17.8 C
Dubrovnik
Utorak, 23 travnja, 2024
NaslovnicaLifestyleOTKRIĆE: Na Crkvi sv. Đurđa u Cavtatu stoji natpis od prvog stoljeća...

OTKRIĆE: Na Crkvi sv. Đurđa u Cavtatu stoji natpis od prvog stoljeća prije Krista

U Diadori, časopisu Arheološkog muzeja u Zadru, objavljen je prije nekoliko dana znanstveni članak kojega supotpisuju Niko Kapetanić i dr.sc. Dino Demicheli s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a bavi se najstarijim pronađenim antičkim natpisom iz Epidaura koji je kao spolija ugrađen u crkvu sv. Đurđa koja se nalazi u Cavtatu, na Mećajcu. Kao što se vidi iz teksta (u nastavku), natpis je nastao sredinom prvog stoljeća prije Krista i pomaže shvatiti važne događaje iz tog razdoblja.

Članak obrađuje antički spolij ugrađen u crkvu sv. Đurđa u Cavtatu. Radi se o dijelu antičkoga natpisa koji se nalazi na pročelju crkve i koji je bio već zapažen, no nije pročitan i interpretiran. Na natpisu je ostalo sačuvano samo ime u formi tria nomina te informacija da je spomenuta osoba bila oslobođenik. Spomenik prema paleografiji ukazuje na dataciju sredine ili druge pol. 1. st. pr. Kr., a stavljajući u kontekst podatak o imenu spomenute osobe, u članku se predlaže ranija datacija. Natpis spominje Kvinta Fabija Sangu, Kvintova oslobođenika. Autori pronalaze poveznicu između toga imena i pripadnika rimskoga senata iz ugledne rimske obitelji Fabia u kasnorepublikanskome periodu te zbivanjima na istočnoj obali Jadrana u vrijeme građanskoga rata između Cezara i Pompeja. Usporedbom s ostalom epigrafskom građom s područja antičkog Epidaura donosi se zaključak da bi taj natpis bio najranije datirani spomenik na tome lokalitetu.

Na pročelju crkve sv. Đurđa u Cavtatu nalazi se ugrađen dio natpisa koji je tema ovoga rada. Natpis je već je bio opažen te je uzgred opisan u literaturi, no bez pokušaja čitanja i interpretacije. Radi se o spoliju koji je uzidan na uglu desno od ulaznih vrata crkve sv. Đurđa. Za potrebe ugradbe sveden je na mjeru gotovo pravilnoga bloka kojom nije odudarao od ostatka kamene građe kojom je crkva napravljena. Crkva sv. Đurđa prvi se put spominje 15. lipnja 1253. godine u ugovoru koji su Dubrovčani sklopili s bugarskim carem Mihajlom Asenom. U tom se dokumentu crkva sv. Đurđa koja se nalazi iznad staroga grada Epidaura, uz crkve sv. Petra i sv. Pokrata, navodi kao granica dubrovačkih posjeda oko Cavtata. Današnja je crkva vjerojatno sagrađena u 15. ili 16. stoljeću.

Sveti Đurađ (Juraj) zaštitnik je vojnika, vitezova, brodarstva, a naročito zemljoradnika i stočara pa u tom svojstvu zamjenjuje pretkršćanske kultove prirode. Časti se od ranoga kršćanstva, osobito od Justinijanova doba, a crkve njemu posvećene na ovome području nalaze se u Cavtatu, Močićima, Popovićima i Mikulićima. Sve su smještene uz rimske ceste, a u nekima su evidentirani antički i kasnoantički ostatci. Moguće da je s. Georgius kao rimski vojni časnik, mučenik godine 303. u Kapadokiji za Dioklecijanova progona kršćana, bio patron ili jedan od najomiljenijih svetaca u koloniji Epidaur. Crkva je smještena na rubnome, istočnom dijelu nekadašnjega Epidaura, neposredno uz antički vodovod i cestu koja je spajala područje današnjih Konavala s Epidaurom. U blizini crkve nalazilo se i jedno od epidaurskih svetišta perzijskoga božanstva Mitre.

Kamen s ulomkom natpisa dug je 63 – 67 cm, a širok 23 cm. Zbog istrošenosti brazda natpisa i cementne smjese koja ga je djelomično prekrivala bio je gotovo neprimjetan. Nakon čišćenja žbuke bilo je moguće prepoznati sva slova na ulomku. Od natpisa se razaznaje jedan redak, a iznad njega vide se brazde koje podsjećaju na ostatke slova, no nešto su dublje klesane od slova natpisa pa je moguće i da su nastale kasnije. Natpis glasi:

Q(uintus) Fabius Q(uinti) l(ibertus) Sanga
Prijevod: —————/ Kvint Fabije Sanga, Kvintov oslobođenik.

Od prvoga se slova vidi tek ostatak kose haste slova Q prije gentilicija Fabius. Nema sumnje da se radi o sigli predimena Quintus jer je ovaj Fabije kao oslobođenik stanovitoga Kvinta Fabija i sam morao imati predime (Quintus) i gentilicij (Fabius) svoga bivšeg gospodara. Gens Fabia jedna je od najstarijih i najuglednijih rimskih patricijskih obitelji u doba Rimske Republike. U tom su razdoblju stasali brojni Fabii koji su bili aktivni sudionici političkoga života, a o njihovu uspjehu govori činjenica da je tijekom Republike bilo 45 konzula iz te obitelji, dok su brojni drugi pripadnici bili članovi senata s nekim nižim, ali i dalje uglednim magistraturama. Obitelj je imala nekoliko loza, od kojih su svakako najslavniji Fabii Maximi. Svi su muški pripadnici te loze imali isti gentilicij i kognomen, a kako se čini, i predime Quintus. Stoga su se razlikovali po dodatnim imenima (agnomina) koja su dobivali po fizičkim ili karakternim osobinama, a ponekad i po vojnim zaslugama (npr. Allobrogicus).

Kognomen ove osobe pročitan je kao Sanga. Slova ANG jasno se vide, dok se početno S nazire, a od krajnjega slova A vidi se početak kose haste nakon čega nedostaje ostatak spomenika s desne strane. Slovo G uklesano je samo s okomitom hastom koja ne čini pravi kut prema unutrašnjosti lučnoga dijela slova. Takva je grafija slova G karakteristična za natpise koji se na našoj obali klešu u 1. st. pr. Kr. ili na početku 1. stoljeća. I ostala slova pokazuju paleografske osobitosti natpisa ranijega doba, od kojih valja istaknuti slovo Q čiji je istak ravan i ne ide puno ispod dna retka, a počesto i prati njegovu liniju.

IME SANGA I SENATORSKA OBITELJ FABII

Kognomen Sanga dosad je na epigrafskim spomenicima potvrđen tek jednom, i to u Rimu. Radi se o kognomenu još jednoga oslobođenika, Tita Manlija Sange (T. Manlius Sanga). U književnim je izvorima ime Sanga nekoliko puta potvrđeno: Terencije u svojoj komediji Eunuh piše o robu Sangi, a Salustije, Ciceron i Apijan spominju rimskoga senatora Kvinta Fabija Sangu (Q. Fabius Sanga), povijesnu ličnost smještenu u vrijeme kasne Republike i u kontekst Katilinine urote. Kod Salustija i Apijana Kvint Fabije Sanga navodi se kao senator koji je pomogao u zarobljavanju Katilininih pristaša kada je otkrivena Katilinina urota 63. god. pr. Kr.

Danas je prihvaćeno mišljenje da je senator Kvint Fabije Sanga pripadao lozi (klanu) Fabii Maximi te da je njegovo puno ime glasilo Quintus Fabius Maximus Sanga. U povijesnim se izvorima taj senator spominje bez kognomena Maximus, no on se može posredno utvrditi. Nije neobično da pisani izvori izostavljaju dio nečijega imena pa je tako npr. kod Cicerona spomenuti senator nazvan Q. Sanga,16 kod Salustija Q. Fabius Sanga, a kod Apijana Φάβιος Σάγγα.

Navedene informacije svakako govore o postojanju senatora Sange, no nije najjasnije što je s njime dalje bilo. Naime, konzul koji je zamijenio Cezara nakon što je on odstupio 1. oktobra 45. god. pr. Kr. zvao se Kvint Fabije Maksim te se pretpostavljalo da se radi o Kvintu Fabiju Maksimu Sangi. Konzulat, pa makar bio i zamjenski, omogućio je 45. god. pr. Kr. obitelji Fabia da nakon mnogo godina opet ima konzula. Zamjenski konzul Kvint Fabije Maksim bio je Cezarov pouzdanik i namjesnik u Hispaniji, a za njega se smatra da je bio unuk Kvinta Fabija Maksima Alobroškoga, konzula iz 121. godine. Jedan od dokaza za to obnova je slavoluka koju je poduzeo Kvint Fabije Maksim, kurulski edil 57. god. pr. Kr. Slavoluk je izvorno postavio Kvint Fabije Maksim Alobroški (cos. 121. pr. Kr.) u čast pobjede nad Alobrozima. Ta identifikacija Sange s konzulom Kvintom Fabijem Maksimom nije potvrđena jer za to nedostaje čvršćih dokaza. Ako se radi o dvojici, oba su bila aktivni sudionici rimskoga političkog života na kraju Republike. Također, gotovo da i nema sumnje da su obojica bili pripadnici iste obitelji, možda čak u bližemu srodstvu. Naposljetku, zajedničko im je to što se kod obojice može naći trag koji vodi do Kvinta Fabija Maksima Alobroškoga: jedan je bio patron Alobroga, a drugi obnovitelj slavoluka.

KVINT FABIJE SANGA, EPIDAUR I RANI SPOMENICI OSLOBOĐENIKA U NARONI

Natpis o kojemu je ovdje riječ ne može odgovoriti na prethodnu dvojbu, no možda se prisutnost oslobođenika Kvinta Fabija Sange u Epidauru može dovesti u vezu sa zbivanjima početkom 40-ih godina 1. st. pr. Kr. na istočnoj obali Jadrana. Kako je poznato, rat između Cezara i Pompeja jednu od svojih značajnijih epizoda imao je na priobalju i otocima Ilirika. Bojišnica se rasprostirala od današnjeg Kvarnera do juga Jadrana, a u povijesti je ostalo zabilježeno nekoliko lokaliteta na kojima su se odvijale bitke ili opsade gradova. Tako se zna za bitku kod Krka, opsadu Salone te opsadu Epidaura koja je važna za ovu temu. Naime, Pompejeve su trupe opsjedale Epidaur 47. god. pr. Kr., a to je ujedno i godina kada se Epidaur prvi put spominje. Epidaur je naveden kao praesidium nostrum, što govori o njegovoj geostrateškoj važnosti, ali i o jasnoj političkoj opredijeljenosti Cezaru, s obzirom na to da su ga Pompejeve trupe napadale i s kopna i s mora.

Taj je događaj opisan u djelu Aleksandrijski rat (Bellum Alexandrinum), čiji je autor nepoznat, no moralo se raditi o osobi koja je bila vrlo bliska Cezaru.

Za ime naselja Epidaur može se reći da se najvjerojatnije radi o predrimskome toponimu. U tom je naselju živjela autohtona populacija te se ne radi o grčkome naselju, premda sam toponim podsjeća na grčko ime. Slobodan Čače pretpostavlja da je tijekom Cezarove uprave nad Ilirikom (58 – 50. god. pr. Kr.) u Epidauru bio naseljen dio Italika koji su mu bili vjerni tijekom Građanskoga rata. S obzirom na ime ovoga oslobođenika, s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da je bio rob senatorske obitelji Fabia, na što najviše upućuje kognomen Sanga sagledan u kombinaciji čitava imena. Spomenik se ne može precizno datirati i zasad nema paralelu među natpisima Epidaura, no paleografske karakteristike natpisa odgovaraju nekolicini naronitanskih natpisa koji se datiraju oko sredine 1. st. pr. Kr. S određenim bismo oprezom mogli pretpostaviti da je taj oslobođenik bio naseljenik Epidaura u vrijeme osnivanja konventa rimskih građana (conventus civium Romanorum), a koji su podržavali Cezara u njegovu sukobu s Pompejem.

Na prostoru antičkoga Epidaura dosad je pronađeno četrdesetak natpisa, što je skroman broj ako se uzme u obzir da se radi o gradu koji je imao status kolonije. Ipak, nedostatak arheoloških istraživanja opravdava takav broj natpisa, kao i činjenica da su brojni natpisi, a i ostali kameni materijal, vjerojatno iskorišteni za gradnju okolnih mjesta. Epigrafski spomenici pronađeni na prostoru Cavtata mogu se datirati od 1. stoljeća do kasne antike, a za najranije su spomenike dosad bila smatrana dva natpisa koji spominju namjesnika Publija Kornelija Dolabelu (14. – 20. god.). Prvi je od njih, ujedno i najvažniji, baza za statuu koju su u čast Publija Kornelija Dolabele postavile peregrinske zajednice provincije Gornjega Ilirika (civitates Superioris provinciae {H}Illyrici). Natpis je nesumnjivo povezan s propagiranjem carskoga kulta i iskazivanjem lojalnosti rimskoj vlasti na pokrajinskoj razini. Drugi natpis spominje Dolabelu kao namjesnika, ali u kontekstu aktivnosti kohorte VI Voluntariorum. Iz presjeka sadržaja i izgleda ostalih spomenika, premda se radi o manjem uzorku, jasno je da su u Epidauru bile podizane razne vrste javnih i privatnih natpisa koji spominju i stanovnike iz redova gradske aristokracije i one iz najnižih slojeva. Kako je to često slučaj u gradovima kao što je Cavtat, arheološka istraživanja uglavnom su onemogućena građevinama koje su kasnije podignute, a često uz neprestanu reciklažu antičkoga kamenog materijala. Isto je i npr. s Trogirom, u kojemu su brojni epigrafski spomenici pronađeni kao spoliji, odnosno u sekundarnome kontekstu.

Kvint Fabije Sanga mogao je u Epidauru boraviti radi nekoga interesa svoga bivšeg gospodara, neovisno o tome je li taj interes bio ekonomske ili političke naravi. Kako ne znamo karakter toga natpisa, on je prema dimenzijama mogao biti nadgrobni, ali i javni natpis s popisom gradskih dužnosnika koji su dali nešto izgraditi. Na takve nas natpise može uputiti epigrafska ostavština Narone u kojoj vidimo da su oslobođenici vrlo aktivno sudjelovali u gradskome životu, od kojih su neki bili zaduženi i za izgradnju pojedinih javnih objekata. Može se pretpostaviti da se radilo o oslobođenicima uglednijih italskih obitelji čije su razne interese na istočnoj obali Jadrana oslobođenici mogli kvalitetno zastupati. Natpis sa spomenom Kvinta Fabija Sange govori dodatno u prilog toj opservaciji.

Oslobođenici uglavnom nisu mogli imati važnije gradske funkcije, no u 1. st. pr. Kr. primijećen je određeni broj oslobođenika koji je obnašao gradske magistrature, a radi se o naseljenicima u kolonije raznih provincija koje je Cezar osnovao. Kao prilog tome svjedoči i Svetonijev podatak da je Cezar naselio 80.000 ljudi u prekomorske gradove te je tako iscrpio populaciju gradova iz kojih su naseljenici došli. Odjeci takve Cezarove odluke vide se upravo u epigrafskim spomenicima u kolonijama za koje se smatra da ih je on osnovao na istočnoj obali Jadrana.

O tome da u Naroni nije bilo neobično vidjeti oslobođenika neke ugledne rimske obitelji svjedoči i Ciceronovo pismo Publiju Sulpiciju Rufu iz 46. god. pr. Kr. koji je u to doba namjesnik Ilirika. Ciceron se već od 49. god. pr. Kr. tužio da mu je pobjegao rob Dionizije (Dionysius) koji mu je otuđio dio biblioteke. Kada je pouzdano saznao da se nalazi u Dalmaciji, točnije u Naroni, Ciceron se prvo obratio Sulpiciju, a nekoliko godina potom i Vatiniju, također namjesniku Ilirika, koji je u to vrijeme s vojskom bio u zaleđu Narone. Sulpiciju tako 46. god. pr. Kr. Ciceron piše: Is est in provincia tua: eum et M. Bolanus, meus familiaris, et multi alii Naronae viderunt, sed, cum se a me manumissum esse diceret, crediderunt… (On je u tvojoj provinciji: njega su Marko Bolan, moj obiteljski prijatelj, kao i mnogi drugi vidjeli u Naroni, ali kada je rekao da sam ga ja oslobodio, povjerovali su mu…). Također, već je primijećeno da Ciceron spominje i mnoge druge koji su vidjeli Dionizija, što bi posredno značilo da je ondje bila veća skupina ljudi koja je bila povezana s Italijom.

Dosad je pronađeno desetak natpisa osoba koje su se zvale Quintus Fabius, a koje su bile oslobođenici nekoga Kvinta Fabija. Natpisi su uglavnom s područja Italije, a datiraju se od 1. st. pr. Kr. do kraja 1. stoljeća. U Dalmaciji Fabii nisu osobito česti, potvrđeni su na dvadesetak natpisa. Samo se na dvama natpisima uočava kombinacija tog gentilicija s predimenom Quintus, a oba su iz Salone. Prvi natpis spominje Kvinta Fabija Pakata, vojnika legije XI CPF, pa bi ga svakako trebalo datirati nakon 42. god., a vojnik je bio iz grada Vijene (Vienna) u Narbonskoj Galiji (danas Vienne u Francuskoj). Za ovu je raspravu ponešto važniji drugi natpis koji nije posve sačuvan, no mogao bi se datirati ranije od spomenutoga vojničkog natpisa. Na njemu se uočavaju dijelovi imena dviju muških osoba, Kvinta Fabija (Q. Fabius) i Lucija Saufeja (L. Saufeius) (Sl. 7). Prema tipu slova (posebice slova Q i B) natpis nalikuje na onaj iz Cavtata te bi i njemu valjalo pretpostaviti datacijski okvir tijekom sredine ili 2. pol. 1. st. pr. Kr. Oba gentilicija pripadaju obiteljima koje su bile aktivne tijekom kraja republikanskoga razdoblja u Rimu, no premalo je elemenata na natpisu da bi se te osobe izravno povezalo s nekim značajnijim ličnostima toga razdoblja. Ovdje valja spomenuti i zasad najraniji natpis sa spomenom gentilicija Fabius u Dalmaciji, a radi se o ulomku arhitektonske stele helenističkoga obilježja, pronađene u Naroni. Natpis se ne čita najjasnije, no nema sumnje da se spominje gentilicij Fabius.

Usprkos činjenici da je u njoj pronađeno više tisuća natpisa, u Saloni nema mnogo onih koji bi se mogli datirati u razdoblje kasne Republike ili samoga početka Carstva. Epigrafska produkcija u Saloni svoj zamah dobiva u Tiberijevo i Klaudijevo vrijeme, a najveća produkcija i prisutnost većega broja klesarskih radionica vidljivi su tijekom 2. i 3. stoljeća, kada se čini da je naručivanje spomenika bilo pristupačno svim slojevima pučanstva.

ZAKLJUČAK

Epigrafski spolij o kojemu je ovdje bilo riječi donosi samo jedno ime, no vidljivo je da se i temeljem samo toga jednog podatka može pronaći nekoliko elemenata koji nam dopuštaju pretpostavljanje obrisa širega konteksta. Ovdje je ključna sastavnica kognomen Sanga u kombinaciji s gentilicijem Fabius, a glavno uporište za hipotezu da se radi o oslobođeniku senatorske obitelji pružili su literarni izvori. Stoga je taj natpis, bez obzira što se radi tek o ulomku, izvrsna poveznica između povijesnih izvora i zbivanja na području Epidaura u razdoblju kraja Rimske Republike koji se temeljem njega mogu pretpostaviti. Bez obzira na to radi li se o spomeniku koji bi se mogao datirati u sam kraj Republike ili u ranocarsko doba, smatramo da se, s obzirom na sve navedeno, radi o dosad najranije potvrđenome rimskome natpisu na prostoru Epidaura. Epidaur je bio rimska kolonija, jedna od manjih na Jadranu, no taj je grad živio nekoliko stoljeća i u njemu je izvorno bilo postavljeno mnoštvo epigrafskih spomenika. Natpis koji su postavile peregrinske zajednice u čast namjesniku Dolabeli svjedoči da je epigrafska kultura već tijekom ranocarskoga razdoblja bila prihvaćena i među autohtonim pučanstvom. Stoga ne čudi da je ta ista kultura morala biti rasprostranjena među Rimljanima koje desetljeće prije, pogotovo jer se radilo i o pučanstvu koje je u taj grad došlo iz italskih gradova. U ovom je gradu moralo biti dobrostojećih obitelji, a kao odjek toga vidimo vitešku obitelj Vibii u 1. st. ili Marcii koja je dala jednoga od najprominentnijih rimskih vitezova tijekom 2. st. u Dalmaciji. Natpis daje naslutiti da je Epidaur bio u sferi interesa i nekome iz patricijske loze Fabijâ. Stremljenja tih i drugih italskih patricijskih obitelji prema istočnoj obali Jadrana nisu neočekivana kada se uzmu u obzir politička zbivanja na zalasku Republike. Ranih natpisa, kao što je ovaj, na cavtatskome bi području nesumnjivo trebalo biti još, no morat ćemo pričekati veća arheološka istraživanja ili otkriće kakvoga novog spolija u postojećoj arhitekturi.

Cjeloviti tekst kakav je objavljen sa popratnim fotografijama i fus notama možete pročitati OVDJE.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA