Toliko je često dolazio da se nije moglo ni primjetiti da je čak deset godina Đuro Grbić iz Župe dubrovačke radio i živio, zapravo, u Kanadi. A, svaki put kad bi dolazio, najčešće i svake godine na Festu sv. Vlaha, kao da bi stigao plimni val koji bi urodio još većim brojem mladih Župljana u procesiji u obnovljenim ili novim narodnim nošnjama. Nedavno je ovaj tridesetogodišnji mladi Župljanin iz Kanade kupio kartu u jednom smjeru. Vratio se. Kaže, tridesetogodišnji Đuro drukčije razmišlja od dvadesetgodišnjeg Đura, ali ono što je isto i ostalo je nepromijenjeno jest da se želi dokazati u svakom poslu. Pa ovog ljeta kreće u novu životnu “avanturu”.
Zašto si prije deset godina otišao iz Župe za Kanadu, a zašto si se sada vratio?
– Pa da približim tu sliku i perspektivu, trebam se vratiti deset godina unatrag i opisati kakva je bila situacija. Trebala mi je promjena. Mislim da svatko u životu to osjeti. Ja sam se vodio intuicijom i donio sam odluku o odlasku na drugi kontinent. To mi je prije deset godina bilo i jednostavno i normalno, danas, kad sam 10 godina stariji, ne znam bi li to “odradio”. Nikad ne znamo što nas čeka na tom putu, nekad je bolje samo se uputiti i krenuti i ne razmišljati o stvarima koje bi se mogle dogoditi. Meni je tada bilo 20 godina, završio sam srednju školu, počeo raditi, imao posao od 7 do 16. Utorkom, četvrtkom i subotom su bile probe folklora u kojem sam bio amaterski voditelj, a ponedjeljak, srijeda i petak su bili “rezervirani” za pomoć u treninzima bratu koji je bio otvorio Boot Camp Dubrovnik, prvih godina u Župi, u Barama u Čelopecima, na otvorenom, a kasnije je bio u Lapadu. Što hoću reći? Moji dani su za jednog 17-godišnjaka, 18-godišnjaka, 19-godišnjaka, bili vrlo ispunjeni, ali mi je trebala neka promjena, neki skalin više. Vidio sam da to mogu sve hendlati, pa sam se zapitao – zašto ne poći u Kanadu. Moja obitelj je imala veze s Kanadom, mater se tamo i rodila i došla ovdje s 14 godina, tako sam i ja državljanin Kanade, kao i sestre i brat. Kanada mi nije pala napamet do tih nekih tinejdžerskih dana, možda čak i malo prije. Dundo je redovno prije zvao iz Kanade i onda se kao dijete pitaš đe je Kanada, sve dok si jednog dana ne rečeš, zašto ne kad sam već državljanin, poći ću na pet godina. Vodio sam se logikom gdje sebe vidim za pet godina ukoliko ostanem ovdje. Vidio sam se u Dubrovniku, da radim iste stvari, nisam znao koliko mogu napredovati i odlučio sam se poći na jedno takvo iskustvo.
A razlog zašto sam se vratio je isti zbog kojeg sam i pošao. Vodio sam se intuicijom da je to što sam u Kanadi napravio ono što sam mogao i želio. Radimo jednu transformaciju, jednu promjenu. Lako je reći poći ću na pet godina, a ja sam stvarno pošao na pet godina i vratio sam se nakon deset. Osim potrebe za promjenom zbog koje sam otišao u Kanadu, želio sam sebi dokazati, a radim to i danas, da se mogu snaći u tom svijetu. Par stvari kojih sam se želio čvrsto držati zapisao sam na papir, a to je da želim biti samostalan, da želim imati svoj stan, zaposliti se u tuđem svijetu, živjeti i raditi. Osamostaljenje je bilo na prvom mjestu. Vođen tim nekim izazovom odlučio sam poći u Kanadu. A u onom momentu kad sam shvatio da se bliži moj povratak, jer jednostavno to osjetite, znao sam da će se to i dogoditi. Trebale su mi dvije godine za to. Mnogi nisu vjerovali da će se to stvarno i dogoditi jer oni koji pođu, obično se ni ne vrate. Ali ovdje sam, doma sam, radim veliku transformaciju, mijenjam i branšu, iz građevine, koju uvijek mogu i ovdje raditi, prebacujem se u turizam, u posao turističkog vodiča i to je posao na koji su me drugi ljudi naveli, odnosno gosti koje sam redovito dovodio u Župu i Dubrovnik, bili oni iz Kanade, Amerike. “Punim ustima” sam uvijek pričao o Dubrovnika, okolici, našem kraju, gosti koji su me slušali su me potaknuli da se time počnem i profesionalno baviti.
U Kanadi vrijedi ona “vrijeme je novac”
Što je najvažnije što si naučio na toj životnoj dionici?
– Naučio sam jako puno stvari. Ali prvo što mi pada napamet je da život nije onakav kakvim ga se predstavi na televiziji. 20-godišnji i 30-godišnji Đuro ne razmišljaju isto. Bilo je, idem poć i vidjeti i drago mi je da sam imao priliku biti i u Kanadi i u Americi, malo više u Srednjoj Americi i malo manje u Južnoj Americi, a sve kako bih osjetio i vidio kako ljudi žive. Nakon takvog iskustva mogu vam reći da nije nama ni tako loše, koliko mi kukamo i jadamo se. Sam taj pojam Amerika ili Kanada dava ljudima sigurnost, kao, njemu je lako. Međutim, nije to baš tako. Ne mogu se ja uspoređivati s nekim ljudima koji su išli trbuhom za kruhom, za svijetom i nekim boljim životom, boljom situacijom, kao što su mi baba i đed išli 60-ih godina, pa i ljudi kasnije, moja situacija je sasvim drugačija. Ja sam otišao vođen izazovom da vidim kako ću se snaći. U svemu tome sam uspio. I mirno se vraćam nazad jer sam zadovoljio sve ono što sam htio. Vidio sam da sam uspio u svemu što sam ja sebi zacrtao. Ne misleći na uspjeh, onako kako se danas najviše gleda – kroz materijalne stvari i financije. To nešto što sam ja htio sam odradio i sad se vraćam miran nazad. Ti ideš kao momak, a vraćaš se kao muškarac. Koliko god to glupo zvučalo, tako je. Izgradilo je to karakter kod mene, koji sam već donekle i imao. Ali kao 20-godišnjak imao sam podlogu rada, u Kanadi sam naučio do čega te rad može dovesti. Ipak je to država u kojoj “time is money”, kad okrenete samo na posao, dolaze stvarno rezultati, ali pati onaj dio društvenog života, tako da nema ni tu sredine.
Najvažnije što sam naučio je, ipak, koliko sam jako povezan uz ovaj kraj. Dolazio sam svake godine, obitelj i prijatelji su me dočekivali… nisam možda niti shvaćao koliko je jaka ta povezanost dok se nisam počeo vraćati nazad. Prvi put sam se u Hrvatsku vratio nakon 15 mjeseci života u kanadi, a potom svake godine zimi, a nakon pet godina i zimi i ljeti.
Jesi li na zavičaj iz daleka gledao pomalo idealizirano, je li to pojačalo tvoju ljubav prema baštini koji si najviše pokazao inicijativom za obnovu i šivanje i njegovanje narodne nošnje Župe dubrovačke?
– Sigurno je pojačalo ljubav prema baštini, jer je gledate malo drukčijim očima i sa strane. Kad se potpuno odmaknete, to stvarno gledate drugim očima. I samoća doda još jaču emociju. Ne kažem da sam ja gore bio sam. Ali bio je dosta momenata provedenih u četiri zida u kojima sam imao vremena razmišljati, što je nešto što nisam imao do 20. godine, kuća je uvijek bila puna ljudi, ti ideš od mjesta do mjesta, ne razmišljajući. U Kanadi se otvorio prostor tog mira u kojemu sam mogao sebi posložiti neke stvari i gledati ih iz druge perspektive, onda su mi počele padati ideje. I zapravo sve što sam do sada napravio su ideje koje su se rodile tamo, dok bi ja razmišljao, što bih mogao sad, koje boje nošnje, zlatne jačerme, tako da je sve to došlo iz Kanade. Jer sam imao prostora za razmišljati i gledati tu situaciju s drugog kontinenta. Jer vi kad ste ovdje, okruženi time, vi ne vidite zapravo koliko čega imate. Sad se učim i malo oko maslina. Dok ste u maslini i šišate je, ako to može biti dobar primjer, morate učiniti par koraka natrag i vidjeti kako izgleda i estetski i provjeriti može li ptica proći kroz nju. Uvijek se treba malo udaljiti i pogledati situaciju iz druge perspektive.
Ljudi su me potaknuli, govorili su da znam lijepo pričat
Zašto si se odlučio za posao vodiča ovog ljeta i imaš li uzor u tome? Što je za taj posao najvažnije, što su ti rekli?
– U zadnjih 10 godina jako puno ljudi, familija, što Hrvata u Kanadi što drugih ljudi iz Kanade i SAD-a su došli u Grad ili u mene doma, pa bi ih vodio po Cavtatu, Gradu, Župi ili čak malo negdje i dalje. Svi oni su mi u posljednje tri, četiri godine, natuknuli da ima neka posebna emocija kad ja to pričam i zašto ja ne bih bio turistički vodič. Sjećam se na Pasjači, jedan Nizozemac, a mi se prije nismo znali, pitao me je jesam li ja turistički vodič, kako sam mu sve lijepo opisao. Rekao sam da nisam, a on mi je rekao da imam lijepu emociju i da bih trebao biti. Nakon toga ljeta, prije 2 godine, otišao sam u Kanadu i onda opet ide ta faza razmišljanja, pa zašto da ne, da bi mogao to probati. I kako bi to spomenuo nekim prijateljima, što je bilo iznenađujuće da radite transformaciju iz građevine u turizam, svačija reakcija je bila – ajme bravo, super, pa ja tebe baš vidim u tome.
To mi je i pomoglo da se odlučim u svojim dolascima, koji su u zadnje tri, četiri godine bili i po par mjeseci, lani sam uspio sam završiti i tečaj i opet se vratiti u Kanadu i ove godine pripremam tu teren za početak turističke sezone. Svi ti moji dolasci i svi ljudi koje sam upoznao su me naveli da se uhitim tog posla i da vidim kako će to meni ići. Moram spomenuti, mada tada nisam ni razmišljao o poslu turističkog vodiča, prije Božića 2019. bio sam u Meksiku, posjetio sam Chichén Itzu, jedno od sedam svjetskih čuda i tu je bio turistički vodič koji je tako lijepo ispričao priču, i zaintrigirao me da ga se uvijek sjetim. Ne mogu reći da mi je on uzor, ali ostavio je na mene tako lijepi dojam o tom drevnom gradu, a bio sam na dosta različitih mjesta pa se nekih vodiča niti ne sjećam. Takav bi ja volio ostaviti dojam u Dubrovniku s nekim lokalnim pričama jer mislim da imamo što za ponuditi.
Iz Kanade si išao na brojna putovanja, pisao si za naš portal i putopis iz Perua – jesi li inače nemirni duh koji ne može predugo biti na jednom mjestu ili u pozadini potrebe za kretanjem i putovanjima leži nešto drugo?
– Meni je žao da sam se u tih 10 godina sam jednom uputio u Peru i to na deset dana. Moja lista je zapravo duga, ali nekad zapravo nemate vremena za poći negdje drugo. Imam na toj listi još par zemalja u Južnoj Americi koje sam stvarno htio posjetiti u tom periodu, ali kad vi upadnete u život jednog robota u Sjevernoj Americi, gdje je vrijeme novac, nikad nije trenutak. Trenutak za Peru se dogodio za vrijeme Božića, kad sam imao deset dana slobodno. Meni to nije bilo dosta da dođem u Dubrovnik jer dok bih došao, stao bih i odmorio i treba bi ići natrag. To psihički iscrpi. Peru je bio pun pogodak. Radio sam po tjedan dana Meksiko i Kubu, ali se po meni ništa ne može usporediti s penjanjem na Machu Picchu, to je stvarno nešto što treba doživjeti. Mislim da čak nisam taj neki nemirni duh. Opet sam se vratio doma i baza će biti doma, a svugdje ću ako bude prilike poći i vidjeti, ali doma je doma. U pozadini svih tih putovanja stoji ta lokalna priča, da je ti doživiš. Kao na primjer, pet dana s Peruancem pričati o životu i upoznati njihovu kulturu i onda se vratiti u pustinju i snowboardom se spuštati niz pijesak i onda se vratiti u drevni grad Cusco, pa poći do Lime, stvarno je nezamislivo sve to u deset dana, ali eto ostvario sam si taj san.
Što ti je najljepše u životu u Župi?
– U roku od 5 minuta malim motorom možete doći od doma do plaže, do mora, sve je nadohvat ruke. S vrha Malaštice se možete spustiti sve do mora za dvije ure i to da imate planinu, ona nije nešto velika, ali je dok se penjete do vrha odlična za trening. Župsko polje, u kojem možete posaditi što god hoćete, a 90 posto će uspjeti. I to što imate to more. To je isfurana tema, da mi ne cijenimo što imamo, ali mislim da sam ja jedan od tih ljudi, koji smije to reći naglas – jedan takav nomadski život, s puno odlazaka i dolazaka te natjera da stvarno drugačije misliš i drugačije osjetiš. Možda će se ljudi koji su puno vanka složiti sa mnom, vjerujem da imaju tu vrstu emocije koju osjetiš kad znaš da si u zadnjih 5 godina posadio 80 maslina u polju, na djedovini, jer te vuklo doma na jedan način. Sve imamo tu, a ne cijenimo ništa, baš ne cijenimo. U SAD-u, točnije na Floridi, od Miamija pa nizu od 7 kilometara, znači udaljenost Župa – Grad, možeš vidjeti od najvećeg geta do najvećeg luksuza, spojeni su jedni s drugim. Tako da oni američki filmovi, koliko god nekad uljepšaju situaciju, zapravo pokažu kakvo je stanje. U roku od 5 minuta vidite nevjerojatne razlike. A život u Župi, u Dalmaciji, da se potrudim onoliko koliko sam se potrudio u Kanadi, mislim da se ne moram bojati za svoju egzistenciju. A, bilo je pitanja “proveo si 10 godina tu, zašto se vraćaš?”. Ja sam uvijek znao što mi doma imamo i ako posjeduješ barem jedno zemljište, što ja u mom slučaju imam, ti su već u velikoj prednosti, nego da gradiš život u tuđini.
Vraćajući se samo na to koliko je sve ovdje blizu i nadohvat ruke, samo da usporedim, iako mi imamo gužve ljeti, u Kanadi, ili u većim američkim gradovima gužva je cijelu godinu. Tako bi trebao poći uru, uru ipo vremena prije ako je gradilište bilo dalje i vratio bi se najmanje dvije do tri ure kasnije s posla. I to samo ako svratite na jedno mjesto i pođete u spenzu doći ćete u noć doma. Pogotovo, zato što se na gradilištu puno radi. Tako da je ta razlika između svijeta i života ogromna. Sjećam se jednom, nakon 15 mjeseci, radio sam jedan intervju, i pitali su me koje su razlike i sličnosti između nas i Kanade, naveo sam da sličnosti ne postoje i zato sam htio to sve i doživjeti.
Što ti je najviše nedostajalo dok si živio vani?
– Moram priznati, da prvih pet godina ljeti nisam dolazio. To je bila jedna žrtva da bi se dokazao u tom poslu i upravo s tim postigao ono što sam htio. Da me se zove na svaku drugu zgradu i da imaš osobu koja ti potpuno vjeruje, nema veze koliko ti zimi pođeš doma, kad god se ti vratiš da će te čekati posao, to sam ja imao sa svojim šefovima. Tako da mi je ljeto strašno nedostajalo, ali imao sam cilj. Dolazio sam doma zimi po par mjeseci, spojio bi od Božića do sv. Vlaha, što je meni bilo zanimljivo i interesantno i sve do te neke šeste godine kad sam odlučio doći i onda bi svake godine dolazio i ljeti. Počela su tu i kumstva pa bi dolazio i po par puta godišnje doma. I zadnje četiri godine sam u prosjeku bio preko četiri mjeseca godišnje u Hrvatskoj. Zbog toga sam mogao raditi neke druge stvari koje sam oduvijek htio raditi, to je izrada narodnih nošnji, radeći na muškim i ženskim nošnjama, u maslinicima, pretvarajući šume u oranice… tako da ne dolazim “uzaludno”, da nema praznoga hoda. A ovo sve ostalo, naravno da mi je nedostajalo, od obitelji, prijatelja, ovog načina života. Uporno govorim da su to dva različita svijeta i da je sve drugačije. Ali nevjerojatno je koliko puno ljudi upadne u tu shemu i navikne i ostane i prođe im život samo radeći. Privilegirani smo đe živimo, u kakvim vremenskim uvjetima, kakvim lijepim ljetima i blagim zimama, da ni sami nismo svjesni toga.
Nedostajao mi je i taj kamen i taj skalin i Grad, na Festu sam dolazio i Ljetne igre…Jesam li ja lokalpatriot? Možda sam postao, možda je u meni to vazda bilo. Taj naš Dubrovnik i Župa… mislim da stvarno imamo što za pokazati i ponuditi, da smo stvarno obogaćeni prirodnim ljepotama oko nas…i more i skalin i maslina. Vrijeme je objeda, ja sam došao doma, jer radim rezidbu masline. Nisam ni trebao pogledati koje su ure, jer je u Mandaljeni zazvonilo podne i u roku deset minuta, dok sam završio još jednu maslinu, idem doma i samo vidim ljude koji su polju oko mene, koji isto rade neke svoje poslove, jedno tri, četiri auta. I da nisam čuo zvona, kad bi ih vidio, znao bi da je podne… toga tamo nema, to ne postoji. Kakav slobodan dan? Kakav rad u polju? Kakva zvona? Zvona stvarno nisam čuo u tim velikim gradovima. To je ta emocija. Što više pričaš, više će te tvojih zadirkivati oko toga, ali to stvarno postoji i može te razumjeti netko tko je iskusio nešto slično i i živio toliko dugo drugdje. Iako je ne mislim da je 10 godina dugo. Postoje ljudi koji vanka žive puno, puno dulje.
Upornost je najveća vrlina
Što ti znači folklor i KUD Marko Marojica? Bi li preuzeo ulogu predsjednika ukoliko bi bio predložen?
– Folklor me prati veći dio života. Od 11.,12., godine života, prvih nastupa, pa sljedećih osam godina. Nakon četiri godine postaješ i amaterski voditelj, ideš do Linđa u Grad i gledaš njihove probe, upoznaš i Mateja Čanića, sadašnjeg voditelja, na FEB-u, Folklorno-etnološka baština koji se prije održavao, upijajući trikove kako poboljšati probe, imati bolje nastupe, kako poboljšati korak. Tako da je bilo doma učenja. Ja mislim da je meni taj folklor puno pomogao u daljnjem životu jer sam, od ne znam koje godine preuzeo ulogu, da moram “dirigirati” određenom masom ljudi. Lako ovim mlađima od tebe, ali ovima duplo starijima, koji imaju duplo više iskustva…Sve je to gradilo mene i moj put do Kanade. S folklorom prođeš sve, sve nastupe po cijeloj Dubrovačko-neretvanskoj županiji i onda su kao cukar na kraju bili ti izleti. Prvi put pođeš u Prag, u Beč, bili smo u Skopju, na Ohridu, Sarajevu, kasnije su išli i u Lienz, Mikanovce, mladost i ljepota Slavonije, to je jedno zajedništvo koje pokušavamo oformiti jer se ove godine slavi 50. obljetnica, da se skupi ta ekipa koja je u međuvremenu, u 10 godina, prestala balat i da svi podržimo obljetnički nastup koji će biti 27. 6. To je sve jedan veliki dio nas. Trenutačno ne bih preuzeo ulogu predsjednika, trenutačno sam u fazi da radim malo više na sebi. Tako da bi tu ulogu vjerojatno preuzeo u malo starijoj dobi. Sad me opet čeka jedan period dokazivanja, izazova koje sam stavio pred sebe da bude uspješan i u ovom budućem poslu.
Što držiš svojom najvećom vrlinom?
– Meni se u životu poklopilo onoliko da ti svojim radom ćeš najviše radit na sebi i pokazat ono što možeš. Ne vrati ti se možda u tomu, ali će ti se vrati nekako drugačije. I ja zbog toga “grizem”, ali ne radim ništa na silu, nego neke stvari koje želim napraviti napravim, a najveća vrlina mislim da je upornosti. I ja se stvarno ne bojim pasti. To sam davno prošao. Želim naučiti iz svojih grešaka i neće me biti sram i sramota nego ću samo reći okej sad znam i napravit ću. Jesam možda svojeglav, ali radim onako kako sam ja zamislio. Koliko ti god netko drugi reče: “Ja bih tako, ja bih na drugi način”, svejedno je, sam pao sam se udario. I onda nastaviš. Do sada me dovelo na dobar put, možda neki teži put, ali moj put.
Pokazalo se da osim upornosti, iako ja ne volim tako pričati o sebi, postoji neka posebna vrsta energije koja zbližava ljude i ljudi te prate. I u toj energije, nisi bitan ti, u ovom slučaju ja, nego ta energija. Zato je KUD žario i palio kad je bila ta ekipa do 2016. Danas se vidi da fali tog žara koji je tada postojao, ali danas ni mi nismo u istim životnim situacijama, pa ne možemo na isti način doprinijeti KUD-u. Ali ključ svega i svakog uspjeha je jedna pozitivna i dobra energija.
Koliko je Župa najpredovala u ovom vremenskom razdoblju dok te nije bilo – za stalno – ovdje?
– Pa, osjeti se da se jako puno gradi. Sve dok je to smisleno i dok se uklapa u izgled Župe, to je sve u redu, ali uvijek se može naći nešto što te naljuti. Ja još uvijek mislim da sam onaj Đuro od prije 10 godine, koji bi prepoznao svaki auto i svakog čovjek. Župa se naseljava. Župa je pravo mjesto za život i svakako ide u dobrom smjeru. Od prošle godine imamo i novu energiju i vlast u Župi i mislim da će to uvelike poboljšati situaciju i da su to ljudi koji su spremni pomoći da Župa zakorači ogromnim koracima prema naprijed.
Zašto voliš planinarenje i hodanje?
– Danas je i đir planinariti, ali stvarno nisam od toga da je to samo đir, da se vidi. Za mene je to jedna posebna veza koja se dogodila u kasnim 20-ima, ali jednom kad sam upoznao i shvatio tu slobodu gore… kad se umoriš, ali dođeš do cilja, to te obuzme. Volim da postoji neki cilj. I uvijek te taj cilj nagradi nekim lijepim pogledom. To je to, jednostavno idealno proveden dan u prirodu. Vjerojatno je to opet taj život vanka, u kojem si ti gradeći zgrade okružen cijeli dan betonom, krčiš šume da bi gradio zgrade. U koroni sam puno istražio cijelu županiju i otkrio mnoge staze od Ćirovih u Konavlima, do ovih južnijih uz more, požarnih putova po Župi, Malaštice s obje strane, Sniježnicu, Pelješac, Metković, prošlog vikenda i Biokovo po prvi put. Opet se vraćamo na ono da ne znamo što imamo. Biokovo, dvije i kusur ure, dok dođete tamo, dok se popnete, nekim laganijim tempom i četiri ure, spuštate se još dvije ure, s nekim i objedom na vrhu ili marendom to je nekih šest ura. Opet jedan lijepo proveden dan u prirodi. U objavi sam napisao da mi je u rangu sa sv. Ilijom na Pelješcu, koji ima tri puta – kraći, srednji, duži, opet si gore za dvije, tri ure, povratak je naravno kraći i teži za koljena. Ali ponovno taj pogleda sa sv. Ilije, okružen si morem i vrhom Pelješca, a prije nisi vidio kako to izgleda iz te perspektive, okružen si otocima. Baš predivno. U Kanadi sam često išao na planinarenje, ali i na noćenje u šatorima u nacionalnim parkovima u Ontariju. Nakon mjesec, dva rada okružen betonom dan boravka u prirodi te stvarno resetira. Htio bi si uvesti rutinu da se barem jednom tjedno, zbog sebe, popnem na Malašticu.
Koja ti je najdraža liteeratura i voliš li čitati i ići na koncerte?
– Ja vam, iskreno, ne volim čitati. Nemam pacijence za to. Više volim slušati i raditi. Podcaste obožavam. Što se čitanja tiče, postavio sam si izazov da moram pročitati određene knjige koje jesam pročitao, ali to je mučenje za mene. Jedan od najdražih koncerata na kojem sam bio je koncert Roling Stonesa, u sjevernom dijelu Toronta. Ulaznice sam dobio od prijatelja. Bile su četiri VIP ulaznice, nisam bio ni svjestan da ću biti u prvom redu ispred Mick Jaggera, okrenem se, a iza mene 80 tisuća ljudi. Ali eto nisam bio na Thompsonovom koncertu na kojem je bilo pola milijuna ljudi tako da je to neki drugi doživljaj, ali meni je i ovih 80 tisuća ljudi bio nevjerojatan doživljaj i jedna jako lijepa energija. Red Hot Chilli Peper, Iron Maiden, išao sam na jako puno koncerata jer sam znao da u Dubrovnik tako velikih koncerata nema i da bi trebao ići u Zagreb ili neke druge europske gradove. Toronto je jako velik grad i dolazila su velika glazbena imena, pa sam koristio svaki trenutak da pođem na neki festival, pogotovo jer su u Kanadi popularni dugi vikendi, spojio bih neradnu subotu, nedjelju i ponedjeljak. Oni to imaju jednom mjesečno, od petog do jedanaestog mjeseca. I kad znaš unaprijed da imaš tri dana slobodno, onda to iskombiniraš i počastiš se nekim kratkim putovanjima, nekim festivalima ili izletom.
