Oduvijek volim Uskrs, ovdje i svugdje gdje sam živjela. Neki od najljepših mističnih trenutaka bili su mi ceremonija paljenja svijeća u tami Uskrsnog bdijenja u Boliviji i pučka pjevana procesija u Rogotinu.
Volim Uskrs ne samo zbog proljetnih haljina, pisanica i pince, već upravo to slavljenje uskrsnuća, rezonira s nekom dubokom istinom u meni. Rezonira, naravno, i u izvornom poganskom aspektu slavljenja povratka svjetla i životnosti u prirodu, ali i u tom dubljem duhovnom aspektu otajstva uskrsnuća.
Sjećam se te lekcije na vjeronauku, jedne godine kad smo mi djeca rekli da najviše volimo Božić, a vjeroučitelj je objasnio da je to zapravo krivo, jer je u Uskrsu tajna vjere. Nisam to tad baš najbolje shvatila, no kasnije me je i moja duhovna učiteljica iz potpuno druge tradicije učila to isto.
Tad mi je sjelo na mjesto. Uskrsnuće, to jest podizanje vibracije materije do frekvencije svog božanskog izvora sve dok ona ne prestane biti materija i ne pretvori se natrag u svoje prvobitno svjetlo, a mi osvijestimo u potpunosti svoju božansku prirodu, zapravo je cilj i poanta svih mističnih praksi oduvijek.
Isus je svoj život tad nekad davno, nakon što je svijet upao u zaborav, posvetio javnoj manifestaciji tog otajstva, da bismo shvatili da je to naš put, istina i život.
No, kako smo se usput pogubili u raznim navadama koje trajno snižavaju vibraciju naše materije gotovo do neprepoznatljivosti bilo kakvog božanskog aspekta u njoj, možemo to nastaviti proučavati tek kao dogmu vjere ili kao zanimljivu mitologiju.
O dogmi vjere bolje će drugi kojima je to posao, a ja mogu malo o mitologiji oko Uskrsa jer volim etnologiju i običaje, nešto me oduvijek vuče da saznam odakle dolaze običaji i vjerovanja.
U staroslavenskoj mitologiji kao i u mnogim drugim, uključujući i jednu o kojoj sam čula od Aymara Indijanaca u Južnoj Americi, postojala su tri svijeta – podzemni svijet mrtvih, središnji svijet živih, i gornji svijet bogova. Knjiga prof. Vitomira Belaja „Hod kroz godinu“ kroz priče, napjeve, pjesme i običaje objašnjava odnose ta tri svijeta kroz godišnje običaje u Slavena.
Priča o Uskrsu jako je slikovita i nastavlja se na priču o Božiću, kad je mali božanski sin rođen, gore na vrhu stabla svijeta, na Perunovom zlatnom dvoru. Tu oko dvora motali su se neki kolendari, koji su zapravo bili Velesovi ljudi. Ti likovi su nekako i iz nekog razloga koji nije pronađen u pjesmama, oteli maloga Božića i odveli ga u Velesov svijet, preko neke vode ili mora. Ne spominje se u pjesmama da su ga bogovi tražili, valjda se nisu zabrinuli jer je to tako OK u mitovima.
Svakako, mali Božić odrastao je na Velesovu dvoru kao njegov sin i kad je dosegao punoljetnost krenuo je tražiti svoju sreću. Prešao je more i dugo dugo gazio Zemlju sa svojim konjem. Gdje god je zagazio, za njim se podizala plodnost, livade su zazelenile, šume su propupale, polja su bacila jaru pšenicu…
Naslutimo u nekoj pjesmi kasnije da mu je ime Jarilo i da je on zapravo to mlado sunce koje se rodilo na Božić. Jarilo je njegovo božansko ime, ali ona se od pokrštavanja često skrivaju iza pseudonima, pa ga u našem narodu uglavnom zovu Zeleni Juraj ili Ivo Zeleni.
I tako naš junak stiže u jedan lug gdje izvire živa voda, uvijek ispod nekog kamena. Nekad je to mjesto u u obliku zdenca ili ograđenog puča, ali uvijek je na njemu lijepa djevojka u koju se Ivo zaljubi na prvi pogled. Njeno ime je Mara, ona je Perunova najmlađa kćer i Ivova sestra. No toga se nitko ne sjeća, i ubrzo se održava božanska svadba, a u svijetu opet zavlada svjetlo, ljubav i obilje, jer jedan božanski par to tako može.
Zanimljivo je da se taj sudbonosni susret kraj vode se spominje i u priči o Isusu i Mariji Magdaleni, koji su, prema nekim neslužbenim izvorima, također taj božanski par koji promiče otajstvo uskrsnuća.
I u jednoj i u drugoj priči ljubavna se priča pretvara u tragediju te zbog svjetovnih neshvaćanja i zavrzlama završava smrću našega junaka. U jednoj samo zato da bi opet započela sljedećim ciklusom rađanja, nestajanja u neki drugi svijet iza mora, povratka i nove svadbe. A u druga nam ukazuje na taj quantum leap uskrsnuća i povratka natrag na svoje božansko prijestolje.
Možda sve verzije te priče rezoniraju zrncem iste mudrosti, o rađanju duše iz božanskog svjetla, o zaboravu u koji upada kad se uplete u kolo kolendara koji naoko slave život pjesmom, jelom, pićem i plesom ali su zapravo tu da otmu svjetlo i prevezu ga u onkraj mora, u Velesov svijet…
A Velesu mitologija daje jurisdikciju ne samo nad svijetom mrtvih, nego i nad svijetom materijalnog obilja, zemljom, stokom, a i bračnom posteljom, tj. svime što je vezano uz svjetovno bogatstvo i materijalni uspjeh…
Možda nam ta stara priča ukazuje na onaj dio puta kad duša upadne u zaborav u tom svijetu materijalnog i zaboravimo da smo u stvari sin božanskog dvora. I onda se beskrajno vozimo ovamo onamo preko te vode koja Velesov svijet dijeli na „žive“ i „mrtve“, uvijek po istom ciklusu života i umiranja, sve dok se jednog dana ne probudimo i ne osvijestimo to svoje božansko podrijetlo i ne vratimo na božanski dvor kao njegov izgubljeni sin umjesto kao vječni zet.
A možda nam baš o tome govori najdublje otajstvo Uskrsa?
Svakako, bez obzira vjerovali vi više u pengana jaja, pinicu i šunku, ili u otajstvo uskrsnuća, neka vam ovaj blagdan donese buđenje novog života i nade u srce. Sretan Uskrs!