Istaknuta hrvatska psihologinja Gordana Buljan Flander ima veliko iskustvo u radu s djecom i njeni su savjeti “zlata vrijedni”, pogotovo za roditelje.
U razgovorima s roditeljima često čujem rečenicu koja predstavlja čistu ljubav: “Želim svom djetetu dati više nego što sam ja imao.” I u toj rečenici zaista ima puno ljubavi, ali ponekad i nešto što nenamjerno može odvesti u pogrešnom smjeru.
Jer “dati više” često počne značiti – učiniti umjesto djeteta. Zaštititi ga od napora, ubrzati proces, maknuti prepreke. Roditelji tada iz najbolje namjere pospremaju, organiziraju, podsjećaju, rješavaju. Dijete dobiva više – više stvari, više pomoći, više sigurnosti. Ali ponekad, bez da to želimo, dobije manje onoga što je za razvoj izuzetno važno, a to je osjećaj kompetencije. Djeca ne odrastaju samo kroz ono što im dajemo, nego kroz ono u čemu im dopuštamo da sudjeluju.
Kada dijete od malih nogu ima male obveze u obitelji, ono ne uči samo kako postaviti stol ili pospremiti igračke već uči da pripada, da nije samo onaj koji prima i dobiva, nego i da je aktivni dio odnosa. I upravo tu nastaje nešto što nijedna pohvala ne može zamijeniti – osjećaj unutarnje vrijednosti.
Roditelji često žele da dijete ima bezbrižno djetinjstvo, što je, naravno, važno. Ali bezbrižnost ne znači život bez odgovornosti. Dijete ne opterećujemo kada mu damo male, razvojno primjerene zadatke. Opterećujemo ga kada mu ne damo priliku da otkrije da može.
Kada malo dijete briše stol, iako to čini nespretno i sporije nego što bismo mi učinili, ono ne razvija samo vještinu. U njegovom unutarnjem svijetu oblikuje se jedna važna poruka: “Ja mogu. Moj trud ima smisla.” Iz tih sitnih iskustava nastaje samopouzdanje koje nije krhko i ovisno o vanjskoj potvrdi, nego stabilno, čvrsto i dolazi iznutra.
No, ovdje je važno naglasiti i jasno reći – nije stvar u zadacima samima. Naime, nije cilj da dijete bude “malo odraslo”, niti da preuzme odgovornosti koje mu ne pripadaju. Ključno je kako i u kakvom odnosu se ti zadaci događaju.
Ako dijete dobiva obveze uz kritiku, pritisak ili stalnu korekciju, tada ne razvija odgovornost nego strah od pogreške i uči da nikada nije dovoljno dobro. Takva iskustva ne jačaju, nego ranjavaju.
Ali kada dijete sudjeluje u obiteljskom životu uz toplinu, strpljenje i ohrabrenje, te razvojno primjerene male zadatke događa se nešto sasvim drugačije. Pogreška postaje dio učenja, a trud važniji od rezultata. Dijete osjeća da je sigurno pokušati, da smije pogriješiti i da će i dalje biti prihvaćeno. I voljeno.
U takvom odnosu razvija se psihološka otpornost. Ne ona koja znači da dijete nikada ne pada i ne pogriješi, nego ona koja mu daje snagu da ustane i pokuša ponovo. Jer je kroz male svakodnevne zadatke naučilo da može pokušati ponovno, da nije samo i da ima unutarnje resurse.
Možda najvažnije od svega, dijete tada razvija osjećaj vrijednosti koji ne ovisi o uspjehu. Ne mora biti savršeno da bi bilo vrijedno. Ono je već važno – jer pripada, jer sudjeluje, jer je dio.
Zato kada roditelj kaže: “Želim svom djetetu dati više nego što sam ja imao”, možda je najvažnije pitanje koje si može postaviti: znači li to da ću učiniti umjesto njega – ili da ću mu dati priliku da otkrije što sve može sam?
Jer ponekad “više” nije u tome da dijete zaštitimo od svakog napora, nego da ga uz našu sigurnu prisutnost uvedemo u život. Da mu damo iskustvo odgovornosti, ali bez straha, kao i iskustvo truda, ali bez srama. Za djetetov razvoj vazno je da mu omogućimo iskustvo sudjelovanja, ali uz osjećaj da je voljeno i kad pogriješi.
U svijetu koji djecu često mjeri kroz rezultate, ocjene i postignuća, upravo su ove male, svakodnevne situacije ono što dugoročno čini razliku. Ne zato što će dijete znati bolje pospremati ili biti “uspješnije” u uobičajenom smislu, nego zato što će izrasti u osobu koja vjeruje sebi, koja zna surađivati i koja ne odustaje kada je teško.
I zato možda ne trebamo pitati radimo li dovoljno za svoju djecu, nego dopuštamo li im da i ona nešto naprave za nas, za obitelj, za zajednički život.
Jer upravo u tim malim zadacima djeca ne uče kako pomoći – nego kako živjeti.
