13.8 C
Dubrovnik
Subota, 26 studenoga, 2022
NaslovnicaLifestyleŽIVOT U GRADU/ Jelena Maržić: moja djeca već žive ovaj Grad

ŽIVOT U GRADU/ Jelena Maržić: moja djeca već žive ovaj Grad

Nedavni slučajni susret na Buži i usput izgovorena rečenica: evo, tek je ovih dana malo “odušilo” ponovno navodi na razmišljanje o važnoj potpori koju treba bezrezervno davati našim ljudima koji održavaju život u Gradu, život koji se odupire percepciji Grada ljuske, Grada fasade, Grada kulise. Ponekad je u životu najlakše odustati, poput mnogih koji su vremenom prestali dolaziti u Grad, ljeti zbog gužve, zimi jer nema nikoga, mnogi su odustali od života u Gradu jer više nisu mogli podnijeti buku, skaline, precijenjenu ponudu po malobrojnim butigama…i ništa od toga nije za osudu. Neki su pak, prilijepljeni uz život u zidinama poput lupara.

Jelena Maržić je jedna od njih. Dijete Pelina.

Čime to Grad “inficira” svoju rođenu djecu da im kola cijelog života venama i da ne mogu iz njega unatoč svemu?

Roditi se u ovom Gradu velika je privilegija i ponos. S velikim poštovanjem gledam na njegovu povijest, na sve ono što su nam naši stari ostavili u naslijeđe.

Rođenjem u Gradu udahnuli smo duh njegove bogate i slavne prošlosti, a bezbrižnim odrastanjem u njemu, okruženi svom njegovom ljepotom arhitekture, načinom života nametnut nam je visoki standard ljepote i sklada. Nesvjesno to nosimo u sebi gdje god da putujemo po svijetu. Volim o Gradu razmišljati kao o živom biću. Uvijek kad uđem kroz vrata od Grada, osjećam njegov zagrljaj, zagrljaj zidina, osjećam se sigurno i zaštićeno, osjećam da sam doma. Šetnjom kroz ulice moga Grada uvijek nanovo proživljavam sve svoje lijepe uspomene. Grad me ispunjava i inspirira. Tu mi je sve pod nogu, i Stradun i Teatar i kino i placa i škola za djecu i vrtić i betula i knjižnica.

Često se pitam kako bi bilo kad bi taj kamen mogao pripovijedati, kakve bismo samo priče čuli. Meni Grad treba isto kao što Gradu trebaju ljudi. Neraskidiva je to veza.

A to unatoč svemu je… žrtvovanje svojeg komoda, tišine, mogućnosti parkiranja, normalnog prolaza Gradom bez gužvi koje stvaraju turisti, iznajmljivači sa velikim Ikeinim bursama s posteljinom, košnice koja se stvara ljeti u Gradu?

“Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozo tko hoće renjat na svijetu.”

Ova Držićeva misao čini mi se nikad nije bila aktualnija. Došla su neka druga vremena i trebamo se snalazit, pokušati smanjiti stres na minimum.

Srećom živim u najmirnijem kvartu u Gradu, na Pelinama gdje ne trpimo velike gužve. Ulazim i izlazim iz Grada preko Buže pa vješto izbjegnem rijeku turista koja se slijeva u Grad s Pila i Ploča. Gotovo cijelu sezonu sam na motoru ukoliko mi treba izaći iz Grada. Ikeine burse me ne jede, ali me zato izvedu iz šesta osobe koje čiste apartmane, a onda ono smeće iz apartmana ostavljaju svuđe neđe po ulici jer im je to smeće teško odnijet do kontejnera. Po Gradu su pokupovali kuće ljudi koji nikad nisu živjeli u njemu ili barem boravili tu da bi znali poštovati njegov prostor i ljude koji u njemu žive. Voljela bih kada bi postojao nekakav zakon po kojemu bi osoba koja ima više apartmana trebala i živjeti u Gradu. Ako netko ima 5 apartmana, zašto ne bi u jednom živio vlasnik ili netko od obitelji vlasnika preko cijele godine. Onda im ne bi trebalo vući Ikeine burse jer bi imali mjesto gdje će oprat, prostrijet, utijat i odložit posteljinu. Bili bi bliže gostu i ne bi trebali muku mučit s parkingom. Grad se eksploatira do krajnjih granica.


Jesi se uspjela prilagoditi tom ritmu ljeto zima u Gradu, kako ti prolaze dani ljeti, kako zimi, kamo bježiš i koji ti je dio grada posebno inspirativan? Ako ga imaš…

Ja sam beskrajno zaljebljena u svoj Grad, u svaki njegov kamen pa unatoč svim problemima s kojima se suočavamo vidim njegovu ljepotu i ljeti i zimi. Ljeto obožavam pa nastojim što više vremena provesti sa obitelji na kupanju. Izbjegavam gužve. Ako moram do butige ili na placu, odradim to do devet ura ujutro, prije velikih vrućina i posjetitelja s kruzera, a onda bježim sa djecom na barku ili na Lokrum. Lokrum je naša oaza mira. Sva domaća čeljad su ljeti u afitavanju i poslu pa se trefimo samo u spenzi ili na koncertima i predstavama Ljetnih igara. Kad završi sezona Grad napokon odahne, prodiše i napokon ga imamo samo za sebe. U Gradu ostane samo domaća čeljad i naša sezona druženja počinje. Tako da se jako veselim i ljetu i zimi.

Kako djecu učiš živjeti Grad? Koliko se to danas razlikuje od onog vremena kada si ti sa svojom generacijom “skakala” po Pelinama i ostatku grada? Znam da svaki “kvart” u Gradu ima svoje specifičnosti, koje su posebnosti Pelina?

Djecu ne učim živjeti u Gradu, oni Grad žive i već su “infetani”. Neprocjenjivo je što u Gradu nema prometa pa se djeca mogu slobodno kretati. Moja djeca su još mala, 7 i 5 godina, ali sami odlaze u susjedstvo na igru, kod svojih prijatelja u drugi kvart Grada, ribaju na Peskariji, voze biciklu i role po Stradunu bez straha da im se nešto može dogoditi. Primjećuju svaku promjenu u Gradu, dolazak čiopa u proljeće, miris mora kad okreće na južinu, plimu i oseku, tuguju kad Skala i Zrinski prestane vozit na Lokrum i vesele se kad gospar Lukša počne kititi grad za advent pa uzbuđeno broje boče po Stradunu.

Njihovo i moje djetinstvo se uveliko razlikuje jer je na Pelinama u vrijeme mog odrastanja bilo toliko djece koliko je sad u cijelom Gradu i nismo ulazili u kuće, a sada na Pelinama nema niti jedno dijete u susjedstvu. Djeci danas dogovaramo susrete preko telefona pa se onda sva djeca iz Grada nalaze na jednom mjestu. Najčešće, ispred Sponze, Dvora, u parku u Pilama ili igralištu na Pelinama. Potičemo ih na igru i druženje.

Peline su najmirniji i najsunčaniji kvart u Gradu. Nemamo gužvi, buke, kafića. Imamo najljepše igralište na svijetu ispod Minčete i samo jedan restoran u privatnoj kući, a čiji su vlasnici naši susjedi s Pelina pa ih svesrdno lokalpatriotski podržavamo. Oni su primjer dobrog ugostitelja, poštuju svoje susjedstvo, ne narušavaju ničiji mir, a izvrsno rade.

Gubi li za tebe Grad svoj sjaj, sve je manje domaćih ljudi, masa je kuća prodana, iznajmljena, prazna… žališ li zbog toga?

Naravno da žalim i da je tome tužno svjedočiti, ali nas još ima i još se ne damo i nadamo. Dobra strana apartmanizacije je što se kuće masovno obnavljaju, i ako se mogu našalit na ovu temu, stalno upoznavam nove susjede. Nerijetko sjednem na pižulet od svoje kuće pa ćakulam sa strancima, kad nema domaćih ima furesti.

Ponekad se čini kako ljudi koji cijelu godinu žive u zidinama postaju velika obitelj… grupa na fb-u je puna detalja te neke brige jednih prema drugima… dojam ili je stvarno tako, i, koliko građani mogu povećati kvalitetu života kada se udruže?

Jako mi je drago što postajemo važni jedni drugima i što su stanovnici Grada u zadnje vrijeme sve glasniji jer jedino tako se možemo izboriti za sebe i za svoje problem. Stekla sam dojam kako mnogi misle da više nitko ne živi u Gradu. Imamo divnog predsjednika našeg kotara, našeg dragog Marina koji meni osobno ulijeva veliko povjerenje i uvijek je spreman pomoći. Želim mu puno snage, strpljenja i entuzijazma u borbi za rješavanje naših zajedničkih problema. Moju podršku ima.

Što misliš da je Grad utkao u tvoju osobnost, je li podigao svjesnost o ljepoti arhitekture, skladu kojim smo okruženi od djetinjstva…pa nas ništa baš ne može pretjerano fascinirati ni kada odemo kamo u svijet kao turisti?

Apsolutno, gdje god da otputujem uvijek tražim dušu grada, tamo gdje je ispisivana povijest, gdje je sve počelo. Imamo utkane visoke standarde za ljepotu arhitekture i sklad. Teško nas može nešto fascinirati osim ako nije potpuno drugačije ili ima puno veću kulturološku i civilizacijsku težinu od onoga što imamo doma.

Uspjevamo li mi kao grad turista ponuditi svojim gostima i doživljaj susreta s domaćima, s našim načinom života i tradicijom, običajima ili smo sve podredili tom preiskomercijaliziranom vidu prodaje usluga i svega ostaloga, pa smo ostali bez duše… ovo pišem pod dojmom nedavnog povratka iz Španjolske gdje se ne osjeća ta “pohlepa” za novcem kad ugledaju stranca…

Žao mi je što visoke cijene u našem gradu većinom nemaju svoje opravdanje u kvaliteti usluge. Kada bi se potrudili biti malo kreativniji, podigli kvalitetu usluge, uložili malo više volje i želje da nam svaki gost pođe iz grada zadovoljan, cijena usluge ne bi bila bitna. Na žalost sam ne malo puta čula da se gosti u našem gradu osjećaju prevareni. Spomenula sam maloprije kako se gosti oduševe kada dožive kafu na skalinima ispred kuće, kad ih dočeka domaćin umjesto šifre na vratima apartmana, kad im se potrudiš dati više nego što očekuju… tako malo nam treba, a ne znamo ili ne želimo to iskoristiti.

Jesmo li izgubili bitku s očuvanjem života u Gradu?

Nismo, još uvijek se može puno toga učiniti, moramo čuvati tradiciju i običaje i prenositi ih na djecu, moramo raditi na tome da malobrojnim stanovnicima stare gradske jezgre olakšamo život, a i svima ostalima dati razlog da se Gradu svakodnevno vraćaju.

Požurimo svi zajedno očuvati život u Gradu jer su ultimi scossi.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA