hrvatske, Pariza-Zagreba-Dubrovnika… kako se dogodio život na tim mjestima? Što vam koji grad od spomenutih znači? Koliko je poezija uopće uvjetovana sredinom u kojoj nastaje?
-Da, tako je već 12 godina. Suprug je od djetinjstva u Francuskoj, a tamo je i obitelj tako da su nas putovi stalno vodili u ta tri grada. Ipak, nije to baš tako jednostavno i bajno kako se na prvi pogled čini.
Dom definiram kao mir nad glavom i zidove od dobrih ljudi, tako da mogu reći da su mi sva ta tri grada dom. Svaki od njih je poseban, od svakog grada i života u njima čuvam dragocjene uspomene.
Zahvalna sam na tome što sam u njima okružena upravo dragim i dobrim ljudima. To je jedino istinsko bogatstvo gdje god da živimo. Iako je, naravno, za mene najljepši i najposebniji osjećaj doći u Grad.
Što se tiče poezije i sredine u kojoj nastaje, osobno mogu reći da ne smatram to (pre)bitnim faktorom. Pisala sam gotovo jednako u sva tri grada. Uvijek nosimo sebe i svoje srce sa sobom, kamo god pošli.
Iako, priznajem da su francuske kišne zime i sivilo bili plodonosni za velik broj pjesama.
Zašto je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu bio Vaš izbor nakon završene srednje ekonomske škole u Dubrovniku? Je li onaj NETKO koji se pojavljuje u vašoj poeziji ima izvorište u vašoj religioznosti?
-Katolički bogoslovni fakultet bio je moja velika želja, iako su me mnogi odgovarali od upisa na taj fakultet, čak i neki profesori. Preporučali su mi ekonomiju kao logičan i bolji izbor, ali znam da taj fakultet ne bih nikad završila jer jednostavno nije za mene.
Rekli su mi da ne upisujem ovaj faks jer “nema ti od toga kruha”, a dobila sam bogatstvo koje novci ni ne mogu dosegnuti.
Rekli su mi: “iscijedit će te, nećeš ni za što drugo imati vremena”. Dobila sam najljepše vrijeme koje mi je mladost mogla poželjeti.
Rekli su mi da ne upisujem jer je težak. Na kraju sam dobila državnu stipendiju i sve ispite položila u roku. To je samo jedan od dokaza da u većini životnih odluka ipak trebamo poslušati sebe i ne dati se “navući” na tuđe ideje. Samo ustrajno i hrabro. Kad postoji volja i želja, ništa nije teško.
Taj fakultet mi je toliko dobra donio, od divnih profesora i prijatelja, širinu pogleda, kolegija (od biblijskih, pedagoških, pa ontologije, kozmologije, povijesti filozofije, etike, psihologije, kanonskog prava… To je tek djelić bogatstva).
Što se tiče mog pisanja, hvala Bogu na toj mogućnosti izražavanja. Pjesme su univerzalne. Namijenjene svakom čovjeku. Osobno mi je najbitnija ljudskost i međusobno poštovanje. I sama imam članove obitelji druge vjeroispovijesti. Dok je poštovanja, iskrenosti, razgovora, nema problema. Ne bi ih trebalo biti ni inače. Upravo je u različitosti bogatstvo, a u načinu ophođenja s drugačijim od sebe očituje se i naša ljudskost. I na fakultetu smo imali kolegije o drugim religijama i izborni kolegij Islam.
Može li poezija biti tek hobi ili je obrnuto, ona je određenje, poziv i uvijek prva, a sve ostalo što se radi u drugom je planu?
-Ne znam što bih na ovo odgovorila. Meni se poezija dogodila, nisam je nikad pretjerano doživljavala, proza je ipak bila na prvom mjestu. Uvijek za čitanje radije izaberem neko prozno djelo.
Napisala sam tek jednu zbirku, druga je pri kraju. Ne znam hoće li se to nastaviti ili u jednom trenutku stati. Znam samo da mi je pomoglo, jer olovka osim što piše, ujedno i briše.
Čudno mi je kad me nazovu pjesnikinjom. Ja bih rekla da sam samo sanjar koji zapisuje.
Netko je jednostavno rođen kao pjesnik, “hodajuća poezija” – riječ, djelo, pokret, sve pretvaraju u pjesmu. To su za mene pravi umjetnici. I oni su prvenstveno Pjesnici, bez sumnje i bez obzira što se možda bave nekim drugim poslom.
Budući Vam je suprug glazbenik priželjkujete li da se vaši stihovi uglazbe? Vaša je obitelj izuzetno glazbeno nadarena, pa možda i da je otpjeva vaš svekar Ibrica Jusić…koliko vam znači podrška obitelji, njihovo mišljenje?
-Da, Kristijan je glazbenik, pčelar, građevinar, prevoditelj, sve što treba. Skladao je 17 fantazija za klavir, i te su skladbe nešto najljepše što sam čula. Nemoguće je njima ostati nedotaknut.
Što se tiče uglazbljivanja, na znam koliko su moji stihovi pogodni za to, iako je svekar najavljivao tu mogućnost.
Podrška obitelji nemjerljivo puno znači. Važna je sloboda izražavanja, mišljenja, i da te netko u tome podržava. Svekar je među prvima pročitao pjesme, a neke su ga baš dotaknule. Dao mi je ogromnu podršku.
Isto tako, želim spomenuti ljude koji me nikad uživo nisu vidjeli, a daju mi iz dana u dan toliko divnih poruka i podrške. Gostima na zagrebačkom predstavljanju zbirke bilo je zajedničko to da me prije toga nisu uživo poznavali. Poznavali su samo moje riječi. Unatoč tome odlučili su nesebično i dobrovoljno podržati nekoga nepoznatog, svatko na svoj jedinstven način. To dovoljno govori o njima. O veličini njihova srca.
Da mi je netko prije nekoliko godina rekao koje ću sve goste imati na promociji (i uopće da će izaći knjiga!), rekla bih mu: “Jesam sanjar, ali ti si u svojim oblacima duboko zalutao.”
Kad Vas možemo očekivati u Gradu na predstavljanju knjige?
-Upravo putujem prema Dubrovniku i odgovaram na vaša pitanja. Nadam se predstavljanju u kolovozu. Jako se veselim susresti sve drage ljude.
I, za kraj, kako biste voljeli da se osjećaju čitatelji nakon što pročitaju vaše stihove, vaše pjesme…
-Htjela bih da osjete da u svojim mislima, osjećajima, doživljajima nisu sami. Da smo, unatoč podjelama – političkim, svjetonazorskim, vjerskim, prvenstveno – čovjek. S istim bolima, nadanjima, srećama, tugama… Puno smo toga istog i sličnog proživjeli i preživjeli.
Lakše je kad se bol podijeli. Kad se pronađemo u riječima drugoga i zagrlimo ih kao svoje.
Prije nekoliko godina pitala sam se koji je smisao svega što pišem… Nedugo nakon što sam objavila jednu pjesmu na Facebooku, javila mi se čitateljica i rekla da su je te riječi potaknule da nekome kaže “volim te”…
Time sam dobila odgovor.
IZ POEZIJE ANE JUSIĆ
Pero
Htio sam plakati
Ali suza
Nisam imao
Govorit sam htio
Ali glas bez traga
Je nestao
Samo riječi
Kroz pero
Tekle su
I živjele
Kap sjećanja
Kad gradom snova hodam
Često ugledam poznat lik
Izdaleka
Pomislim u trenu da si ti
A kad približim se
Shvatim da tek
Kap je sjećanja
Zajedno s kišom pala
Na tren me na tebe
Podsjetila
I nestala
Grad
… Uspomena
satkana od proljeća
razigranog srca
… Kiše
koje iz očiju su
kapale
na ulice nade
… Papir
iskidanih snova
tintom čežnje
preliven
… Sunce
iz tvog pogleda
iza bijelih zidina
što nestaje…
… u neke daleke zime.
Prijatelju
Nisu vlasnici tvog srca
ni tvog života.
Oni koji lažima nastoje te ocrniti
ne mogu te ni u sivo obojiti.
Ne uzimaj k srcu
ružne riječi tužnih ljudi.
Ne troši minute na
objašnjenja i opravdanja.
To je njihova kreacija
i njihov potpis.
A sve što je od laži skrojeno
srušit će se od sebe samo.
Ti listaj svoju knjigu,
slušaj svoje otkucaje.
Voli svoje ljude,
gradi svoje staze.
A njih…
Njih spomeni u molitvi,
sklopi ruke za svoj i njihov mir.
Sačuvati se u dostojanstvu
i ne vraćati tami crnilom.
Ostati u ljubavi i istini –
Čestitam!
Ti si u životu uspio.