34.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 17 srpnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljLJUDI NAZBILJ: Našjenac Vlaho Brailo, prof. i oralni patolog "na usluzi" najosjetljivijoj...

LJUDI NAZBILJ: Našjenac Vlaho Brailo, prof. i oralni patolog “na usluzi” najosjetljivijoj skupini pacijenata

Iako smo našu višegodišnju rubriku Ljudi nazbilj primarno željeli posvetiti mladim ljudima koji tek startaju s profesionalnim radom oslonjeni na znanje, svoje ideje i spremni na “borbu” da u zajednici u kojoj žive i ostvare svoj san vođeni etičkim načelima, nakon razgovora s dr. Vlahom Brailom, nije bilo dvojbe u koju ga “rubriku” smjestiti. Iako ima 45 godina i iza sebe iznimno i izuzetno uspješan profesionalni put. Sin našeg kolege Luka Braila u Zagrebu je izgradio svoj obiteljski i profesionalni život, ali nosi dio Grada i one proživljene bezbrižnosti mladosti u sebi, održavajući kontakte sa svojom generacijom Linđovaca i naravno, obitelji na dubrovačkoj adresi.

Vlaho je oženjen i otac je dvoje djece. Rođen je u Dubrovniku gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. 1996. je upisao Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a diplomirao je 2002. godine. Nakon diplome, zaposlio se kao asistent na Zavodu za oralnu medicinu Stomatološkog fakulteta gdje je danas zaposlen u zvanju redovitog profesora. 2010. godine završio je specijalizaciju iz oralne patologije. Osim na Stomatološkom fakultetu, radi kao liječnik specijalist oralni patolog u KBC Zagreb, u Stomatološkoj poliklinici Rebro.

A, kad se pročita cijeli intervju bit će posve jasno zašto nema dvojbe da je Vlaho Brailo daleko od čovjeka nahvao.

Zašto Vam je specijalizacija oralne patologije bila najizazovnija za daljnje usavršavanje?

-Od srednje škole znao sam da me interesira biomedicinsko područje i dvojba je bila između medicine i stomatologije. Na kraju sam izabrao stomatologiju jer mi se činila “konkretnijom” od medicine koja je dosta široko područje. Budući da me medicina ipak nije prestala zanimati, tijekom studija sam se više okrenuo prema oralnoj patologiji odnosno oralnoj medicini. To je grana stomatologije koja je najbliža medicini i bavi se patologijom mekih tkiva usne šupljine, manifestacijama sistemskih bolesti u usnoj šupljini i stomatološkim liječenjem medicinski kompleksnih bolesnika.

Kod oralne medicine najviše mi se sviđa što objedinjuje manualni, “praktični” aspekt stomatologije koji onda moraš primijeniti koristeći široki temelj iz općeg medicinskog znanja. Uglavnom radim s medicinski kompleksnim bolesnicima (onkološki, kardiološki, hematološki, djeca s poteškoćama u razvoju…).

Taj dio mog posla me jako ispunjava jer mi omogućava da popravim kvalitetu života bolesnika i pomognem im da se pripreme za liječenje svoje osnovne bolesti i sa što manje komplikacija prođu kroz to liječenje .  

Da, eto nekim baš čudnim spletom okolnosti je Vaše ime stiglo do mene putem obitelji jedne djevojke s autizmom iz Dubrovnika kojoj ste uspješno riješili stomatološki problem, ali i pohvale na Vaše strpljenje i profesionalni rad. O problemu nedostatka stručnog kadra u Dubrovniku koji se bavi tom osjetljivom skupinom naših sugrađana već smo dosta pisali…kako je kod Vas išao put ka tom dijelu profesionalne karijere?


-To je kao i mnoge dobre stvari u životu, krenulo spletom puno sretnih okolnosti. Prvi put sam se sa stomatološkom sanacijom u općoj anesteziji susreo još 2009. godine dok sam bio na specijalizaciji. Bio sam na obilasku u KB Dubravi gdje sam sreo pionira ovog područja u Hrvatskoj prof. Zorana Karlovića. Pitao sam ga mogu li mu doći asistirati jer me zanimalo kako to sve skupa izgleda. Nisam previše očekivao, a dogodila se ljubav na prvi pogled.

Nakon toga dugo vremena nisam bio u tom području, sve dok naš predstojnik prof. Željko Verzak (kojem sam neizmjerno zahvalan) nije pokrenuo program sanacije u općoj anesteziji na Stomatološkoj poliklinici Rebro 2017. godine.

Volim taj posao jer mislim da mogu pomoći pacijentima i njihovim roditeljima i barem djelomično olakšati tešku situaciju u kojoj se djeca s poteškoćama u razvoju i njihove obitelji nalaze. Ono što je po meni najvažnije za obavljanje tog posla je empatija i dobra komunikacija – kako objasniti roditeljima što mogu očekivati od zahvata, koji su rizici, prednosti i ograničenja te kako biti siguran da je tvoja poruka doprla do njih.

Nedostatak ambulante odnosno stomatologa koji je educiran za rad s ovom skupinom pacijenata nije nažalost problem samo u Dubrovniku, nego u gotovo cijeloj Hrvatskoj. Vjerujem da entuzijazma među kolegama ima, ali bez potpore jedinica lokalne samouprave i zdravstvenog sustava teško da će se stvari pomaknuti s mrtve točke. 

Da, a onda u kratkom vremenu, ponovno mi skrenu pažnju na ime dr. Vlaha Braila zbog kampanje o važnosti ranog otkrivanja karcinoma usne šupljine u kojoj ste sudjelovali. Sve je vodilo ka ovom intervjuu… no, šalu na stranu, kaže se kako je usna šupljina ogledalo zdravlja te da se u njoj mogu uočiti i simptomi različitih bolesti u organizmu. Kako je to moguće i može li pojedinac sam obratiti pažnju na to u smislu prevencije, samopregleda i sl.? Na koji način i kakve promjene usne šupljine upućuju na neki zdravstveni problem?

– Usna šupljina uistinu jest ogledalo zdravlja i u njoj se mogu javiti početni znakovi bolesti različitih organskih sustava. Što se tiče samopregleda usne šupljine, to je osjetljivo pitanje.

Anatomija oralne sluznice je dosta kompleksna i postoje mnoge strukture koje laicima mogu izgledati poput patologije. Stoga bi prije samopregleda usne šupljine bilo potrebno da stomatolog educira pacijenta o normalnim anatomskim strukturama koje mogu očekivati. Što se tiče prevencije, najjednostavnija, a u isto vrijeme i najteža mjera prevencije, je prestanak pušenja. Pušenje je osnovni uzročni čimbenik raka usne šupljine i značajan čimbenik rizika za druge bolesti poput oralnih potencijalno zloćudnih poremećaja, parodontitisa i slično. 

Pogledala sam kratko predavanje koje ste održali studentima stomatologije o važnosti temeljitog pregleda usne šupljine, koliko je to uopće uvriježeno, budući se stomatolozi ipak primarno bave zubima i promjenama na njima?

-Pregled oralne sluznice je izuzetno važan jer se njime može otkriti rak usne šupljine u najranijem stadiju kada još ne izaziva simptome. Liječenje raka usne šupljine u ranom stadiju je jednostavnije, a prognoza jako dobra uz petogodišnje preživljenje iznad 80%.

U kasnim stadijima (a najčešće se takav dijagnosticira) liječenje je puno kompleksnije, a petogodišnje preživljenje iznosi tek 40-50%. Stomatolozi se primarno bave zubima, a ostatak usne šupljine često bude van fokusa. Prema jednom ranijem istraživanju s područja Zagreba, tek polovica stomatologa redovito pregleda i ostatak usne šupljine.

Zbog toga se zajedno s kolegama sa Zavoda za oralnu medicinu Stomatološkog fakulteta trudimo našim studentima usaditi naviku da pregledaju cijelu usnu šupljinu svim svojim pacijentima svaki put. Pregled je neinvazivan, nije neugodan, ne zahtijeva nikakvu posebnu opremu, traje trideset sekundi do jedne minute, a može spasiti život pacijentu. Imamo dobru suradnju sa studentima i vjerujem da će se u budućnosti ovi postotci popraviti. 

Kako je organizirano Vaše radno vrijeme – koliko ste posvećeni svom pedagoškom radu, a koliko praksi?

-Raspored je vrlo šarolik i nije mi dosadno. Dva dana tjedno imam ambulantu u bolnici, jedan dan sam u sali, jedan dan imam ambulantu na fakultetu sa studentima, a jedan dan je posvećen seminarima i predavanjima na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju. Tu su još i zaduženja koja najmanje volim, poput različitih administrativnih poslova, fakultetskih povjerenstava, odbora i slično. 

Dakle, angažiran ste u segmentu javnog zdravstva i na fakultetu, jeste li ikad razmišljao o svojoj privatnoj praksi, ordinaciji, a onda i možebitnom odlasku iz Hrvatske? S takvim iskustvom ništa od toga ne bi Vam bio problem…

-O privatnoj praksi nisam razmišljao jer sam se uvijek nekako više vidio u bolnici i sa studentima. S tako kompleksnim bolesnicima s kojima radim u bolnici, ne bih mogao raditi u privatnoj praksi, jer bi bilo prerizično. Osim toga, baviti se samo oralnom medicinom u privatnoj praksi bilo bi financijski neodrživo. O odlasku iz Hrvatske sam razmišljao dok sam bio mlađi i nisam imao djecu.

Srećom, imao sam prilike u više navrata boraviti izvan Hrvatske na stručnom usavršavanju u Engleskoj i Švedskoj. Iako su mogućnosti za profesionalni razvoj u inozemstvu daleko veće, mislim da se u Hrvatskoj može ostvariti puno bolja ravnoteža profesionalnog i privatnog života. 

U svom daljnjem educiranju i razmišljanju o budućnosti, što Vas u tom profesionalnom razvoju najviše privlači, gdje se vidite, je li teško i iscrpljujuće biti u stalnom
dodiru i na usluzi ljudima sa zdravstvenim tegobama, koliko je to psihički teško?

-Privlači me puno toga, imam dosta ideja, ali mi fali vremena. Ako baš moram nešto izdvojiti bila bi to primjena umjetne inteligencije za potporu kliničkom radu. Definitivno se vidim u oralnoj medicini, u bolnici, radu s medicinski kompleksnim pacijentima i edukaciji studenata. Po mogućnosti s manje administrativnih obaveza.

Nemam nekakvu jasnu viziju, poput sljedeće godine u ovo vrijeme želim napraviti to i to. Puštam da vidim kakve planove kozmičko igralište ima za mene. Rad s medicinski kompleksnim pacijentima ponekad može biti iscrpljujući, ali gotovo uvijek izvor stresa nisu sami bolesnici nego problemi u organizaciji sustava, nedostupnosti određenih pretraga i postupaka, duge liste čekanja i slično. Najteže mi je kada se sretnem s bolesnicima kojima zbog uznapredovale bolesti ne mogu pomoći, kada ne mogu napraviti ništa. S tim osjećajem bespomoćnosti se teško nosim. 

Neću Vas uopće pitati o povratku u Grad, ali me zanima koliko Grada nosite u sebi, koliko ste često doma i što Vam znači Dubrovnik?

-Teško mi je to riječima izraziti. Kad spomeneš Grad, prvo što mi pada na pamet je razdoblje srednje škole, ekipa iz Linđa (s kojom sam još uvijek u kontaktu), zafrkancija i bezbrižnost. Osjetim mješavinu sreće, nostalgije, tuge i zahvalnosti što sam to imao u jednom razdoblju svog života i što će to uvijek biti dio mene. Doma sam nažalost malo, otprilike dva do eventualno tri tjedna godišnje. U Gradu su mi roditelji i sestra i volio bih da se češće viđamo, ali, život… Povratak u Grad nije u planu u skorije vrijeme, ali umirovljeničke dane definitivno ne namjeravam provesti u Zagrebu. 

I za kraj, kakav je Vlaho Brailo u slobodno vrijeme? Čime se bavite, kako se zabavljate, opuštate?

-U slobodno vrijeme sam prvenstveno suprug i otac dvoje prekrasnih klinaca od 7 i 9 godina. Najviše radim ono što roditelji nakon posla rade, a to je razvožanje djece po aktivnostima.

Nakon toga, jako se trudim biti fizički aktivan. Bavim se Crossfitom i Krav Magom što mi odlično dođe kao ispušni ventil. Osim toga, čitam, meditiram, kuham…

Vikende se trudim provesti s obitelji i prijateljima, po mogućnosti u prirodi. Volim ići u kazalište i na rock koncerte, ali nažalost ne onoliko koliko bih htio. 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA