22 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj PREDSTAVLJAMO mladu liječnicu Maru Tešanović: gledajući roditelje, poželjela sam studirati medicinu

PREDSTAVLJAMO mladu liječnicu Maru Tešanović: gledajući roditelje, poželjela sam studirati medicinu

Nije baš čest slučaj da u jednoj peteročlanoj obitelji čak četvoro njih budu liječnici. U Dubrovniku imamo obitelj Tešanović, a najmlađa od njih četvoro, dr. Mara Tešanović može se susresti na hitnom prijemu u dubrovačkoj općoj bolnici gdje radi već neko vrijeme. Nakon završene gimnazije u Dubrovniku Mara je upisala i završila medicinu u Rijeci, prva iskustva je stjecala u tom gradu i svom rodnom Dubrovniku kojega vidi kao svoj životni i radni izbor. Želi iskustvo u bolničkom sustavu i nikakvom olakotnom okolnošću ne smatra činjenicu da joj roditelji imaju privatnu polikliniku, možda jedinom olakotnom okolnošću smatra da ih uvijek može pitati za savjet i pomoć pri dvojbi koju ima kao mlada lječnica u susretu s pacijentima. Tijekom studentskih dana osjetila je da je ginekologija specijalizacija koja je najviše privlači, pa je to dio njenih planova u profesionalnom razvoju.

Što je najviše utjecalo na tvoj odabir fakulteta i životnog poziva, koliki je i je li bilo utjecaja roditelja na to?

U životu sam imala različite interese, od sviranja, pjevanja do plesa, ali su me ipak u školi najviše privukle prirodne znanosti. Naravno da me poziv mojih roditelja približio odabiru kao i upis moje sestre na studij medicine. Roditelji su oduvijek željeli da budem sretna i da u životu sve bude isključivo moj odabir tako da su me u mojoj odluci podupirali. Oni vole svoj posao i uživaju u njemu, a gledajući njih i ja sam se poželjela baviti tom profesijom. Mogu reći da su indirektno utjecali na mene.

Budući su i mama i tata lječnici, je li se u kući pričalo o medicini, pričate li danas budući je i starija sestra završila medicinu?

Medicina je svakodnevno prisutna u našim životima od malih nogu. To je jednostavno postao stil našeg života. Moja sestra Deša i ja smo skoro četiri godine živjele u Zagrebu dok su mama i tata bili na specijalističkom usavršavanju pa smo s njima proživjele i to, nama lijepo, razdoblje života. Obzirom da smo svaki dan u tome, neizbježno je razgovarati o medicini, ali nikad se ne dotičemo konkretnih slučajeva.

Kako je tvoj izbor pao na Rijeku, je li taj fakultet ispunio tvoja očekivanja, ima li razlike između riječkog i zagrebačkog fakulteta (ako imaš iskustva kolega)?

Moram priznati da je izbor bio slučajan. Nakon državne mature upisala sam se na Medicinski fakultet u Rijeci i da sad mogu opet birati, izabrala bih isključivo Rijeku. Fakultet je nadmašio sva moja očekivanja svojom organiziranošću, profesionalnošću, razinom edukacije koju pruža, odnosom prema studentima i mogućnostima dodatne edukacije. Osim toga uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju i Bal medicinara koji se odvijao svake godine u prekrasnoj Kristalnoj dvorani u Opatiji. Grad Rijeka je grad mora, pa me u tome podsjećao na moj Dubrovnik. Što se tiče usporedbe s drugim fakultetima, teško mi je reći, bez da sam to osobno iskusila. Jedine informacije sam dobivala od moje sestre koja je studirala u Zagrebu –  Medical Studies in English.

Nedostaje li mladim liječnicima prakse kada počinju raditi, odnosno je li adekvatan omjer teoretskog znanja koje se stekne tijekom studija i prakse?

Na fakultetu je svakako veći fokus na teoretskom znanju posebno prve tri godine studija. Ali preostale tri godine studenti imaju priliku praktično raditi. Mislim da je upravo u tome kvaliteta riječkog fakulteta gdje je bila obveza praktičnog rada uz nadzor mentora.  Također, smatram da je staž, koji je nekad trajao godinu dana, bio jako dobra stvar i mogućnost stjecanja iskustva za mladog lječnika. Međutim, to je ukinuto i mlade liječnike se odmah baca u vatru. Naravno da se mlade generacije, ma koliko nabijene znanjem, ne mogu uspoređivati sa starijim, iskusnijim kolegama. Iskustvo je nešto nezamjenjivo, u medicini kao i u svakoj drugoj profesiji.

Što je najveći šok mladim liječnicima kada počnu raditi i gdje si dosad ti radila?

Mislim da je najveći šok i stres za sve mlade liječnike odgovornost i strah od propusta. Ali su zato sreća i zadovoljstvo kad nešto prepoznaju, dijagnosticiraju, liječe i naprave dobru stvar, gotovo nemjerljivi. Tek sam na početku svog razvojnog puta i prva iskustva sam stekla u Rijeci i u našoj bolnici u Dubrovniku .

Razmišljaš li o specijalizaciji, kojoj, gdje se vidiš? Je li Dubrovnik barem jedan od izbora?

Tijekom studija jako mi se svidjela ginekologija, a već pred sam kraj sam znala da je to to. Čudesna je, puna izazova i uz to operativna je struka što me posebno privlači. Da, Dubrovnik je jedan od izbora jer on je moj grad, a doma je ipak najljepše!

Jesi li dosad ikad nazvala roditelje kako bi razriješila neku dvojbu u susretu s pacijentom, misliš li da ti to može biti velika prednost u poslu, potražiti savjet iskusnijeg?

Imati „joker zovi“ apsolutno je prednost. Kao što sam već rekla, iskustvo je nešto nezamjenjivo, ljepota medicine je u timskom radu i smatram da je uvijek poželjno konzultirati se sa starijim i iskusnijim kolegama.

Osjećaš li se malo opuštenijom u svom budućem poslu obzirom na to da su roditelji, nakon bogatog iskustva rada u bolnici, otvorili svoju polikliniku? Vidiš li se u budućnosti u poliklinici ili imaš ambiciju ipak prvo savladati sve “zanate” medicine u bolničkom sustavu?

Moja želja je radit u bolničkom sustavu, uz teoretska znanja steći praktično iskustvo, a to se može jedino godinama rada. Poliklinika mojih roditelja njihov je izbor, ali tek sad, u ovoj fazi njihovog života, nakon niza godina rada u bolnici. Pravi i istinski rad za mladog liječnika je odjelni rad, rad u timu, dodir s različitim specijalnostima, dežurstva.

Je li ti kao mladoj ženi teže u poslu nego je tvojim muškim kolegama, osjećaš li ikakvu razliku i kada razmišljaš o obitelji, je li medicina ipak ograničava žene pri odabiru specijalizacije, potreba konstantne edukacije ipak zahtijeva stanovita žrtvovanja i poseban način života?

Ne, nisam osjetila razliku u odnosu na muške kolege. Mislim da sve ovisi o pojedincu, bilo da je muška ili ženska osoba. U životu treba raditi ono što voliš i kada imaš tu sreću da se baviš nečim što zbilja voliš, vjerujem da se može sve postići. Ženama je općenito život zahtjevniji, posebno ako su majke, ali uz dobru organizaciju i potporu obitelji nadam se da ću sve moći isto kao što su mogli i moji roditelji. Na početku sam svog radnog puta i veselim se daljnjim izazovima.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Konavljani na na beciklu

Povijest ovog najodrživijeg vozila imenom bi + cikl (dva kotača) seže negdje u početak 19. stoljeća, a samo ime upotrebljava se...

Air Baltic – od sredine lipnja dva puta tjedno leti na relaciji Dubrovnik – Riga

Iako je Air Baltic planirao pokrenuti linija prema Hrvatskom u periodu od kraja ovog do kraja idućeg mjeseca, kompanija je odlučila pokrenuti...

Udruga hrvatskih sudaca na brojne kritike o ZDS reagirala priopćenjem

Bura reakcija nastala je nakon odluke Visokog prekršajnog suda koji je odlučio da uzvikivanje ''Za dom spremni'' u pjesmi Bojna Čavoglave nije...

“Kokoti” izloženi u gradskoj knjižnici

U suradnji Galerije Artur i Dubrovačkih knjižnica, otvorena je kolektivna izložba domaćih i stranih autora pod zajedničkim imenom “Kokoti” koja je postavljena u prizemlju Narodne knjižnice Grad.

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI: prebacujemo se s druge strane Atlantika

Nakon čak 6 tjedana bavljenja europskom kinematografijom, ovo preostalo vrijeme prebacujemo se na drugu stranu Atlantika. To je dobra vijest...

Dubrovački turizam? – bez kruzera može, bez aviona nikako

Dubrovčani nemaju velika očekivanja od ovogodišnje turističke sezone. Otvaranjem granica i ublažavanjem mjera u nekim europskim zemljama nakon stagnacije brojke su počele...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić