29 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Život s prirodom: Tinina djeca od svoje druge godine znaju prepoznat i...

Život s prirodom: Tinina djeca od svoje druge godine znaju prepoznat i ubrat žućenicu, morač, blitvu, kupus…

Slikarica i redateljica Tina Violić, majka troje divnih klinaca koje podučava svemu onome što su nju njeni podučavali, privukla nam je pažnju, ovoga puta, stalnim objavama u grupi “virtualne place” gdje nudi verduru, cvijeće, ali i prirodne kozmetičke pripravke. Tina, ukratko, živi “u svom stilu” i bila je idealni sugovornik za ovu našu rubriku. Da, to je ona gospođa iz Čubranovićeve ulice u kojoj tijekom ljetnih mjeseci održava za djecu besplatnu Školu za slikanje i dubrovački govor.

Vidimo po vašem fb profilu da ste se počeli baviti poljoprivredom, povrćem, cvijećem, ali i izradom kozmetike. Kako je u vašem životu došlo do preokreta i života s prirodom? Kada ste osvijestili u svom životu takav svjetonazor i kada ste se počeli ozbiljnije baviti svime time?

Zapravo nije došlo ni do kakvog preokreta jer se sve navedeno u našoj obitelji od pamtivjeka radi, uzgaja i podrazumijeva, ali javnost o tom nije bila upoznata, jer su u prvom planu uvijek bila naša primarna zanimanja; Tina: umjetnost/režija i Marijana: arhitektura, te mnogobrojni projekti festivala, izložbi i radionica koje smo realizirali tijekom proteklih dvadesetak godina. Nama je sasvim prirodno da viškove sezonskog voća pretvorimo u marmelade i likere, da od dunja napravimo kontonjatu, od grožđa mantalu…tako smo odgajane od malena. Isto tako se u obitelji pripremaju i uljni macerati i melemi sa ljekovitim biljem za svakodnevnu upotrebu, tako da godinama uopće ne kupujemo kreme, deodorante, kalodonte, sapune… Jedina novost je da smo u koroni imali više vremena, pa smo se mogli i više posvetiti vrtu i kozmetici. Do sada smo svoje viškove uvijek rado poklanjali dragim ljudima, cvijeće nosili u crkvu. No kako je s koronom sve stalo, crkve zatvorile vrata, nastupilo «ostani doma», a istovremeno se aktivirala virtualna pjaca, tako sam oglasila prodaju jednog dijela naših proizvoda, i kupci su prepoznali kvalitetu. Mi proizvodimo male količine samo za svoje potrebe, a prodajemo tek viškove, tako da je to više kao kreativni hobby.

Radite li na tome sami i gdje je Vaše «imanje» na kojem sve to raste?

Naš đardin se nalazi u mitskom Arionu, ladanjskoj Arkadiji Rijeke Dubrovačke, pod obroncima Montanje, a natapa ga izvorska voda i kišnica. Ne koristimo nikakva kemijska sredstva u uzgoju, samo biljne pripravke i kompost. Zdrav razum nam govori da ne bismo trebali trovati ono što jedemo i to je našim djedovima bio jedini način uzgoja. A sada uz konvencionalni uzgoj koji koristi mineralna gnojiva i kemijska sredstva za zaštitu, ovom prirodnom uzgoju moramo dati neku etiketu kao eko, organski, biodinamički, permakulturni i sl. Sve svoje uzgajamo i radimo sami u krugu obitelji, a svojom preporukom pomognem u plasiranju ponekih proizvoda (koje mi sami godinama koristimo i uvjereni smo u njihovu kvalitetu i prirodni uzgoj) prijateljima i rođacima koji nisu toliko potkovani u informatičkom smislu.

Kako odgajati djecu po tom pitanju? Koliko će godina proći i generacija se izmjeniti kako bi ljudi postali svijesni kakav bi trebao biti naš odnos prema prirodi, mislite li da naše društvo, odgojno-obrazovni sustav dovoljno obrazuje mlade po tom pitanju?

Sve počinje i završava u obitelji. Ne možemo od drugih očekivati da odgajaju našu djecu. Treba govoriti, ponoviti i 100 puta ako treba i sigurno će naučiti. Svatko treba uvoditi promjene SADA i OVDJE, a ne čekati od nekog drugog negdje tamo da to radi za nas. Npr. ovaj vikend umjesto da idete u šoping ili na kavu na Stradun, uzmite djecu, ostavite mobitele doma i pođite na Lokrum, na Srđ ili bilo đe u prirodu. Moja djeca (sada 6,5 g.) od 2 godine starosti znaju raspoznati i ubrati npr. žućenicu, blitvu, kupus, morač, a ima i dosta odrasih koji to ne znaju. Otkad su prohodali vole pomagati u sadnji, zalijevanju, branju voća i povrća, a slijedom toga, sve to što su uzgojili vole i pojesti. Tako da nikad nismo imali problema oko toga «ja to ne volim jesti». Djeca instinktivno vole prirodu, samo im je trebamo pružiti. Nema ljepše igre od slobodnog boravka u prirodi, gdje mogu promatrati, a tako i učiti o prirodnim ciklusima života. Kad djecu naučite da su npr. gliste korisne jer prerađuju zemlju i tako hrane biljke i da svaka biljka i životinja imaju smisao svog postojanja, onda se toj djeci neće gaditi insekti, niti će ubijati životinje, niti bacati otpad u prirodu. To sve naravno moraju doživjeti, a roditelji moraju biti dosljedni. Treba početi rano, u obitelji, jer eventualne krive navike neće ispraviti ni vrtić ni škola. Svatko može imati barem grastu zemlje na prozoru i posaditi makar petrusin. Žalosno je da mnoga djeca danas osim «standarnog» voća (jabuka, banana, naranča) koje dobivaju u vrtiću nisu nikad ni vidjela, a kamoli provala mnoge vrste naših starinskih sorti poput smokava, murvi, nespola, šipaka, košćela, oskoruša ili kakija. A da bi ih se natjeralo da pojedu povrće treba kupiti plišance u obliku brokule?!

Ema, Ira i Tom

Od koga ste vi učili svemu što danas uzgajate i proizvodite i gdje ste sabrali sva svoja znanja o ljekovitosti pojedinih biljaka?

Sve smo naučili u obitelji. S majčine strane porijeklo vučemo na liniji Osojnik Obuljeno/Rijeka Dubrovačka. Jedan pradjed je bio vrhunski lovac na kunice, drugi pradjed čuveni ribarski proto, a naš nono Antun se u sve razumio: od poljoprivrede, lova, gradnje, a bio je i vrstan samouki kipar. Baba Made je prekrasno pjevala, vezla divne starinske dubrovačke piceje, u mladosti prodavala na pjaci u Gradu, ona nas je učila plesti uskršnje pomice, pengat jaja, starinske pjesme…A mama Mira, također umjetnica, se potrudila da se sva znanja sačuvaju i prenesu. Ona nam je utkala ljubav prema tradiciji, prirodi i zdravom načinu života. Često nam je pričala o svom djetinjstvu kada su ljudi bili sretniji, zdraviji i pomagali jedni druge, usprkos tomu što je bilo teže i manje se imalo. Uvijek nam je bilo najdraže zajedno upaliti vatru na popretu u kominu, skuhat menestru u kačulu na komostrama i ispeći kruh ispod saća. Tako smo proveli brojne zimske večeri uz vatru, kučak bi se ugurao do nas na klupu, a nono je kazivao svoje priče iz davnine. Zajedno smo planinarili po cijeloj Hrvatskoj i 30ak zemalja svijeta koje smo posjetili. Pritom bi brali lijekovito bilje i sa svih putovanja donosili razna sjemena. S druge, očeve strane je lopudsko-francuska linija gdje je pranono Frano Montagnè bio ljekarnik u «Male braće». On je radio ljekovite i kozmetičke pripravke po obiteljskim recepturama koje je njegova obitelj donijela iz Francuske kada su se nastanili u Dubrovniku. Ti se recepti prenose s koljena na koljeno već više od 200 godina u našoj obitelji, a mi smo ih dodatno usavršavali na svojim dugim putovanjima u Južnu Ameriku i Kinu gdje smo proučavali tradicionalne prakse i korištenje ljekovitih pripravaka. Tata Miljenko je bio strastveni ribolovac i ronioc, meštar od barke, izrađivao je akvarije, bavio se keramikom… Veliki dio djetinjstva smo proveli u barci i obilazili cijelu obalu od Cavtata do Mljeta. Uz kupanje, ronjenje, ribanje smo brali kapare i motar na udaljenim škojima. Učili smo veslati i razne ribarske tehnike poput osti i svječalo, ići na dokes, bacati i salpavati mreže i parangale…a u kominu smo sušili ribu za zimu. Kako su nam roditelji oboje bili umjetnički nadareni u više medija, od djetinjstva smo poticane na kreativno stvaralaštvo, tako da su naša zanimanja bila logičan slijed. Samo odrastanje u Gradu među stoljećima sklada, ljepote i kulture koja su materijalizirana u svakom kamenu, je obvezujuće i ne ostavlja puno izbora. Sretni smo i zahvalni na lijepom djetinjstvu i što smo živjeli u vremenima kada je sve to bilo dostupno i moguće. A danas sve doživljeno i naučeno prenosimo svojoj djeci. Zahvaljujući spletu okolnosti i Korona krizi, u javnost je izašao i dio našeg obiteljskog naslijeđa pripreme prirodne kozmetike i tradicionalne zimnice.

Tinin pranono Frano Montagne, ljekarnik u Male brace, 1912. (Stabilimento artistico fotografico di Cesare Damiani Ragusa)

Tinina baba Made Violić rod. Milutinović s košićem ubrane verdure

Tinin nono Antun Violić Soje ide u lov s lovačkim psom

Što odnos prema prirodi pokazuje o čovjeku? Kako tumačite činjenicu da u ovoj izbornoj kampanji iza nas nitko nije ozbiljno spominjao klimatske promjene i sve ono što nam usljed toga prijeti životu na Zemlji?

Nadam se da stvari pomalo dolaze na svoje i da se sve događa baš u pravo vrijeme. Vjerujem da pored svih razlika među ljudima na svijetu postoje ipak samo dvije vrste ljudi: oni «nahvao» koji vide samo sebe i svoj interes i oni «nazbilj» koji vide širu sliku svega i to da smo svi (ljudi, životinje i biljke) sudionici životnog ciklusa na Zemlji i međusobno neraskidivo povezani. Nasreću, imam dojam da je ovih drugih u zadnje vrijeme sve više i da postaju glasniji. Ako svatko u svojoj maloj mogućnosti djelovanja učini što može, bilo da uzgaja hranu ili je kupuje od lokalnih proizvođača, pokrenut će se lančana reakcija, koja će vjerujem dovesti i do globalnih i klimatskih promjena.

Tina s mamom i sestrom

Mislite li da će ova korona koja je zaustavila svijet išta promijeniti na «rastu» svijesti ljudi, kako u međusobnim odnosima, tako i u odnosu prema prirodi?

Mislim da je svako zlo za neko dobro, pored očiglednih poteškoća, promjena i ljudskih žrtvi, Korona je na neki način došla kao katarza kroz koju se iskristaliziralo ono što je bitno i nužno neophodno. Nadam se da sada već svi uviđaju kako pored dobrobiti koje je donijela globalizacija u transferu roba, ideja i ljudi, kad dođe «stani-pani» trebamo misliti i djelovati lokalno. Tako bi svatko mudar trebao koristiti blagodati globalizacije (dok je ima), a lokalno osigurati sve što treba za opstanak zajednice. Bilo to na razini obitelji, susjedstva, grada ili države, a nadasve u sferama prehrambenih/svakodnevnih namirnica, energenata i radne snage. Svi smo vidjeli što se dogodilo kad su se zatvorile granice i stao promet, a mi imamo zaliha za samo određeni period. Raduje me činjenica da se za vrijeme karantene puno ljudi trznulo, pokosilo draču i zasadilo vrtove. To je višestruko korisno za nas koji ćemo koristiti plodove, iz poštovanja prema trudu i mukotrpnom radu predaka koji su nam to dohranili i ostavili u nasljeđe, te naravno za naše potomstvo koje moramo naučiti da bi mogli očuvati tradiciju. Trebamo biti zahvalni, cijeniti i oplemeniti ono što smo nasiljedili, pa neće izostati ni Božji blagoslov. Završila bih s onom «treba se zlu brjemenu akomodavat… i …bit pacijent od fortune». A sada kako se sve pomalo vraća na (novu) normalu, tako i «Atelier Tina» u Čubranovićevoj 9 u Gradu nastavlja sa «Malom školom slikanja i dubrovačkog govora» za djecu, tijekom srpnja i kolovoza. Radinice su besplatne, okvirni uzrast je 5 do 8 godina. Održavat će se subotom i nedjeljom od 10 do 12 sati na otvorenom, uz pridržavanje epidemioloških mjera, a po potrebi i drugim danima.


Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Upozorenje od toplinskog vala za 11. i 12. kolovoza

Državni hidrometeorološki zavod objavio je upozorenje za opasnost od toplinskog vala za Dubrovačko-neretvansku županiju u razdoblju od 11. do 14. kolovoza.Tako je...

Župan uputio čestitku plivačima PK Jug

Župan Nikola Dobroslavić uputio je čestitku plivačima PK Jug koji su na Prvenstvu Hrvatske u plivanju održanom za dobne skupine Seniora, ml....

More na 115 plaža izvrsno, na jednoj dobro, dok je na četiri plaže more zadovoljavajuće

Prema Programu utvrđivanja kakvoće mora na morskim plažama Dubrovačko-neretvanske županije za 2020. godinu, Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije obavio je šesto...

Gostovanje Dubrovačkih ljetnih igara na KotorArt festivalu

U sklopu programa Međunarodnog festivala KotorArt, danas, 10. kolovoza održat će se konferencija „Festivali u doba krize“ na kojoj će sudjelovati intendantica...

Dubrovnktv.net

PRIDRUŽITE SE U HLADU IGORU & DADU: Lovre Peović

U starom Atlasovom škveru u Staroj Mokošici stvara se lijepa priča o jedrenju. Lovre Peović i njegovi prijatelji iz Udruge Hydro dobili...

Slavonskobrodski biciklisti: “S ponosom prođemo kroz cijelu Hrvatsku i dolazimo u naš najljepši Grad”

Udruga slavonskobrodski biciklist i ove je godine, 11. put po redu, povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja...

SUSRETI UTORKOM: : “Oluja” je svim braniteljima dala krila pobjednika

Je li odlazak ministra Medveda u Grubore umanjuje žrtvu hrvatskih branitelja? Je li sazrelo vrijeme da predstavnik SDSS-a pođe u Knin...

PRIDRUŽITE SE U HLADU IGORU & DADU: Zvonimir Deranja Popaj

U ovotjednom izdanju hlada družili smo se s bivšim nogometašem Hajduka Zvonimirom Deranjom Popajem. Prošli smo kroz njegovu karijeru, klubove, saznali čime...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić