Jedan je i neponovljiv Andro Vidak, a takav je i njegov, slobodno bismo mogli reći, životni projekt, projekt Parka Orsule – kako joj od milja svi tepamo, najljepše dubrovačke ljetne pozornice.
Nova, koncertna sezona 2026. nam je pred vratima, a Vidak nam je otkrio i sortirao svoje favorite koji će ovo ljeto zapjevati pod zvijezdama. Iako je line-up završen, mjesta još postoji i za pokoje iznenađenje, no Vidak nam nije htio otkriti sve.
Iznenađenje koje nam je pak otkrio je da će ovo ljeto prezentirati projekt Đurinski u Konavlima – pozornicu zamišljenu kao svojevrsni depandans Orsuli, znatno većeg kapaciteta i mogućnosti na kojoj će se moći realizirati puno ozbiljnije produkcije i umjetničke rezidencije.
Je li zadovoljan koncertima zakazanima za ovu sezonu, za financiranje kojeg koncerta je lani morao podići kratkoročni kredit, što je s famoznom autobusnom stanicom koju godina zaziva, kad i stigne li uopće uživati u plodovima svog rada, samo su neka od pitanja na koja nam je svom osebujnom stilu odgovorio Vidak.
Pred nama je nova koncertna sezona na Orsuli. Glavni dio programa je zaključen. Poznati su datumi i gostovanja. Koliko ste zadovoljni ovogodišnjim programom, budući ste poznati po svom perfekcionizmu i uvijek laganim nezadovoljstvom?
– Jako sam zadovoljan. Naš program je uvijek zapravo realni balans naših želja i mogućnosti. Moramo paziti da, što bi naši Konavljani rekli, „ne propadnemo k’o dlijeto za pasom“ a da istodobno budemo kvalitetni i dosljedni. Djelujemo regionalno i pokušavamo privući zanimljive izvođače koji svojim radom odašilju uvijek najpotrebnije poruke tolerancije, ljubavi i mira, čiji rad je snažno obilježio domaću glazbenu scenu, a time i živote svih nas. Glazba ne poznaje granice, a uporno komuniciranje s ostavštinom je jako potrebno. Nešto kao odlazak u dobar muzej. Zanimljivih novih izvođača je, nažalost, sve manje. Radujemo se svakom posjetitelju koji će skoknuti do Dubrovnika kako bi doživio svog omiljenog izvođača na prekrasnoj i unikatnoj Orsuli.
Nabrojite nam neka imena ovogodišnjih izvođača po vašem redoslijedu favorita.
– U prvom redu istakao bih koncert Josipe Lisac koju ćemo sve rjeđe imati priliku čuti uživo, zatim tu je Vlatko Stefanovski sa svojim triom, stari dobri Partibrejkersi, fenomenalni Who see i Edo Maajka, S.A.R.S., Reper iz sobe, Marko Kutlić s Tonijem Cetinskim i Lu Jakelić, Silente, Zoran Predin s repertoarom legendarnog Arsena, Toy Tonics, Fjaka, Kristijan Molnar, Miach, Peki, Ane Paška… Ubacili smo i jedan koncert duhovne glazbe s Alanom Hržicom, a posebno bih naglasio program Acoustic City Sunset Shows koji je namijenjen najmlađima, a koji se na našoj pozornici održava tijekom lipnja i rujna. Lani je ideja zaživjela i polučila uspjeh pa smo odlučili nastaviti. Ovakvim programima nastojimo na Orsuli stvarati i njegovati novu publiku za budućnost. U lipnju nam dolazi berlinski klaun Ambiguous Vagabond, a nakon njega jedna otkačena francuska peteročlana obitelj Circus Family on the Road.
Osim onoga što ste do sada objavili, pripremate li još koje iznenađenje?
– Pripremamo i komuniciramo svašta ali nećemo ništa najavljivati dok ne bude… Najveće iznenađenje možda čak i ove sezone, bit će prezentacija našeg novog velikog projekta pod nazivom „ĐURINSKI“ , kojega smo prije 10 godina započeli paralelno razvijati na našoj obiteljskoj djedovini u Đurinićima, u Konavlima. To je pozornica znatno većeg kapaciteta i mogućnosti koja će biti u stanju realizirati puno ozbiljnije produkcije i umjetničke rezidencije te će funkcionirati kao svojevrsna depadansa Orsuli i obrnuto. Dosta puta smo se našli u prilici da nam se nudio program koji je na Orsuli bilo nemoguće realizirati zbog malog kapaciteta i svih drugih rizika pa se čovjek u takvim momentima osjeti sputan u razvoju svoga profesionalnog djelovanja. Želi i zna, a ne može, jer nema uvjete. Uvjete treba stvarati. Ništa ne moram, ali nastojim biti u situaciji da mogu kad hoću te želim živjeti i raditi u takvom ambijentu. Čovjek je sretan točno onoliko koliko uspijeva iskoristiti svoj vlastiti potencijal.
Dubrovčani i Orsula se vole! Ima li Dubrovnik publike za ovako intenzivan koncertni ciklus i ima li publiku za velike pozornice?
– Moja generacija, odgojena negdje u međuvremenu od Paket aranžmana do Nadrealista ima naglašeno razvijenu alternativnu koncertnu kulturu. To su zlatna doba Naranče, Lazareta, Orlanda.. Premda je pomalo zrela za penziju, ta generacija za sobom nosi svjetlost i snagu slavnih vremena. Svojim programom njima se prvenstveno obraćam jer pričamo istim jezikom pa se jako dobro razumijemo. Mlade zanima samo laka nota, a za Arsenove bezvremenske stihove i Vlatkova sola ih nažalost svrbi uho. Orsula srećom ima tu važnu bazu kvalitetne lokalne publike, prijatelja i lobista koja je ključna za opstanak projekta i na kojoj počivaju i svrha i smisao. To uvijek zahvalno naglašavam! S druge strane, da ne radimo program regionalnog predznaka, na koji nam dolaze i ljudi sa strane i da svaki od nas ne radi svaki dan 3 smjene i da sve meštarske i uredske poslove ne znamo raditi sami, što nam značajno smanjuje troškove, Dubrovnik ne bi imao dovoljno publike za ovako intenzivan koncertni ciklus. S druge strane Grad je zbog svoje povijesti i atraktivnosti uvijek bio i bit će idealna pozornica i mamac za sporadične velike spektakle. Na tome treba ozbiljno raditi, stvarati i otvarati mogućnosti, komunicirati s promotorima, nuditi povoljne uvjete i destinaciju u paketu. Cijeli sam život u muzici i oko muzike i osvjedočen sam njenim moćima. Za sve treba puno vremena i ne mislim da ću uspjeti sve stvari privesti kraju, ali razmišljam kako će onima koji dolaze iza mene, zasigurno biti lakše ako ja odradim više. Ja sam inače pesimist kad se teoretizira ali sam u praksi visokomotivirani optimist sa solidnim rezultatima.
Što je s radnom snagom, jeste li ekipirani, pretpostavljam da ste cijelu zimu proveli radno ? Kako uspijevate sve to odraditi i financirati?
– To je posao koji nikad ne prestaje, prostor koji održavamo i razvijamo je ogroman i zahtjevan. U zadnje vrijeme pomaže mi jedan dobri i vrijedni Marko, moja magična kutija. Nas dvojica fizikalimo non-stop, uz pjesmu. Sinovi su uključeni u ovaj finiji, festivalski i marketinški dio i na njih najviše računam. Ostatak ekipe, Linosfera i njegovi dečki iz produkcije, posada za šank, naši vjerni redari i ostali prijatelji uključe se kad počne koncertni program. Ljudi nema, jer dečki iz Bangladesha, Nepala ili Trebinja su u ovoj branši iskoristivi slabo ili nikako.. Sustav pak, bez kojega se ne može doslovno ništa, melje svoje, a mi smo prepušteni tržišnoj utakmici kao i sve druge privatne inicijative. Kad se sve zbroji i oduzme, ON nas uvažava i tolerira kao neku čudnu endemsku pojavu koju vrijedi sačuvati, ali zapravo niti nam pomaže niti nam odmaže jer doslovno sve što iz proračuna na natječajima uspijemo dobiti za program, vratimo za najam prostora, koji je pak ove zime točno toliko „imbufo“, u skladu s nekim novim pravilnikom o punjenju proračuna. Zapravo cijeli program, razvoj i održavanje financiramo isključivo od onoga što uspijemo prihodovati svojim radom na terenu. Zasigurno smo jedina institucija u državi koja godinama uspijeva održati ovakvu programsku razinu bez sponzora, bez jednog centa uloženog javnog novca i to po sistemu „uradi sam i snađi se druže“ u prostoru bez krova nad glavom, koji nije postojao, kojega smo stvorili Gradu na poklon, izgradili iz ničega, vlastitim ulaganjima, idejom i fizičkim dugogodišnjim volonterskim radom. Više smo nego ponosni na tu činjenicu, moram reći. Jednom ću vjerujem za sve što sam odradio, dobiti pozlaćenu pleh značku! U takvim uvjetima prisiljeni smo jačati komercijalne izvore financiranja pa sam odaslao vapaje na neke alternativne adrese i u bliskoj budućnosti očekujem određene strateške pozitivne pomake. Definitivno nismo za baciti, a „klin se klinom izbija“, pa ćemo vidjeti.
Lanjska sezona na Orsuli je bila odlična, koncerti su bili rasprodani, tražila se i karta više – je li vam to veliki motiv?
– Drago mi je da to o rasprodanim koncertima tako izgleda prema vani, jer će nam takav izvanjski izgled možda pomoći da ove godine prodamo koju ulaznicu više, no moram naglasiti da su i lani i preklani ipak samo po dva koncerta, od ukupno po 15 koliko smo ih upriličili, bila rasprodana. Sa našim relativno malim kapacitetom koji je otprilike veličine srednjeg kluba, nije teško rasprodati skupi koncert. Volimo biti rasprodani ali kod kreiranja programa uglavnom ne težimo tome jer nam je izazov u prvom redu biti u ulozi svojevrsnog društvenog korektiva, reciklirati ono dobro, otkrivati novo i provocirati boljitak zajednice. Brojne su estradne zvijezde u stanju rasprodati ali ih ne zovemo jer držimo da su kao takvi dovoljno promovirani i rasprodani svuda okolo. Može im se pa lupaju cifre po gradskim trgovima, a kod nas bi rado došli pokupiti još malo masla. Nama je gušt ponuditi pozornicu onome tko radi dobre stvari, a malo teže dopire do šireg auditorija. Radujemo se publici predstaviti jedan Porto Morto, Artan lili, Zoster, Whoo see, Laku, Anu Pašku, Repera iz sobe, B.Štoka, Bojanu Vunturišević, Lu Jakelić, i brojne druge talentirane, a manje razvikane umjetnike, pri čemu svjesno mijenjamo novac za taj divni unutarnji osjećaj korisnosti. Pokušavamo biti partneri u promociji onih koji stvaraju nešto svoje autentično i životno vrijedno za svakoga čovjeka koji je otvoren da upije. Pozivam ljude da dođu poslušati npr. Anu Pašku kod nas, 31. srpnja. Ona sigurno neće rasprodati, a više je nego sjajna i osvježavajuća.
Kakve rezultate očekujete ovo ljeto, kako se nadate da će ovo ljeto na Orsuli proći?
– Ako nas nebesa blagoslove lijepim mirnim noćima proći ćemo taman. Družit ćemo se i blagovati s dragim ljudima i kolegama, eksperimentirati sa zvukom i slikom te ugađati našoj vjernoj publici. Na kraju ćemo kao i uvijek s vjenčanjima kompenzirati višak želje, a manjak mogućnosti…
Kad se prisjetite lanjskog ljeta, koji vam se događaj ili koncert najviše urezao u sjećanje, po publici, po emotivnosti, po uzbuđenju?
– Prošle godine koncert regionalne mega zvijezde Senidah nam se svima najviše urezao u pamćenje po svim navedenim parametrima. To je jedna ludost u kojoj je Božja pomoć bila krucijalan faktor. Morao sam podići kratkoročan kredit u travnju da avansno uplatim taj masni honorar po ugovoru, a onda sam na dan koncerta preklinjao munje da ostanu iza Lokruma. Bilo je fenomenalno, ali jako stresno i gotovo suludo. Ne bih ponovio. Đurinski će u budućnosti poslužiti za eventualne operacije takvoga tipa. Lijepi su bili i koncerti Urbana i Amire Medunjanin, a meni srcu najdraži koncert bio je onaj Rundekov.
Kako napreduje i napreduje li uopće projekt autobusne stanice koju ste tražili da se napravi kako bi Orsula bila pristupačnija?
– Ne napreduje. Stoji bez pomaka. Za nas laike ne postoji normalnija stvar od toga da se autobusi javnog gradskog prijevoza zaustavljaju pored ulaza u popularni javni gradski park. Ti autobusi svakako prolaze upravo tuda, jedan metar od ulaza u park, nebrojeno puta u danu, a čak i zastanu kako bi se uključili na magistralu. Otvoriti vrata ne smiju, jer nema stanice pa sigurnost putnika dolazi u pitanje. Stotine putničkih autobusa godinama staje na to isto mjesto, iskrcava i ukrcava tisuće stranih ljudi u prolazu, da slikaju Grad, pa se o njihovoj sigurnosti nitko nikada nije zabrinuo.
Politički je postojala volja i inicijativa da se iznađe rješenje za tu stanicu ali koliko znamo prometna policija se očitovala negativno na upit Grada pa je traženje načina kako i gdje da se nacrtaju ta sveta žuta slova na asfaltu, obustavljeno. To se sigurno može tehnički napraviti negdje na potezu od Višnjice do Orsule tako da se svi zakonski uvjeti zadovolje, a planiramo zamoliti gradonačelnika da se dodatno angažira i ustraje, jer jedino nam on može pomoći. U ključnim trenucima kada je bilo najpotrebnije, uvijek je imao sluha za Orsulu. Zona posebnog prometnog režima je odlična stvar za Grad ali nažalost nas je potpuno odrezala od ostatka svijeta. Ta stanica bi nas doslovno priključila tamo gdje pripadamo.
Uspijete li vi uživati u koncertima?
– Uživam samo onda kad je sve savršeno, a uglavnom uživam kad je završeno!
