13.8 C
Dubrovnik
Subota, 26 studenoga, 2022
NaslovnicaUz čašicu eliksira s Marijom GrgurevićUz čašicu elixira... O arhetipskom podmorju i strahu od kupine

Uz čašicu elixira… O arhetipskom podmorju i strahu od kupine

Pisanje je za mene šamanski proces. Uranjanje u sfere nesvjesnog, simboličkog, apstraktnog i tankoćutnog poimanja, u onaj dio mene koji uvijek zna pravu istinu ali govori samo predverbalnim jezikom slike, arhetipskih simbola i osjećaja.

Zaranjam da bih od tamo izronila poneki biser, zrnce pijeska s dna nesvjesnog uma ulašteno pritiskom arhetipskih dubina koje taj pri tom zaronu prožvaču, progutaju i ispljunu natrag taj moj mali svjesni um.

Alkemiziranje prožimanjem uma kroz tijelo. Zanimljiv je to proces. Traži drugačije slušanje, sporo penduližanje na lukave ukjate. Tijelo jest taj naš nesvjesni um, ženski aspekt mudrosti. Tamo se čuva sve što još trebamo saznati i shvatiti. Tamo je i jako puno otpada, starih čizama, najlona, i sl. Sve to treba znati propustiti vani, prebrati i počistiti, te integrirati u nešto iskoristivo.

Stvaranje rukama najlakše otvara taj kanal koji mudrosti tijela daje neki taktilni ili vizualni oblik.

(Zato se možda umjetnost u patrijarhatu koji je izgubio svaki dodir sa svojom izvornom mudrosti smatra „ženskom“, pa stoga manje vrijednom i nedovoljno korisnom za uvrstiti u proračune…?)

Umjetnost bi trebala biti upravo taj vizualni, taktilni izričaj riječima teško izrecivog, adapter između arhetipskih slika iz nesvjesnog uma, kolektivne podsvijesti i materijalnog. Kanal za našu potisnutu mudrost iznutra.

Dobri šamani, umjetnici, književnici, skladatelji, kantautori i intuitivni kanali rade upravo to, spuste nas dolje u podmorje u kojem smo svi kapljice istog oceana i intuitivno razumijemo sve što je dolje.

Čitanje, slušanje glazbe i konzumiranje vizualne umjetnosti, kad je uspješno, povezuje nas u to zajedničko nesvjesno, i daje nam čarobno arhetipsko zrcalo, da vidimo tko smo, gdje smo trenutno i odakle smo zapravo. Tek tad možemo znati kamo idemo.

To arhetipsko podmorje gusto je naseljeno, kad zaroniš dovoljno duboko. Svako vrijeme nosi svoje arhetipove, a naše je da ih izronimo i integriramo u ovu dimenziju. Svaki od nas ima neki zadatak u tom procesu.

Razne kulture imaju razne arhetipske zadatke, no najveće i najvažnije zadaće su zajedničke.

Jedan veliki zajednički zadatak ovog vremena je buđenje ženskog principa. Prisjećanje na iskonsko, primordijalno žensko biće u svima nama.

Zajedno moramo osvijestiti gdje smo potisnuli, zaboravili, silovali, osudili i zatočili taj dio sebe, individualno i kao kultura. Pa zajedno redefinirati kako izgleda taj dio nas u ovom vremenu i kontekstu.

Da bismo oslobodili taj dio nas moramo zaroniti unatrag jedno 5000 godina, u kolektivno predverbalno polje, u rano djetinjstvo naše patrijarhalne civilizacije. Tko o tome ima ikakvog pojma, što se uopće može saznati tamo?, reći ćete.

No tu je to sve, u kolektivnoj podsvijesti, samo treba prositati kroz gusto sito sva ta tisućljeća patrijarhatom nametnutih vrijednosti, priča i strahova. Moramo najprije to sve ispljunuti vani, kao plastične vrećice koje guše podmorje. Tek to će osloboditi ljepotu i moć koja je dolje ispod.

I patrijarhat, naravno, imao je svoje vrijeme, vrijednost i svrhu, svoja obećanja reda, sigurnosti, progresa, stabilnosti i predvidivosti. No, njegovo vrijeme sad je završilo.

Urušava se brzinom svjetlosti, a za nas je sad esencijalno da se prisjetimo što smo to potisnuli i da ponovno osvijestimo obećanja ženskog ciklusa (zapisi starih kultura kažu da su to ciklusi od nekih 5600 godina).

Obećanja majčinskog principa svugdje su i uvijek slična: inkluzivnost, majčinska bezuvjetna ljubav, sloboda da budemo svoji i voljeni bez da se ukalupimo u očeva pravila, kreativnosti, izobilje majčina skuta za svu njenu djecu i unuke, ljepota, sklad, prirodno stanje kaosa i paradoksa u ravnoteži iz neke kompleksnije inteligencije.

Zvoni li vam to kao istinito za ovo vrijeme u kojem se nalazimo? Meni da. I nameće mi se uporno misija da održavam krug oko te vestalske vatre u kojem se rezonancijom zajedništva istomišljenika ta inteligencija iz arhetipskog počinje sve slobodnije manifestirati.

I tako privlačim u krug sebi slične.

Odavno nisam naišla na „sito“ mudrosti tako moćno kao roman „Strah od kupine“. Na na našem vlastitom jeziku, u našem vlastitom vremenu i prostoru, izašlo je iz pera Danijele Crljen.  

Nije književnica po obrazovanju i profesiji, no tom istom šamanskom vještinom kojom ja smatram pisanje, majstorski je iz arhetipskog podmorja izvukla na suho cijelu škrinjicu bisera.

Kroz priče svoje bake o generacijama žena iz njene obitelji, nanizala je iz naših zajedničkih dubina neodoljivo taktilnu i svjetlucavu nisku priča u kojoj se fluidno isprepliću zadnji trzaji umirućeg patrijarhata i nagovještaji potisnutog ženskog principa koji šuti i tinja, čekajući svoje vrijeme buđenja.

Ove nedjelju u Elixiru, pozvali smo Danijelu u zajednički krug oko te „vatre“ naših pretkinja ne bismo li zajedno zaronili u to podmorje i izronili još poneki biser koji tamo čeka svoje vrijeme i nas.

Ako vam ova priča rezonira, pridružite se krugu. Što nas je više to bolje, zajedno smo jači i možemo dublje. Vrijeme je.

Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA